Hajduk i Poljaci, tema je koja teče već neko vrijeme, a mi ćemo vas podsjetiti na još neke detalje. Rakow iz Czestochowe, koji na papiru trenutačno ne izgleda dobro, pa time podiže repicu Bijelima u nadi da će se preko njega dokopati Konferencijske lige, čini se – idealan protivnik. Da ga se eliminira.
Da oživi sjećanja – pisali smo nedavno – na Legiju iz Varšave, a ne na Wislu iz Krakova. S prvima je Hajduk prošao dobro, 1994., s drugima je, 2001., ispao...
E, pa sad se sjećamo samo dobrih stvari, zazivamo dvije pobjede kontra Legije, 1:0 u Varšavi i 4:0 u Splitu, u ova doba vrelog kolovoza 1994. U dane svetog Bartula, kad je tadašnji šef financija Hajduka Bartul Bariša Kaleb zaplivao u novcu uvjeren da je njegov imenjak zaštitnik pomogao Bijelima da napune blagajnu plasmanom u Ligu prvaka.
Hajduk i Poljaci, pri time ne mislimo na hajduke koji su otišli u Poljsku za boljim životom kao, primjerice, Mario Maloča, Fran Tudor, Dante Stipica, Josip Juranović.
Fokus nam je na utjecaju Poljaka u Hajduku.
I, gle čuda, za razliku od susjeda Čeha i Slovaka, nije bilo baš puno Poljaka u redovima Bijelih. Dapače.
O tome smo pisali kad je Robert Graf ustoličen za sportskog direktora Hajduka, a on je baš dijelom svoje karijere podizao Rakow iz Czestochowe. On će biti u posebnom stanju, igra protiv svojih.
Nikoličius u Hajduk želio dovesti tvorca ovog Rakowa
Ostaje nam u pameti kako je to prije dva ljeta Hajduk pregovarao s Marekom Papszunom, trenerom iz Poljske, u nakani da ga privole. Zapravo, Papszuna je htio raniji sportski direktor Bijelih Mr. Football, Mindaugas Nikoličius, iz Litve, pa je ostao nalog upravi Bijelih da s njim popriča i kad Niko ode, a što je novi sportski direktor Nikola Kalinić odradio nevoljko, na sugestiju predsjednika Ivana Bilića.
U Varšavu su putovali tek informativno, a Nikola imajući već u glavi da će za trenera zvati Gennara Gattusa. Papszun nije bio njegova ideja. Mada je taj Papszun bio trener – Rakowa, i to vrlo uspješan. I Mr. Football Nikoličius, da je ostao, bio bi ga doveo u Hajduk. Nije došao Papszun, ali jest Graf.
Ždrijeb se zbilja našalio s Hajdukom da mu pošalje u prsi momčad gdje je Fran Tudor kapetan, a Robert Graf bivši sportski direktor.
Međutim, ima jedan Poljak koji se duboko urezao u pamćenje nama starima, a mi vas podsjećamo na tekst od kraja svibnja...
Robert Graf, pisali smo, nije prvi Poljak u redovima Hajduka. Kad zagrebemo u trofejnu prošlost Hajduka, stižemo do nezaobilaznog – Rotkvice. U trenutku, štoviše u dva trenutka, bio je i te kako važan, a nije bio ni igrač, ni trener, ni tehniko. Potpisao je titulu prvaka 1971., te potom i Kup 1972. godine...
Tito Kirigin doveo Poljaka ‘Rotkvicu‘
Što je bio? Vrač, čarobnjak, mag, opsjenar? Višćun, rekli bi Splićani. Vrag će ga znati. Tek, njegove metode su upalile, rezultat mu je bio pokriće, premda su ga i posprdne anegdote pratile.
Pawel Rotkiewicz, profesor psihologije iz Varšave, bio je na privremenom radu u Jugoslaviji i važan u osvajanju Hajdukovih trofeja.
U svijetu vrhunskog sporta Rotkiewicz nije bio nepoznanica. Njegova reputacija temeljila se na fami uspjeha poljskih sportaša na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine.
Te 1971. godine bio je važan pick predsjednika Hajduka Tita Kirigina u građenju šampionskog mozaika Bijelih. Prvaci nakon 16 godina Bijeli su postali dijelom i zbog čudotvornih metoda profesora magičara iz glavnog grada Poljske.
Nije nogometaše hipnotizirao, jer bi onda tumarali travnjakom, ali ih je smirivao. To se zvalo – autogeni trening. Uz seanse puštanja glazbe – opuštao ih je. U opusu je najčešće bio Chopin, u polumračnoj sobi, glazbom je dizao razinu koncentracije.
Nije to bio Hajdukov izum, prof. Rotkiewicz je već bio poznat i na jugoslavenskoj sportskoj sceni, kad se predsjednik Tito Kirigin domislio:
– Angažirajmo ga i mi!
– Tito, jesi li lud, smijat će nam se svit, znaš kakvi smo mi grad...
Međutim, uspjesi što su ga polučile košarkašice i potom nogometaši sarajevskog Željezničara bili su mu dobra preporuka. Dapače, najprije je pripremao jugoslavenske stolnotenisače pred put na Svjetsko prvenstvo u japansku Nagoju, pobrali su medalje. Preselio se ka košarkašicama Željezničara, postale su prvakinje Jugoslavije. Došao je na Grbavicu nogometašima, pet utakmica, tri u gostima, dvije kod kuće, devet bodova...
Tito je inzistirao, a kad bi Tito nešto naumio, s vremenom bi mu se svi članovi uprave priklonili. Bilo je proljeće 1971. godine, utrka za titulom tek se razbuktala.
Tadašnji novinar, reporter Slobodne Dalmacije, a kasnije i generalni tajnik Hajduka bio je Gojko Škrbić. U arhivi su barem dva njegova razgovora što ih je vodio s profesorom psihologije iz Varšave. Da, to smo smetnuli s uma, čim se pojavio u Hajduku, višćun je dobio i posebno ime. Rotkvica. Ka ravanela, prezime mu je samo nudilo nadimak.
Pao i veliki Real
U proljeće 1971., kad je stigao, učinak mu je bio impozantan: osam pobjeda i tri neodlučena rezultata u 11 prvenstvenih susreta. Plus, dodavalo se i 4:2 protiv Real Madrida i 2:0 protiv belgijskog Standarda.
Hajduk ga nakon osvojene titule nije zadržao, dogovor je bio na dva mjeseca, a kad su ga pitali kamo će iz Splita, rekao je da ima ponude od Osijeka, vaterpolista Juga, te Atletskog saveza Jugoslavije. Bio je rasprodan, ali na odlasku je ostavio vrata otvorena:
– Ja ostajem u Jugoslaviji, to je sigurno, a ako budem potreban Hajduku, dogovorili smo se da opet dođem.
Hajduk je u sezoni 1971./72. prošao vrlo loše, u Kupu prvaka ispao je odmah od Valencije, tavorio je u sredini, ali je, istini za volju, dospio u finale Kupa...
Nedugo prije finala taj isti Dinamo je čak s 5:1 svladao Hajduka pod Marjanom, smijenjen je trener Slavko Luštica, mladi Tomislav Ivić dobio je kormilo i finale Kupa u zadatak, a Rotkvica se sad, za povratak, pozvao – sam:
– Vjerovao sam da će me Hajduk pozvati već za Kup šampiona. Nisu. Sad sam ocijenio da postoje izvjesni psihološki razlozi zbog kojih se ljudi iz Hajduka ne mogu prvi meni javiti. Smatrao sam da je najbolje ako ponudu uputim preko posrednika. Tako sam učinio i stvari su ubrzo bile sređene.
U najavi finala Rotkiewicz je ustvrdio, uz naslov "Trijumf duha nad tijelom":
– Uz mene se obaraju tradicije, vidjeli ste lani Hajduka. Da dodam da je sa mnom Željezničar prvi put pobijedio Dinamo u Zagrebu, a vaterpolisti Juga na zimskom prvenstvu svladali su jaki Mornar prvi put poslije 16 godina!
O Vama su mišljenja podijeljena, neki Vam vjeruju, mnogi Vas smatraju za šarlatana? – otvoreno ga je pitao Škrbić.
– Hvala onima koji mi vjeruju, a tko me smatra za šarlatana, ne zamjeram im. Mogu im samo reći da premalo znaju o psihologiji. Treba im pružiti dokaze o značenju psihologije u svakoj domeni ljudske aktivnosti.
Uvijek garantirate uspjehe. Što ako Splićani sad ne osvoje pokal?
– Ne razmišljam o tome. Eventualni poraz ne bi izmijenio moju misao oko važnosti psihologije i autogenog treninga, ali ja vam tvrdim, poraz ne dolazi u obzir! – objavljeno je u "Slobodnoj", na dan utakmice, u najavi finala.
Mnogi govore da vam je jedini cilj sakupiti što više novca? – i to je uvaženi kolega Škrbić pitao, ali se Rotkvica nije dao.
– To nije točno. Kad bih samo trčao za novcem, ne bih sklapao sporazume poput ovoga s Bijelima. Ako osvojimo pokal, platit će me, ako ne, nikom ništa!
Višćun iz Varšave
Hajduk je doista osvojio Kup, 2:1 protiv Dinama i time je Rotkiewicz za sebe vezao još jedan uspjeh, nakon titule prvaka godinu ranije.
A da vidimo načas kako je ocijenio utrku godinu ranije:
– Željezničar je bio najopasniji, čim smo ih svladali u Splitu, bio sam siguran da smo prvaci. Dinamo je bio nestalan u formi i psihički labilan, a Partizan je imao najslabijeg vratara (Furtula, op. a.) i to mu je bio psihološki pritisak koji ih je dotukao.
Što se tiče zafrkancije koje nije manjkalo, dvije su anegdote nezaobilazne. Polegao bi nogometaše u svlačionici, ili trofejnoj sobi ondašnjeg Doma Hajduka, u polumraku čekali bi se taktovi Chopina, lagani "nocturno" i poloneze. Pero Nadoveza je – nije tajna tko – pustio vjetar. Dovoljno da svi prasnu u smijeh. Možda je i to pomoglo u metodi autogenog treninga za podizanje zajedništva i samopouzdanja, jer Rotkvica je reagirao, svjedočio je o svemu lijevo krilo Ivan Pavlica:
– Bravo, to je dobro, to je zdravo, da se ne mučite! – ispričao je Pavlica da je rekao Rotkvica.
Drugi slučaj je poseban. Naumio je profesor psihologije da se i funkcionari solidariziraju s nogometašima i podvrgnu tretmanu, neće im škodit. Pa su i oni polegli na pod. Prostrli su se pokrivači, kuverte, skinili veštiti, ostali su u košuljama. I cipele su morali ostaviti izvan prostorije. Dovoljno da Pero Nadoveza skupi sve cipele i sakrije u ekonomat, gdje ih nije bilo lako odmah naći.
– Ma koji nam je ovo vrag sakrio postole – cupkali su funkcionari po Domu u bičvama i bosonogi, a među njima i Tito Kirigin. I to je bio zalog dobroj atmosferi zajedništva.
Imao je katkad seansu i za novinare, da vide kako to on radi, uz glazbu u mraku govorio bi "sedmoj sili":
– Vi se opuštate, vi se opuštate...
U ljeto 1972. za trenera je došao Branko Zebec i Rotkvica je otišao u povijest. Ali ostala je uspomena na "višćuna" iz Varšave, aktualna sad kad je Hajduk sportskog direktora doveo iz Poljske.
Tog ljeta 1972. Pawel Rotkiewicz je bio 41-godišnjak koji je sebe opisao da izgleda kao tridesetogodišnjak i tvrdio je da se osjeća poput 18-godišnjeg mladića koji će i dalje lutati svijetom pokušavajući dokazati snagu i moć autogenog treninga. Koliko je Hajduku pomogao, prosudite sami...
A sad Rakow, novi Poljaci, nova prilika da se iz Poljske servira pilula uspjeha, da podsjete na Rotkvicu, da budu kao Legia, a ne Wisla...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....