Mišljenja Glava u balunu

glava u balunu

Opet je gušt biti navijač Hajduka

glava u balunu

Poslije mnogo vremena baš je gušt biti navijač Hajduka. Napokon prolaze te duge godine rezultatskog posta, prekidanog ponekom serijom uspjeha koja se na kraju sezone ipak pretvarala u debakl (velika bodovna razlika u odnosu na prvaka Dinamo, jednom i Rijeku).

“Bijeli” su manifestirali stalnost, stabilnost i, što je najvažnije, napredak u igri. Poslije pobjede na Maksimiru posebno je podcrtan povratak srdačnih odnosa između igrača i navijača. 

Derbi nije bio na naročitoj razini što se tiče igre, ali tko to šiša u taboru Hajduka, pamti se pobjeda. I to, zamislite, druga na Maksimiru u posljednjih deset mjeseci. Ona pod vodstvom bivšeg trenera Joana Carrilla (valjda su se u Krakowu usrećili na račun njegova dolaska na kormilo Visle) bila je također značajna, realizirana u nizu (šest pobjeda i jedan remi) tako da je stvorena iluzija o Hajduku kadrom da se u sljedećem prvenstvu uključi u borbu za naslov prvaka.

Međutim, “bijeli“ ipak nisu bili toliko jaki da se “al pari“ suprotstave rivalima za vrh ljestvice (u četiri utakmice protiv Dinama, Osijeka i Rijeke svega jedan bod).

Otkako je stigao Željko Kopić za trenera stanje se promijenilo: protiv tri u Carrillovo doba nepobjediva protivnika u ovom prvenstvu dogodile su se tri pobjede (Osijek u četvrtfinalu kupa, Rijeka i Dinamo), te jedan remi (Osijek u Splitu 1:1). Konačno, Hajduk ostavlja dojam kompetitivnosti, u prvom redu zahvaljujući treneru. 

- Kopić je jedina svijetla točka na Poljudu, ne smije dopustiti da ga ostali povuku dolje – to je ocjena Igora Štimca, jednog od velikana splitskog kluba izdiktirana u pero Jurici Radiću (SN).

Štimčeva se dijagnoza neće svidjeti ljudima iz uprave i nadzora Hajduka, ali je točna. Jer, kako je Štimac otkrio “nakon Carrilla na Poljudu su htjeli neke druge trenere, nije im Kopić bio prvi izbor“.

Danas se to zaboravlja, svi se, ni krivi ni dužni, hvale fascinantnim rezultatima Kopićeve momčadi.
Na udaru Štimca je u prvom redu sportski direktor Mario Branco, obzirom na činjenicu da su pod njegovim vodstvom radila dva strana trenera, uz ranije spomenutog Španjolca Carrilla još i Slovenac Marijan Pušnik.

Sad treba otvoreno priznati da su to bili ćorci sportskog direktora... No, ima li smisla u ovom pobjedničkom ozračju podsjećati na seriju loših odluka rukovodstva i njihovo alibi tumačenje kako “treba biti strpljiv i raditi na duge staze“? Mogu kazati da to nije poželjno, jer navijače Hajduka ne bi trebalo biti briga tko vodi klub sve dok momčad igra tako moćno.

Pobjede u četvrtfinalu kupa u Osijeku i u prvenstvu protiv Rijeke bile su naznake novoga furioznog Hajduka čiji se klimaks tek treba dogoditi (to ipak nije ta navijačima draga pobjeda protiv “modrih“). Ivan Pudar, trener Splita, veteran Hajduka, odmah me upozorio:

- Pobjeda protiv Dinama je važna s psihološkog aspekta za, nadam se, finale kupa. Računam da ćemo proći Lokomotivu i za trofej igrati protiv Dinama.

Kad sam uoči nastavka prvenstva, na temelju izjava klupskih stručnjaka poslije priprema u Turskoj, kao i u odnosu na uspješan “calcio mercato“ u smislu angažmana četvorice igrača (Caktaš, Guyrcso, Filip, ajde i Tićinović), u kolumni “Goropadni Hajduk“ najavio uspon “bijelih“ u kuloarima su tumačili kako rukovodstvu kluba “sapunam dasku“. Jer, eto poslije preporoda prve momčadi u finišu jeseni pumpam očekivanja o još jačem Hajduku, pa ako se to ne ostvari doći će do revolta navijača.

Na Poljudu su, od trenutka kad se dogodio raskol između Torcide i uprave, prionuli glancanju odnosa, s naglaskom na povijest Hajduka. 

Ovi koji sad upravljaju Hajdukom baš i ne znaju dovoljno o prošlosti mitskog kluba. Njima to i nije toliko bitno, važno im je trajati u Hajduku. I ni po jada da ostanu još koji mandat, ali pod uvjetom da se momčad u najmanju ruku bori za titulu. A to za ovu ligu i nije neki naročiti zahtjev. 
Bivši predsjednik Marin Brbić uveo je Hajduk u stanje likvidnosti, zato danas nema financijskih problema.

Sportski direktor Branco se hvali da je u četiri prijelazna roka prodao igrača za 22 milijuna eura. Uz napomenu da je na račun drugih (države, igrača, menadžera...) otišlo između 4,5 i 6,5 milijuna eura, što nije malo.

Po svemu, odustalo se od zahtjeva iz kodeksa navijača da klubu pripada sav iznos od prodaje jer je taj odljev, podjela transfera, zaudarao na “deal“, bio najvažnija karika optužbi protiv bivših iz vremena Branka Grgića i Fredija Fiorentinija.

“O tempora, o mores“, rekao bi Marko Tulije Ciceron.

Naslovnica Glava u balunu