StoryEditor
HajdukHAJDUKOVE LIPOTICE

I hajdučice će živit vječno! Rođene smo pobjednice! Kad obučemo haljine, puderom prikrivamo modrice! I mi imamo Livaju - Luciju Radman! - uglas će cure iz ženskog tima svetoga kluba

19. rujna 2021. - 18:45

Ostalo je zapisano kako je tog 11. lipnja 1911. godine svanuo sunčan dan, onako baš ljetni. Utakmica se igrala na Kra'jevoj njivi, posli je to postao i ostao Stari plac. Na jednoj strani Hajduk, na drugoj talijanaški klub Calcio Spalato, gledalište puno. I onda se prema branci zaletio Šime Raunig, potegao balun koljenom i postao strijelac prvoga gola na prvoj javnoj utakmici u povijesti kluba svih klubova.

I nedjelja 12. rujna ove godine osvanula je okupana u suncu. Poljudska je ljepotica ugostila ljepotice, sraz dvaju ženskih nogometnih klubova u prvoj službenoj utakmici Druge hrvatske nogometne lige za žene. Na jednoj strani ŽNK Hajduk, na drugoj Pregrada. I onda je Anja Prskalo pobjegla svojim "čuvaricama" i potegla balun – stopalom doduše, ne koljenom, i postala prva strelkinja prvog gola u prvoj službenoj utakmici novorođenog ženskog tima svetoga kluba. Iza nje je Lana Rusković, za svaki slučaj, zabila još dva i tri su boda bila sigurna. I Anja i Lana, neka ostane zabilježeno, žive nježnu 17. godinu.

Pobjeda bi, garantira to glavna trenerica Tamara Benković, bila još veća da nije bilo treme.

Čestitke Torcide

– Prijenos je bio "live", na prsima grb voljenog kluba, opterećenje tradicijom, sve se to pomiješalo i bilo je dodatni pritisak curama – kaže nam.

– Zato su pala "samo" tri gola – samouvjereno dodaje.

I sjedimo u novinarskom salonu Hajdukova stadiona, okruženi ljepotom, ne samo onom fizičkom, nego se duše oko nas smiju, a onaj tko se smije – zlo ne misli. Djevojke su malo nervozne, nije ih još nitko nikada izveo pred "mikrofon", nisu bile zanimljive medijima. Ali nakon utakmice...

– Dan nakon utakmice trenerica i ja ulazimo u jedan lokalni kafić da na miru proćakulamo, popijemo kavu. Odjednom nam ekipa iz kafića prilazi. "Cure, čestitamo!" kažu nam. "Gledali smo vas!" dodaju, a mi u šoku – priznaje nam trenerica vratarki Kristina Skejić.

– Najdraže nam je kada netko od gledatelja kaže: "Vidi, ove stvarno znaju igrat!" – smiju se cure, pa polako razbijamo tremu.

Započinjemo s klišejima, sa stereotipima koje valja razbijati. One su na dobrome putu. Razbijaju sve pred sobom. Osmijehom, doduše.

– Rekoše nam Hajdukovi navijači kako smo im ugodno iznenađenje, a nas pozitivni komentari još više dižu, podrška nam silno znači – vele nam.

Ne sumnjamo, uvjeravamo ih i mi, kako je Torcida na njihovoj strani, ipak su one redom ljepša strana voljenoga kluba. Hajdukovi su navijači – njihovi navijači. Jedan klub, jedna duša.

Buduća liječnica

Predstavimo prvo trenericu, najmlađu u Hrvata, tek su joj 24 godine. Studij ju je doveo u naš grad, a trenerske je licence vezale uz klub. I ljubav, naravno. I sudbina, dodajmo, jer:

– Iz Posavine sam, imamo klub koji se zove, kako drugačije nego – Hajduk! I on se rodio u brijačnici, igrao je na Placu. Sve je nekako sjedalo na svoje mjesto, Nogometna akademija, pa Hajduk. U ovaj klub ne mo'š se ne zaljubit – vrcaju iskrice iz Tamarinih očiju.

I sad nas je i zainteresiralo – kako se to čovjek, pardon, žena – zaljubi u balun?!

– Klasična priča! Svi u familji ludi su za balunom, ujak mi je i trener. Pa onda krenu priče – ti si žensko, zašto balun, jer kao nogomet bi trebao biti muški sport. A nije! Zašto balun – zato jer ga volin otkad san rođena – e tako će pravo u glavu Ana Baraban.

Pa nabrajamo, 21 godina, studentica, četvrta godina Medicine.

– Ma čekaj, čega?! – ovo smo mi napola u nesvjestici od čuđenja.

– Medicine – to je Ana začuđena našim čuđenjem. Kao da je najnormalnija stvar na ovome svitu – položiti na Medicinskom fakultetu sve ispite još u lipnju, pa cijelo ljeto pomagati roditeljima, a uz sve to i dva puta dnevno od Dugog Rata potegnuti do Splita na trening i natrag.

– Organiziraš sebe i organiziraš svoj dan i ništa nije problem – tako će ona, pa doznajemo da baš svaka cura u timu ili studira ili radi ili još uvijek ide u srednju školu.

Buđenje u šest

Nema novca u ženskom nogometu, ako se pitate, a sigurno se pitate, znamo mi vas.

– Nerealno je očekivati i plaću i stan, ugovore tipa "Messi" niti ne sanjamo, stipendiju da, to je nešto što bi bilo sjajno – veli nam trenerica Kristina.

– Faktor je ljubav – zaključuje.

Toliko o bogatstvu. Materijalnom, naravno, u svemu drugome cure su bogatašice.

– Rodiš se s tim! Imam tri sestre, u njihovim kutijama za igračke uvijek su bile lutkice, u mojoj samo baluni – smije se kapetanica Matea Granić. I njoj je tek 21 godina, samo što nije završila studij predškolskog odgoja.

U njezinoj vrtićkoj grupi jednoga će dana, već vidimo, stasati samo nogometaši i nogometašice, naravno. Kao srednjoškolka je putovala na treninge iz Muća, nema toga što bi ove naše hajdučice dalo zaustaviti u naumu da budu najbolje. Vidi se to na njima. Recimo, Marija Turkalj (27) bori se za trenerske licence, a u isto vrijeme igra i radi.

– Kuham unaprijed, za pet dana – smije se.

– Od šeste godine sam s loptom. Bila sam, kažu, preživo dijete pa me poslalo s bratom na trening – priznaje nam, pa doznajemo kako je onda ona, jedina curica među dječacima, postala kapetanicom pionira NK Radnički u rodnom Vukovaru.

– Iz Vukovara do Osijeka, od Osijeka do Splita, "gdje drugi neće staviti nogu, cure hoće glavu" – veli nam Slavonka, koja se i dalje, priznaje, svakoga jutra u šest, kad zazvoni budilica, upita: Što je meni ovo trebalo?!

Livaja Radman

I stvarno, što im treba, recimo, čitati gadljive komentare pod tekstovima na portalima, pitamo ih.

– To su ljudi koji žive za tipkovnicom, drugo ništa niti imaju niti znaju – objašnjavaju nam.

Premda, priznaju, mlade djevojke ponekad teže prihvate svakojake komentare, pa one sve okrenu na zafrkanciju. I mi ćemo, pa ispaljujemo par "brzopoteznih":

Kako sakrijete modrice na nogama, a valja odjenuti kratku haljinu?

– Tamne najlonke ili puder, gležnjače – nabrajaju.

Ali postoji nešto još gore od modrica, doznajemo, kada za vrijeme treninga pocrne samo do vrata, do nadlaktice i do pola bedra.

– Parimo bauštelci – smiju se.

Jel se znate urediti, mislim štiklice i to?

– Iznenadila bi se!

Oni dani u mjesecu? (moli se muško čitateljstvo da preskoči ovaj dio!)

– Uz trenere muškarce koji ne mogu shvatiti taj bol – navikle smo stisnuti zube i odigrati što treba, ženske trenerice imaju razumijevanja.

Imate li svog Livaju?!

– Imamo! Livaja Radman (Lucija, nap. a.)! I ona je ostala – smije se ekipa.

Pjesma i svirka

Što je s izlascima?

– Što su izlasci?!

I tu se smijemo, a sa Ženskim nogometnim klubom Hajduk divno se smijati. Pa nam vele kako mnoge među njima krasno pjevaju, neke sviraju, klavir, violinu, gitaru. Pa se nakon treninga nerijetko okupe i uz pjesmu proslave dan. Klapa Hajduk, opet se smijemo i dodajemo jedno pitanje, potpuno izlizano i totalno potrošeno:

Imate li idole, uzore?

– Naravno! Mater i ćaća!

Eto, takve su te cure. Cijeli se klub oduševio njihovim dolaskom, vole ih tete u praonici, konobarice, čistačice, voli ih vratar, vole ih kolege, svi.

– Donijele su nam neku finu, pozitivnu, drugačiju energiju u klub – veli nam Marinka Akrap, članica Uprave Hajduka zadužena za marketing, prodaju i odnose s javnošću.

– Danas je standard da svaki veliki klub ima svoju žensku ekipu, a Hajduk jest veliki klub. Ženski je nogomet još uvijek u povojima, ali tu smo da razbijamo predrasude, nije nogomet namijenjen samo muškarcima – veli nam Akrap.

Pokušava Hajduk zajedno i u jedinstvu izgraditi potpuno novu štoriju, zato svojem ženskom dijelu kluba daju punu podršku, u svemu.

Nema predaje!

Matični im je ŽNK Marjan postao – Hajduk, promijenio je ime, ispale su ove godine iz Prve lige, a sada se ko lavice bore za ponovni ulazak.

– Vraćamo se jače nego ikada – vele, otkrivajući nam svoj "tajni" znak – ispod svake fotografije na društvenim mrežama pišu #NikadNećeBitiGotovo. Neće, jer ove se cure ne predaju. Te opcije nema. Samo hrabro, uvik naprid – sve do pobjede. Igraju glavom, maštovite su i kreativne. Njihov je sport elegantan – žestok, a opet lijep. Tako je to kada žena unese dušu... A unese je u sve što radi. Tako je to, što god vi mislili o tome.

ŽNK HAJDUK Prvi tim i treneri(ce)

Ana Bakalar, Ana Baraban, Mia Deranja, Gabrijela Dugandžić, Kornelija Ercegović, Matea Granić, Jelena Grbavac, Sara Herceg, Karla Jonjić, Ivana Klarić, Ana Kraljević, Katarina Lovrinčević, Lora Martinović, Anica Matić, Karmela Paula Matković, Ozana Milojević, Antonia Mišura, Lucija Mudrinić, Lucija Pancirov, Gwen Patock, Antonija Petković, Anja Prskalo, Lucija Radman-Livaja, Lana Rusković, Magdalena Stazić, Nikol Šunjić, Laura Sušak, Antonela Torlak, Marija
Turkalj, Nina Vučica.


Tamara Benković - glavna trenerica
Jozo Pirić - pomoćni trener
Kristina Skejić - trenerica vratarki

item - id = 1128480
related id = 0 -> 1136954
related id = 1 -> 1136834
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. listopad 2021 01:21