Sport Hajduk

glava u balunu

Zdravko Reić: Poljudom su zavladali treneri laptopaši, a olako smo se odrekli Ivana Katalinića koji je s Bijelima osvojio 17 trofeja

glava u balunu

U vrijeme kad smo ispraćali dragog Špacu, Stanka Poklepovića na vječni počinak i kad su se mediji raspisali o njegovom značaju za Hajduka i uopće za hrvatski nogomet, pa i šire, jedan od onih koji su se došli na Lovrincu pokloniti trenerskom bardu zapitao me:

-Lijepo je da nas se toliko okupilo, šjor Špaco je zaslužio sva ta ipak posmrtna priznanja, ali zašto ga za života nisu na Poljudu tako vrednovali. I bez i najmanje želje da umanjim bilo čije zasluge za uspjehe našeg kluba, pitam se, na primjer, gdje je u tom rangiranju mjesto Ivana Katalinića?

Moj sugovornik nije Trogiranin da bi bio pristran glede značaja vratara i trenera Hajduka Katalinića, moram priznati, zamislio sam se, zapitao se je li i Kate zaslužuje bolji tretman u odnosu na vrednovanje njegova rada i to ne samo u Hajduku nego i u drugim klubovima, pa i u reprezentaciji Hrvatske... Stvarno, priča o velikim trenerima Hajduka u pravilu se vrti od Luke Kaliterne, Ante Mladinića, Tomislava Ivića, Stanka Poklepovića, pa se tu i tamo spomene Katalinić.

Desetak dana kasnije, pozvan sam na „ćakulu o balunu“, pa kako mi, reklo bi se od rođenja, figurativno rečeno, takva događanja – uz naravno utakmice - mnogo znače, od prve sam pristao. Organizator ćakule bio je Stipe Bradarić, otac Filipa, aktualnog prvotimca Cagliarija, prije toga Hajduka i Rijeke, odveo me put Sinja, Karakašice, Hrvaca i dalje, kroz zaseoke Panj, Rumin, Bajagić do lokalne konobe.

A tamo klapa istinskih zanesenjaka balunom, još više Hajdukom, sve znana imena Đorđe Grubišić, Goran Šušnjara, Stipe Balajić, Mate Plazibat, kolega Toni Bilić i najvažnije Katalinić, svratili su Zvonko Barač (svojevremeno jaka snaga sinjskih klubova Junaka i Alkara) i Ante Perišić. Razvila se vrlo zanimljiva, ali i zapaljiva diskusija o aktualnom trenutku Hajduka, uopće našeg nogometa. Bilo je sjećanja, nekih koje i nisu za objavljivanje, otkrivale su se tajne. Vodila se rasprava o značaju trenera, njegovoj ulozi, načinu vođenja momčadi, stvaranju prave klime, homogenog odnosa vodstva i struke, naravno i o navijačima, to jest njihovom značaju za rast kluba. Katalinić je vodio glavnu riječ, bez želje da istakne svoj lik i djelo. O njemu su govorili drugi sudionici ovog kružoka u jedinstvenom ambijentu dalmatinske konobe.

Frapirao me podatak da Katalinić već skoro četiri godine ne dolazi na utakmice u Poljudu. O razlozima nije želio govoriti… On koji je stigao na Stari plac daleke 1969. i manje-više u kontinuitetu služio „bijelima“ tridesetak godina (pa s prekidima i duže posljednji put na klupi Hajduka 2014.). O svojoj hrabrosti, prije svega intuiciji, koja krasi pravog trenera, govorio je u odnosu na dugi niz sezona Hajduka bez naslova prvaka:

- Pa ja ću s juniorima uvijek biti drugi, u najgoru ruku treći…

Ono što odlučuje o kvaliteti trenera su rezultati, a Banks (nadimak po flegmatičnom engleskom vrataru) itekako ih je ostvario: kao prvi trener „bijelih“ tri prvenstva i dva kupa Hrvatske; kao trener vratara još jedno naše prvenstvo, ali i dva kupa Jugoslavije, k tomu i dva super kupa Hrvatske. Ukupno deset trofeja! Kad se tome dodaju igrački trofeji: tri prvenstva i četiri kupa, ukupno 17! Dakle, bez konkurencije najuspješniji trener/igrač u 108 godišnjoj povijesti splitskog kluba.

- Nema tu filozofiranja – rekao je Katalinić. Od trenera se traži prepoznatljivost u igri i to odmah, pa rezultati, također brzo… Taktika je osnovni alat za uspjeh jedne momčadi. Kod nas, po mentalitetu, nema pimplanja, dugotrajnih dodavanja, igre na posjed i reposjed, kako se danas pokušava tumačiti. Nama je u genima agresivnost, borbenost, beskompromisni juriš. Naravno ne neki bezglavi, već sračunati, programirani…

Katalinić je svoje odradio, kao glavni trener, on se ni ne gura, ne nudi, ne traži angažman. Ipak bi sigurno „Ivan Grozni“ (još jedan nadimak Katalinića), prepun znanja i iskustva, mogao mnogo toga kazati, u prvom redu savjetovati mlađe trenere. No, u Hajduku niti u ulozi mentora nema mjesta za Katalinića, jednako kao što ga nije bilo prethodnih godina za Tomislava Ivića, odnosno Stanka Poklepovića. Jer njih je „pregazilo vrijeme“. Čudno je to, Nadzorni odbor prošlog saziva doveo je gotovo odreda trenere iz Zagreba, počevši od šefa Akademije Krešimira Gojuna. Tako su na Poljudu zavladali takozvani treneri laptopaši, koji baš i nisu igrali nogomet.

Treba vremena da se vidi što su takvi „knjiški“ treneri kadri uraditi, ne treba a priori odbaciti mogućnost da se neki prometne u pravog genijalca, kakvi su na primjer Jose Mourinho ili Maurizio Sarri. Ili je to ipak puka fantazija?

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk