StoryEditor
Hajdukpitanje prioriteta

Slučaj Nejašmić opasan je presedan: može li Hajduk dopustiti da mu najveći talenti sjede na klupi?

Piše Antonio Juričić
17. veljače 2020. - 17:39
darko nejasmicMiro Gabela/hajduk.hr

Kada je Igor Tudor predstavljen kao novi trener Hajduka i kada je najavio prelazak u sustav 3-5-2, bilo je jasno da momčad čekaju promjene. Ne samo u vidu dovođenja pojačanja, već je bilo i za očekivati da će neki igrači izgubiti svoje mjesto, a neki dobiti nove uloge.

Ipak, teško je bilo predvidjeti da će u drugi plan pasti Darko Nejašmić, David Čolina i Stefan Simić, a logično je bilo očekivati i da će Ivan Dolček dobiti više prilike u novom sustavu ili da će mu strateg Bijelih barem dati priliku da se pokaže na poziciji lijevog bočnog.

Nejašmić je s 21 godinom na leđima odigrao 42 službene utakmice za prvu momčad Bijelih i etablirao se kao jedan od standardnih prvotimaca kod Siniše Oreščanina i Damira Burića. Donosio je veznom redu mirnoću i stabilnost i iako pretežito defenzivnih sklonosti, pridonosio je napadu u kontekstu izgradnje igre.

Ipak, Tudor je do sada davao prednost Hamzi Barryju, koji je dobar igrač, ali koji četiri i pol mjeseca prije isteka još nije potpisao novi ugovor i Basselu Jradiju, veznjaku prvenstveno ofenzivnih sklonosti. Također, prednost ima i Stanko Jurić, koji je borben i agresivan igrač, ali kvalitetom ipak daleko od Nejašmića.

Ako je suditi po dosadašnjem dijelu Tudorovog mandata, slična sudbina čeka Davida Čolinu, Ivana Dolčeka i Stefana Simića – igrače za koje su Bijeli ovog ljeta iskeširali ukupno oko dva milijuna eura i koji su u jesenskom dijelu prvenstva pokazali potencijal. Doduše, Dolček nije oduševio zbog specifične situacije u kojoj se našao, odnosno činjenice da mu uloga lijevog beka u formaciji s četiri obrambena igrača nije baš odgovarala. Ali Čolina i Simić nametnuli su se kao ponajbolji pojedinci Burićeve momčadi i ne djeluje baš najrazumnije da ih se tako olako gurne u drugi plan.

Poziciju lijevog bočnog u Tudorovih 3-4-1-2 do sada su okupirali Tahiraj i Jakoliš, igrači kojima to nije prirodna pozicija, koji su prvenstveno ofenzivci i koji ne vrijede kao Čolina. Ta stavka posebno je važna u kontekstu Hajduka koji živi od prodaje igrača i koji si ne može priuštiti luksuz dovođenja dvojice skupih igrača na globalno deficitarnoj poziciji koji će biti aktivni samo na treninzima.

Jer, koliko god nekome to bilo teško priznati, Hajduk je razvojni klub. Akademija proizvodi igrače koji prvom, ili barem drugom priliku odu u inozemstvo, dok stranci tretiraju splitski klub samo kao jednu stepenicu između onoga gdje su bili prije i onoga gdje žele doći u budućnosti. I to je uloga s kojom se svi simpatizeri kluba moraju pomiriti, iako u tome nema ništa loše. Benfica je najbolji primjer.

Logično je da svaki trener želi imati slobodu u odlučivanju o tome tko će mu igrati, ali u kontekstu ovisnosti o prihodima od prodaje igrača, ta sloboda ne može biti apsolutna.

- Dvije su stvari bitne, prva su financije, stabilnost kluba, budžet, kristalno je jasno, tko ima više taj pobjeđuje. Druga je priča struka. Hoćemo li imati dovoljno znanja da stvorimo vrijednost? Nekoga tko vrijedi sto da uzmemo i da mu skoči cijena na tisuću?! To je poanta, rekao je trener Bijelih na svom predstavljanju u prosincu, dajući time do znanja da je svjestan onoga na što treba obratiti pažnju kod selektiranja momčadi.

Tudor svoj izbor može opravdati taktičkim zamislima i određenim igračkim karakteristikama koje preferira, iako ga nije dužan ni opravdavati, ali zar bi to u konačnici trebalo biti presudno? Bijeli do ljeta imaju zadatak samo zadržati drugu poziciju na ljestvici i na ljeto napraviti iskorak u Europi, a to će biti mnogo teže bez zarade od prodaje igrača s potencijalom na čijim ćeš pozicijama ponovno dovoditi nekog drugog, koji će opet „koštati“ neopravdano mnogo u kontekstu cijele situacije.

Klupska filozofija i dugoročni planovi trebali biti prioritet, jer sve se svodi na jedno brutalno banalno pitanje - tko je važniji, klub ili trener? Trener će možda već sutra otići, dok će klub i dalje morati funkcionirati. A upravo je Hajduk jedan od boljih primjera toga.

- Bazirat ćemo se onom izvornome, temeljima Hajduka, našoj djeci. Nećemo kupovati, fokus je naš omladinski pogon. Ako se može kupiti nešto kvalitetno da, ali oslonit ćemo se našu djecu – izjavio je Stanić u prosincu.

Dakle, čelni ljudi struke i trener momčadi bili su svjesni plana i potreba kluba kada su preuzimali dužnosti, stoga se postavlja pitanje što se u međuvremenu promijenilo? Zašto se igrača iz omladinskog pogodna, koji se već i iskazao na seniorskoj razini baca u drugi ili čak treći plan? Ako su financije bitne, zašto se forsira stranac koji četiri i pol mjeseca prije isteka ugovora ne želi potpisati novi, dok domaćem igraču cijena pada?

Naravno, nitko ne može garantirati da bi se Nejašmić mogao prodati u inozemstvo za nekoliko milijuna eura, kao što ni Čolina ni Dolček ne moraju biti posebno privlačni na tržištu, ali riječ je o mladim reprezentativcima Hrvatske, od kojih je jednom (Čolini) prirodna pozicija ona za koju klubovi uvijek traže pojačanje. Zar postoji šansa da Marin Jakoliš i Francesco Tahiraj kao već 23-godišnjaci postignu bolju cijenu na tržištu igrajući na poziciji lijevog bočnog?

Stefan Simić također je priča za sebe. Istina je da je imao zdravstvenih problema tijekom ovog razdoblja, ali Tudor je od svog dolaska tražio stopera i vrlo vjerojatno nije ozbiljno računao na Čeha. Ako Dimitrov ima set vještina koje su potrebne za ulogu koju mu je splitski strateg namijenio, to je opravdano. Ali dovođenje Mujakića i inflacija stopera nema previše smisla, pogotovo uz nadolazeće Radića i Vuškovića. Zar je stvarno Simić, kojeg si platio pola milijuna eura, toliko loš da moraš dovoditi još dva stopera? Ovo pitanje nije upućeno Tudoru ni sportskim direktorima, koji Simića nisu ni doveli, već upravi kluba.

Tudorova strategija kod slaganja kadra nešto je što bi klub mogao osjetiti u svojoj blagajni, a također, po tko zna koji put pokazuje nepostojanje ikakvog plana klupske uprave ili barem volju da se on ispoštuje.

Činjenica je da svaki trener odmah na startu preokrene momčad naglavačke i gotovo bez iznimke otpiše nekoga tko je do jučer bio standardni prvotimac. A u cijeloj priči nitko iz uprave ne uzima u obzir koliko novca klub izgubi ovakvim načinom rada, jer vjerojatno novac kojeg nemaju, a kojeg potencijalno mogu dobiti, ne percipiraju kao trošak.

Igor Tudor može složiti ekipu i uigrati je tako da ona bez problema zadrži drugo mjesto na kraju sezone, ali to nije jedino što je važno. Jer na Poljudu se ionako prebrzo rasprodaju mladi talentirani igrači, stoga je svaki igrački potencijal kojeg imaš u svojoj momčadi od strateške važnosti za klub i treba ti biti prioritet.

#HAJDUK

Izdvojeno

02. lipanj 2020 14:36