StoryEditor
Hajdukanaliza utakmice

Zaslužena pobjeda na Maksimiru ublažit će, ali ne i isprati, gorak okus u ustima koji je ostavila propuštena prilika koja se neće ubrzo ponoviti

13. srpnja 2020. - 00:09
Goran Mehkek/Hanza Media

Hajduk je došao do pobjede nad Dinamom u uzbudljivoj i sadržajnoj utakmici koja je opravdala epitet najvećeg derbija hrvatskog nogometa, a iako ona u praksi neće značiti ništa, ipak će poslužiti kao kakva-takva utjeha nakon još jedne loše sezone splitskih Bijelih.

Igrači Hajduka u susret su ušli rasterećeni, znajući da nakon remija Slavena i Lokomotive više ni teoretski ne mogu doći do druge pozicije. Domaćini su, pak, u susret ušli demotivirani i u jednako lošoj formi kao i Splićani, s čak još i više turbulencija koje je ponajviše izazvala smjena Jovićevića.

Modri su u fazi obrane izgledali poprilično loše od prve minute te su olakšavali Bijelima stvaranje šansi, pa je tako Tudorova momčad većim dijelom prvog poluvremena djelovala kao ozbiljna ekipa, što odavno nismo vidjeli.

I dalje je tu bilo pogrešaka u fazi obrane i nemogućnosti izigravanja protivničkog visokog presinga kod Hajduka, ali u fazi napada Bijeli su uspijevali dolaziti u protivničku trećinu i stvarati opasne situacije. Također, ni ubačaji nisu bili besciljni kao što je to slučaj inače, već smo nerijetko mogli vidjeti dobre centaršutove poput onog Čolininog iz 43. minute, kada je niskom loptom pronašao Caktaša čiji udarac je refleksno obranio Livaković.

Caktaš je općenito večeras djelovao inspirirano kod ubačaja te je nekoliko puta bio najviši u skoku, što mu se pogotovo isplatilo u 81. minuti, kada je glavom asistirao Čuiću za 2:2.

Tudor je večeras odlučio zaigrati u 4-4-2 rombu, što je trebalo osigurati više igrača u sredini i bolju protočnost lopte te omogućiti Juranoviću i Čolini više slobode prema naprijed, s obzirom na to da je Jurić osiguravao njihove izlaske s pozicije zadnjeg veznog.

Ideja je, iako nije bila (a nije ni mogla biti) dovoljno razrađena, svejedno djelovala obećavajuće. Dobro postavljene napade Bijelih nekoliko puta su zaustavile tehničke greške pojedinaca, ali pozitivno je bilo vidjeti dobro tempiran dolazak u završnicu većine igrača, zbog čega su i ubačaji koji bi nekada unaprijed bili osuđeni na propast, sada djelovali opasno. A primjerice situacija kod prvog Hajdukovog pogotka, u kojoj su Bijeli imali situaciju 4 na 4 u Dinamovom šesnaestercu, do sada gotovo da i nije bila viđena.

Dinamo je u prvim minutama znao zaprijetiti preko bokova, što je bilo i za očekivati s obzirom na Hajdukovu usku formaciju, ali Mamićeva momčad taj prostor nije koristila ni približno dovoljno, što je uvelike olakšalo posao Tudoru koji gotovo da i nije imao briga u vezi segmenta igre koji mu je u teoriji mogao stvoriti najviše problema.

Trener Bijelih mogao je biti zadovoljan na odmoru, pogotovo s obzirom na to da je Gojak dobio drugi žuti u sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena i ostavio Dinamo s desetoricom, ali Bijelima se na početku drugog dijela opet dogodilo ono što im se inače događa.

Umjesto da su izašli na teren odlučni da nastave tamo gdje su stali i pokušaju svoju inicijativu pretvoriti u vodstvo, Bijeli su usporili tempo i ostali bez one oštrine u napadu koja ih je krasila tijekom prvih 45 minuta. Kada se u 61. minuti Juranović poskliznuo i omogućio Oršića da zabije gol za 2:1, činilo se da bi se Tudorova momčad mogla vratiti u Split praznih ruku, no demotiviranost i zbunjenost obrane Modrih omogućili su Hajduku preokret u samo pet minuta, od 81. do 86. minute.

Ovaj susret pokazao je kako Bijeli mogu biti itekako opasni u fazi napada, a kao i za vrijeme Burića, promjena sustava u 4-4-2 romb sama po sebi je donijela željeni rezultat. Naravno, opet ćemo ponoviti, sustav sam po sebi nije bitan koliko su bitni raspored uloga i međusobno razumijevanje, i sama činjenica da su igrači raspoređeni na ovakav način ne znači da će to donijeti dugoročni uspjeh, ali ponovno smo vidjeli dokaz da je ponekad bilo kakva promjena dobra, makar i ovako jednostavna.

Ovaj sustav opet se pokazao komplementaran igračima Hajduka i momčad je izgledala poprilično kompaktno, stoga se može čak postaviti pitanje je li Tudor možda trebao pribjeći večerašnjem sustavu još i prije, ako se već momčad nije uspjela uigrati u sustavu koji trener Bijelih preferira.

Bilo kako bilo, Hajduk je došao do velike pobjede koja, sudeći po scenama nakon posljednjeg Bebekovog zvižduka, mnogo znači stručnom stožeru i igračima. A što je možda i najvažnije za psihološko stanje momčadi pred posljednje dvije utakmice, ta pobjeda je bila zaslužena.

Ipak, ona je došla kada je već sve gotovo i kada se Hajduk nalazi na petom mjestu, bez teoretske šanse za drugu poziciju i izlazak u kvalifikacije za Ligu prvaka.

Dramatična pobjeda na Maksimiru doći će navijačima kao kocka šećera, koja ipak na kraju neće biti dovoljna da ispere gorak okus u ustima koji je ostavila propuštena prilika koja se neće tako brzo ponoviti.

Izdvojeno

13. srpanj 2020 00:13