Šest dana prije rođendana, a 30. lipnja 1933. je rođen, umro je najveći naš nogometni trener. Za šest dana imao bi Tomislav Ivić 93. rođendan. Umro je prije točno 15 godina, u godini proslave Hajdukove 100. obljetnice.
Umro je na Svetog Ivana, 24. lipnja, a baš je to koincidencija, da umre na svoj imendan. Umro je od komplikacija srčanih tegoba i dijabetesa, pomalo neočekivano, na domak 78. rođendana. Znalo se da nije najbolje, da ga noge „ne drže”, ali nismo tada, u lipnju 2011., očekivali tako brzi kraj i rastanak. No, sudbina je htjela drugačije.
Veliki su i ovaj i onaj kroz Hajdukove almanahe, da ne nabrajamo. Odabir može bit i jest - subjektivan, ali Ivić je za mnoge, pa i za vašeg kroničara na pijedestalu – najboljeg.
Barba Luka Kaliterna je jedno, a Tomislav Ivić je opet nešto sasvim posebno. Ispred Ante Mladinića, Stanka Poklepovića itd. Složit će se i danas žive legende da je šjor Ivan bio - ekstra.
Tome u prilog lako je podastrijeti – wikipediju. Gdje je sve bio, što je osvojio. Prvak Nizozemske, prvak Belgije, prvak Portugala, za prvaka Francuske nedostajala je poneka minuta... I ne samo to. Popis je, znate i sami, predug, nesvakidašnje opsežan.
U svome opusu Ivić nije imao sreće voditi Real Madrid ili Barcelonu, te Juventus, a u Englesku zbog tadašnjih propisa kao stranac nije smio voditi klubove po Engleskoj.
Barcelona ga je zvala kad je trebalo zamijeniti već pomalo senilnog Bobby Robsona, već smo i vijest objavili da je „ante portas” Barcelone, ali se nije ostvarilo. U Juventusu je bio trener 12 sati, od navečer do jutra. Od trenutka kad je direktor „bijelo crnih” iz Torina Enrico Bendoni dobio njegov potpis i oteo ga od Atletico Madrida sve do ujutro dok Bendonija nije nazvao Gianni Agnelli i rekao mu, sine, ne žuri s Ivićem, ipak će nam se vratiti Giovanni Trapattoni.
- Ali, već imam potpis...
- Ne žuri, rekao sam, Trap se vraća...
Ivić se pokazao džentlmen i potpisani ugovor je pokidao, kao da ga nikad nije ni bilo. Nije tražio ni lire zadovoljštine. Od tog trenutka i gospodskog poteza u Juventusu je signor Ivić bio ka‘ doma, ali trener „stare dame” nikad nije postao. Bilo je to u proljeće 1991...
Gdje je bio i što je radio nema smisla da ponavljamo, tek da se sjetimo Hajdukova velikana koji je ponikao u Splita, i kao nogometaš i kao trener, pa kasnije prelazio u Hajduk i kao nogometaš i kao trener.
Dovoljno je prisjetiti se riječi ondašnjeg generalnog tajnika Hajduka Gojka Škrbića:
- Bez Ivića ne bi bilo velikog Hajduka. Ivić je bio pokretač. Ivić je bio sve. Mi svi ostali bili smo tek nadogradnja.
Pratila ga i je i čvrsta ruka Tita Kirigina, kad je izgubio 0:5 u Mostaru, 1:4 od Vojvodine u Splitu, ranije kad je bio eliminiran od St. Etiennea 1:5 u produžecima u Kupu prvaka, Kirigin ga je čuvao. I sačuvao...
Ostala je uspomena na zlatnu generaciju 1973. - 1976., na cjelovite tri godine i trostruku duplu krunu promašenu za šaku minuta iz Maksimovićeve pokvarene štoperice. Uspomena na povratak iz Ajaxa i Hajdukovu titulu prvaka 78/79 i potom čarobne predstave protiv Hamburgera.
Nije to sve, ali dovoljno da ga se makar na trenutak sjetimo, u času 15. obljetnice kako nije više s nama. Da ga se sjetimo s tugom u srcu i uspomenom: s aspekta Hajdukova kroničara, bilo je časno biti Ivićev suvremenik...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....