Hajduk odavno nije bio baš ovako razbijen i potopljen u derbiju. Ni u onom porazu u 5. kolu ovosezonskog HNL-a (1:4), kada je Bijele još uvijek vodio Valdas Dambrauskas, momčad nije bila od prve do posljednje minute baš ovako bezidejna i izgubljena kao što je to bio slučaj danas na Maksimiru.
Gomila ozljeda u ekipi i viroza od koje se Dario Melnjak tek nedavno oporavio, a koja je Marka Livaju još držala - apsolutno su legitimna opravdanja i za Ivana Leku i za same igrače. U tom kontekstu na nekakav razuman poraz ne bi trebalo gledati s prevelikom kritikom, ali za baš ovako lošu predstavu zaista ne bi trebalo biti opravdanja.
Leko je na presici ususret utakmici rekao kako i dalje vjeruje u svoj plan "milijun posto", stoga se očekivano opet odlučio za 3-4-2-1, bez obzira na to što je taj sustav u startu trebao imati potencijalnih problema po bokovima protiv Dinamovih 4-2-3-1.
Livaja je počeo od prve minute unatoč virozi, a strateg Bijelih je od početka povjerenje dao i Luki Vuškoviću, koji se tako izjednačio s Markom Dabrom na vrhu ljestvice najmlađih debitanata u povijesti HNL-a (obojica su imali 16 godina i dva dana). Danima se špekuliralo o tome hoće li mladi stoper na teren od prve minute, pogotovo zato što se Melnjak tek oporavljao od viroze, no Leko je na kraju obojicu poslao u zadnju liniju od početka, dok je na klupi ostavio Stefana Simića.
Odmah ću se osvrnuti na ključni problem Hajdukovih 3-4-2-1 u odnosu na Dinamovih 4-2-3-1...
S obzirom na to da Hajduk jednostavno ne može mirno iznijeti loptu iz zadnje linije, niti organizirati kontinuirani napad protiv ikoga, a kamoli protiv Dinama, Bijeli su se morali oslanjati na direktan pristup. To znači da je svaka progresija u zadnju trećinu morala ići preko Filipa Krovinovića ili Livaje, na način da bi oni isprve tražili rješenja na bokovima.
Kako bi se bočni igrači u tim situacijama podizali visoko u sprintu, svaka presječena lopta predstavljala bi opasnost preko bočnih pozicija koje bi ostale ispražnjene i koje bi morao pokriti bliži stoper. A kako je sam taj koncept direktne lopte između linija, nakon koje slijedi ne baš najlakše izvedivo dodavanje na bok, izuzetno riskantan kada si pod pritiskom - zapravo je svaki napad Bijelih djelovao kao polušansa za Dinamo.
Na taj način je Luka Ivanušec došao u prvu veliku šansu već u 5. minuti, a na isti način je zabio za 3:0 u 38. U toj situaciji važnu ulogu odigrala je i pogreška Agustina Anella, koji je od samog početka bio sasvim izvan utakmice, za razliku od ostalih Lekinih igrača, koji su u to stanje upali već tamo negdje oko 30. minute.
Inače, Anello je u prvih 45 minuta imao 8/14 točnih dodavanja (57 posto) i osam izgubljenih lopti. Po postotku točnih dodavanja, lošiji su bili samo Melnjak koji je bio na 46 posto (6/13) i Gergő Lovrencsics koji je imao nestvarnih 3/8 točnih dodavanja (38 posto).
Statistika Bijelih u prvom dijelu općenito je bila katastrofalna. Dinamo je imao 73 posto vremena loptu u svojim nogama i devet udaraca na gol, od čega četiri u okvir, dok su Modri čak bili bolji i u duelima od Lekinih igrača, iako su se Bijeli praktički svih 45 minuta grčevito branili.
Osim stvaranja viška na bokovima u tranziciji, Modri su namučili Bijele s čestim promjenama mjesta igrača, u čemu su prednjačili Arijan Ademi i Martin Baturina. Totalna izgubljenost Hajdukovih igrača tako je dobila novu dimenziju pa je njihovo pozicioniranje nerijetko djelovalo poprilično kaotično.
Treba naglasiti i to da je Francisco Ferro odigrao debelo ispodprosječnu utakmicu. Kod prvog gola, Ademi je u maniri Livaje primio loptu s Melnjakom na leđima i izborio se za šut, a Ferro ga je pokušao blokirati bez prevelikog interesa. Dvije minute kasnije, Bruno Petković ga je bez velikog truda izvrtio na rubu šesnaesterca, kao da je Portugalac nekakav pionir. Niti kadet, jer 16-godišnji kadet je u Maksimiru odigrao bolje od svojih kolega u stoperskoj liniji.
Leko je odmah na početku drugog dijela uveo Dina Mikanovića, Lukasa Grgića i Jana Mlakara, a izvadio Lovrencsicsa, Capana i Livaju. Očigledno je bilo da je viroza ostavila traga na Livaji - kakav god on "superman" bio - ali dojam je da ni najzdraviji Livaja ne bi puno pomogao Hajduku u situaciji kada lopta nije uopće uspijevala doći do njega.
Te promjene Hajduku su donijele jedno veliko ništa, a osim udarca Marca Fossatija iz 72. minute - koji je Livaković odbio u korner, iako nije ni išao u okvir gola - igra Bijelih bila je jednako beskrvna i u puno segmenata djelovala besmisleno. Ivanušecov drugi gol u 63. minuti - koji je došao nakon Dinamovog auta na suprotnoj strani terena - samo je potvrdio to.
Lekina fanatična vjera u ideju, o kojoj smo već pisali, očigledno je jača od svega. To je u jednu ruku zadivljujuće i pozitivno, ali u nekim situacijama se pretvara u čistu tvrdoglavost. Njegov sustav, koji je daleko od uigranoga, u startu je imao sistemski nedostatak u odnosu na puno jači i uigraniji Dinamo. A s obzirom na to da su derbiji često utakmice za sebe i nemaju previše veze sa situacijom u kojoj se momčadi nalaze u širem smislu, mogao je na Maksimir izaći s malo konzervativnijim pristupom, pogotovo ako je bio točno pretpostavio da mu se Ante Čačić neće prilagođavati.
Ali Leko je ostao vjeran sebi i tako maksimalno olakšao posao Dinamu te se prometnuo u glavnog krivca za katastrofu koju su Bijeli doživjeli na Maksimiru.
U redu, kadrovski problemi su ogromni, a pojačanja (upitne kvalitete) stigla su prekasno, no Hajdukov strateg je sam bezbroj puta rekao kako je situacija "takva kakva je" i njegov posao je iz toga izvući maksimum.