Sport Hajduk

Nogomet narodu

Holiga: Hajduk s pravom ne želi biti dio vazalnog sustava kojim vladari hrvatskog nogometa upravljaju na gotovo feudalni način

Nogomet narodu

Kao što je Josipa Lisac pjevala “Pokaži mi gdje Dunav ljubi nebo”, Aleksandar Holiga, nogometni kolumnist i glavni urednik Telesporta, pokazuje gdje nogomet ljubi povijest, sociologiju, politologiju i psihologiju, ali i kritičku teoriju, društveni angažman, stil i stav.

U knjizi “Nogomet narodu”, koju je objavila Naklada Jesenski & Turk i koja je predstavljena u četvrtak na Mediteranskom festivalu knjige u Splitu, doneseni su Holigini eseji o duhu i duši nogometa, društvenom kontekstu i individualnom talentu, nogometnome DNK-u, strategiji, taktici i ljepoti, “Našem Hajduku” i nemelioriranoj močvari HNS-a.

“Nogomet narodu” podijeljen je u tri ciklusa. U prvom “U početku Zemlja je bila užarena lopta” Holiga se bavi temeljima nogometa, stadionima i poviješću klubova.

U drugom, “Mi, Hrvati”, piše o hrvatskom nogometu, ali bez euforije i patetike, s potrebnom dozom kritike, ne dajući negativcima više od uzgrednih primjedbi.

U trećem ciklusu “Svi danas igraju nogomet” Holiga piše o Garrinchi, Gazzi i lažnoj petici, pozivajući da se “dite vrati materi”, odnosno “balun narodu”.

Aleksandar Holiga u knjizi glasoviti talijanski catenaccio povezuje s manjkom bjelančevina u prehrani na Apeninskom poluotoku i fijaskom nakon Drugog svjetskog rata. Ili opisuje engleski nogometni DNK i njegovu otočnu nemodernost, piše eseje o Paulu Gascoigneu i Pepu Guardioli...

Da je Cristiano Ronaldo pročitao Holigin ogled o sebi, prisjeli bi mu dubrovački obroci i ogledanje u Saloči od zrcala.

Ukratko, Holiga piše zanimljivo i nadahnuto, s ljubavlju i znanjem. Njegov spektar nogometnih tema nije nam mogao promaknuti za intervju u Spektru.

Sadašnji model je dobar za Hajduk

Godinu dana od objave, “Nogomet narodu” predstavljate i u gradu kluba za koji u Hrvatskoj navijate i čiji model preustroja podržavate, a predsjednik Nadzornog odbora “Našeg Hajduka” predstavio vam je knjigu u Zagrebu. Nogomet se, dakle, vraća narodu, odnosno narodnom klubu?

– Zagrebačka promocija knjige održana je prošlog lipnja i na njoj je, uz urednika Krunu Lokotara te sportskog komentatora Željka Velu, govorio i sociolog Benjamin Perasović, koji je, među ostalim, poznat po istraživanju fenomena vezanih uz nogometne navijače i navijačke skupine.

On se poslije kandidirao na izborima za Nadzorni odbor i izabran je zbog svojih profesionalnih i ljudskih kvaliteta, zbog kojih sam ga i ja zvao na svoju promociju.

Kao Hajdukov navijač, član i dioničar, podržavam model upravljanja, uz želju da se on dodatno razvija i poboljšava, uključujući člansko stjecanje većinskog vlasničkog udjela u klubu. Međutim, nisam fundamentalist po tom pitanju. Ne smatram da je taj model nužno najbolji i univerzalno primjenjiv, samo da je najbolji za Hajduk.

“Nogomet narodu” nije knjiga o Hajduku, on je u njoj samo jedan od sporednih motiva. Knjiga je o nogometu kao igri i njegovoj isprepletenosti s drugim društvenim sferama i fenomenima; o njegovim herojima i zločincima, vizionarima i mučenicima, prošlosti i budućnosti, intimnim promišljanjima i globalnim trendovima. To vam je jedan bućkuriš u kojem sastojci svaki put mogu na drugi način međusobno reagirati.

Sramota je što reprezentacije nema na Poljudu

Kako uoči dolaska s knjigom među hajdukovce gledate na današnje stanje igre i ustroja kluba, ali i na HNS-ovsko okruženje, mogućnost otvaranja vrata “repki”...?

– S Hajdukom je svaki dan nova bitka i uvijek će biti tako. Mislim da su u klubu neke stvari postavljene na prave temelje, a pritom najviše mislim na Akademiju. Sviđa mi se ideja trenera Siniše Oreščanina i mislim da ga treba pustiti da radi; ako ga sportska, tj. kadrovska politika bude na pravi način pratila, donijet će i rezultat.

S druge strane, postoji stvarno ogromni prostor za napredak i poboljšanja, kako u samoj momčadi, tako i u drugim sferama kluba. Nadam se da će se taj prostor sve više koristiti.

HNS je nesposobna i do srži trula organizacija čiji sustav vrijednosti ima vrlo malo dodirnih točaka s Hajdukovim.

Dobiva se dojam da nogomet, nogometaši i nogometni klubovi postoje radi HNS-a, a ne suprotno, kako bi trebalo biti. Hajduk s pravom ne želi biti dio vazalnog sustava kojim vladari hrvatskog nogometa upravljaju na gotovo feudalni način.

Tužno je to da je na Hajduk spala uloga zastupanja nekih sasvim normalnih stavova i zahtjeva, još tužnije da je u tome praktično sam i u autsajderskoj, izopćeničkoj poziciji. Ali to je slika današnjeg društva. Hajduk želi i mora biti bolji od te inercije, apatije i blata.

To što hrvatska reprezentacija ne igra na jedinom pristojnom stadionu u zemlji je sramota. To što Savez sada mora pregovarati o eventualnom “dovođenju” ekipe na Poljud samo je posljedica dugogodišnjeg sramotnog odnosa prema Hajduku i Splitu.

”Nogomet narodu” objavljen je prije Svjetskog prvenstva. Biste li nakon medalje srebrnoga sjaja u drugoj knjizi ili drugom izdanju revidirali neke ocjene o Daliću, Modriću, Mandžukiću, nepostojanju hrvatskog nogometnog DNK-a?

– Naravno da ne bih. Treba odvojiti igračko ili trenersko umijeće i kvalitetu od svega onoga što konkretnu osobu prati izvan terena. Primjerice, neizmjerno se divim Luki Modriću – igraču, on je nesumnjivo najbolji hrvatski nogometaš svih vremena, ali ga zadnjih godina više doživljavam kao bankomat obitelji Mamić nego kao velikog i inspirativnog šampiona.

Hrvatski nogometni DNK ostaje nemapiran i neprepoznat. Mi nismo sigurni ni kako bismo trebali igrati, a kamoli zašto, jer hrvatski nogomet je u konstantnom stanju stihije i improvizacije.

Hrvati nemaju pravog nogometnog identiteta – on se sastoji od floskula o “ostavljanju srca na terenu” i skrivanja iza “kockica”, a jedina prava konstanta u našem nogometu je činjenica da uvijek služi istome miljeu, privilegiranoj kasti premreženoj političkim i (polu)kriminalnim interesima.

Jedini ideološki sukob imanentan našoj nogometnoj kulturi nije ništa što se tiče identiteta, načina i stila igre, filozofije – on je oduvijek bio i još uvijek jest isključivo odnos vlastodržaca i svih ostalih. To je bitka za dušu hrvatskog nogometa; pitanje treba li on služiti svima ili samo nekima.

Nogomet je igra, a ne rat

Vaš pristup pisanju o nogometu uključuje i poznavanje strane literature, sociologije, pa i politologije, ali osobito povijesti, gdje povezujete stare bitke, na primjer, Španjolaca ili Urugvajaca sa stilom njihove nogometne igre. Ne zastupate valjda tezu najpoznatijeg navijača NK Croatia da je nogomet nastavak rata drugim sredstvima?

– Ta je “teza” zapravo destilat misli Georgea Orwella, koji je pisao kako je “na međunarodnoj razini sport samo mimikrija ratovanja” i “rat minus pucanje”, a zapravo se radi o parafrazi parole Carla von Clausewitza, pruskog vojskovođe i teoretičara rata iz 19. stoljeća, da je “rat nastavak politike drugim sredstvima”.

Pokretač Svjetskog prvenstva Jules Rimet utopistički je vjerovao u humanističku ulogu nogometa, osobito nakon što se vratio iz Prvog svjetskog rata. On je upravo i želio da nacije ratno polje zamijene onim nogometnim – da umjesto Svjetskog rata imamo Svjetsko prvenstvo i na taj način slavimo različitosti. Kasnije je sintezu tih dvaju teza napravio Eduardo Galeano, napisavši da je nogomet “ritualna sublimacija rata”.

Ali nogomet nije rat. Nogomet je igra, a ne međunarodni sukob i test nacionalnih vrijednosti. Kad stvari shvatite doslovno, a ne simbolički i, primjerice, sudbinu reprezentacije na terenu i izvan njega povezujete sa sudbinom nacije, onda ste promašili “ceo fudbal” i onda vam preostaje distopija o kojoj je pisao Orwell. A nogomet to nije, makar ga neki – osobito na Balkanu – tako shvaćali.

Nije vam strana ni analiza igre i taktike koja se rijetko čuje u domaćim medijima. Je li vam ta internacionalnost promatranja otvorila vrata The Guardiana i nekih drugih medija iz novinarske lige petice?

– To što domaćim mainstream medijima nedostaje analitičnosti i općenito autora i urednika koji uistinu razumiju nogomet, nije znak nikakve naše specifičnosti, nego zaostalosti.

Možda nije suvišno napomenuti da sam se kao autor prije “probio” u Guardian i u nekoliko drugih većih i manjih stranih medija nego što mi je ovdje netko ponudio pošteni posao u pisanju o nogometu. Bilo je to u Jutarnjem listu, ponajviše u subotnjem prilogu Magazin, a neko vrijeme objavljivao sam i u vašim novinama. Zadnjih se nekoliko godina stanje na domaćoj sceni ipak malo popravilo. Mislim da je realno reći kako je moje pisanje, a zatim i okupljanje nekolicine autora mlađe generacije u projektu Telesporta, utjecalo na to.

Gdje je nestao Messi

Mlađi ste od većine hrvatskih nogometnih analitičara pa neke mitske utakmice i igrače ili niste gledali ili ste ih gledali kao dijete, no to vas nije priječilo da napišete odličan tekst, na primjer, o Garrinchi. Je li vam u tome pomogao YouTube, DVD-ovi ili videokasete?

– Gledao sam, naravno, mnoge druge velike igrače na starim snimkama. Garrincha je bio takav igrač da je dovoljno vidjeti samo nekoliko njegovih poteza da biste shvatili zašto je velik.

Ali i više od same igre zanimaju me biografije velikana, kao i okolnosti iza njihovih igračkih karijera. Osim njihove osobnosti i stila igre, pokušavam razumjeti povijesni kontekst i smjestiti ih u njega.

Za razliku od popularnih suvremenih psihologa koji poručuju “Budi igrač, a ne gledatelj”, vi snažno ističete ulogu publike i navijača, koji ne samo da su dvanaesti igrač nego i smisao nogometa, koje je Margaret Thatcher teatralizirala?

– Gledatelj je pasivni promatrač i za današnje elitne klubove ne puno više od mušterije i kulise. Ja ne naglašavam ulogu publike, nego zajednice u razvoju nogometa, odnosno taj dvosmjerni utjecaj kojim je nogomet utjecao na društveni identitet, kao i zajednica na nogomet.

Cristiano Ronaldo dobio je tekst o sebi, doduše bolno kritičan, a Leo Messi nije, iako za njega pišete da je najveći nogometaš u povijesti. Je li Messi ispao u uredničkom sužavanju izbora i je li u “recycle binu” završilo još zanimljivih tekstova, materijala za buduću knjigu “Nogomet narodnostima”?

– “Nogomet narodu” je izbor kolumni koje su izlazile na Telesportu zaključno s travnjem 2018.

O Messiju sam pisao nakon ispadanja njegove Argentine sa Svjetskog prvenstva prošlog ljeta u kolumni stereotipnog, ali za mene tada jedinog mogućeg naslova “Don’t Cry For Me, Argentina”. To mi je možda i jedna od najdražih.

Kolumne i dalje izlaze – nažalost, ne baš sasvim redovito jer sam zauzet raznim obvezama, ali to planiram regulirati – i materijala ima.

U završnom tekstu, u duhu Eduarda Galeana, nogomet dojmljivo povezujete sa socijalnom pripadnošću čovjeka, pa i s ljevicom. Ali ipak nogomet budućnosti vidite kao igru krupnog kapitala i najplaćenijih zvijezda. Mislite li da će se to vaše mračno predviđanje i ostvariti?

– Nogomet je već po samoj prirodi igre izraženije timski sport od ijedne druge popularne igre s loptom. Nitko sam ne može napraviti puno toga, koliko god drugi radili za njega. Potreban je visok stupanj zajedništva, razumijevanja i zajedničkog rada da bi se stiglo do rezultata.

Ideološki gledano, nogomet je model komunitarizma i suprotstavljen individualizmu. Individualna kreativnost i sloboda u njemu dolaze kao posljedica timskog rada, one su moguće samo unutar sustava. U tom je smislu nogomet danas subverzivan. Individualizam sve više prevladava u društvu jer takvi su interesi kapitala, ali priroda nogometa je komunitaristička; socijalistička, ako hoćete. Njegova suština je subverzivna.

Ne znam što će na kraju prevladati, ali znam za što navijam. Umjesto zaključka, ponudio bih citat velikog Billa Shanklyja: “Socijalizam u koji ja vjerujem zapravo nije politika. To je način života. To je humanost. Vjerujem da se jedino kroz kolektivni trud može živjeti i biti istinski uspješan, da svi rade jedni za druge, svatko svakome pomaže i svi dobiju svoj dio nagrada na kraju dana. Možda to znači tražiti puno, ali to je način na koji vidim nogomet i način na koji vidim život.”

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk