Sport Hajduk

bili tići

Danijel Vušković: Neka roditelji puste dicu da guštaju u balunu

bili tići
Na mladima svijet ostaje. Ili, da budemo potpuno u skladu s temom ovog teksta, na najmlađima. Posjetili smo trening najmlađeg uzrasta koji trenira u Hajduku, do 9 godina. To su sve djeca rođena 2006. i 2007. godine.

Sigurno mnogi od vas imaju automobile koji su dvostruko stariji od njih. Eto, toliko su mali i mladi.

Od srpnja prošle godine Hajdukove je poletarce preuzeo Danijel Vušković. Nekadašnji junior Hajduka te igrač Solina, Šibenika, Rijeke i ruske Luč Energije rano je morao, zbog ozljeda, završiti igračku karijeru. Već s 30 godina.

- Lomio sam nogu tri puta i morao sam se rano ostaviti nogometa - kaže nam danas 34-godišnji Danijel za magazin "Naprid bili".

Žalite li za čim u svojoj karijeri?

- Žalim jedino što se nisam posvetio nogometu kako sam trebao. Zato sad ovoj djeci pokušavam pokazati da ne budu kao ja, ha-ha.

Kako je došlo do vašeg angažmana u Hajdukovoj omladinskoj školi?


- Tri i pol godine sam radio u Solinu, a onda su me iz Hajduka zvali Goran Vučević i Srđan Andrić. Nisam se dvoumio ni sekunde. Svima je čast trenirati u Hajduku, a ima i puno trenera koji su bez posla.

Koji ste uzrast trenirali u Solinu?

- Također djecu, uz dodatak od šest mjeseci kada sam paralelno trenirao i kadete jer se pokojni Mišo Ninčević bio razbolio.

Kada ste odlučili da se želite baviti trenerskim poslom?

- Ništa drugo ne znam raditi. Ovo je jedino što volim i što me zanima. Imam sreće da imam i prijatelje koji igraju vani, npr. Darijo Srna koji mi je puno pomogao. Mogu se educirati, gledati druge klubove kako rade i napredovati.

Koju licenciju imate?

- Imam B licenciju, a sada upisujem A.

Koje su vam trenerske ambicije?

- Trenutno ih nemam. Uživam u ovome sada. Kod djece se najviše vidi napredak. I ja imam dvoje djece koji se bave nogometom. Sin mi je 2001. godište i igra za Split.

Kako to funkcionira? Otac u Hajduku, sin u Splitu?

- Bolje da je te tako. Da je ovdje, onda bi svi govorili da je tu jer mu je otac u Hajduku.

Kakav je kao igrač?

- Dobar je, nije loš. Također stoper, kao ja.

Na čemu inzistirate kao trener? Ima li klub kakve posebne zahtjeve?

- Svako 10-15 dana imamo sastanak na kojemu iznosimo detalje s treninga i utakmica.

Ali, pokušavam dati djeci da što više uživaju u nogometu. Velika je obveza trenirati ih. Kako sad rade, tako će im ostati cijeli život. Ako ih sada pogrešno naučite položaj tijela, vođenje lopte i smisao za igru, onda je to teško ispraviti.

Je li lakše biti igrač ili trener?

- Puno je lakše biti igrač. Kao trener se više živciraš, iako u ovom uzrastu rezultat ne bi trebao biti toliko bitan. Na koji god turnir odemo, uvijek želimo pobijediti. Kad na kraju sve dobro ispadne i kad su oni sretni, onda je to velika sreća i za mene.

Što nam možete reći o selekciji koju vodite?


- Ovo su igrači selekcionirani prošle godine. Selekciju su radili treneri iz kluba, to su Perutović, Šećer, Ordulj i Bego. Oni su napravili dobar posao, izabrali su 12-13 najboljih momaka s ovog područja. Gušt ih je trenirati.

S koliko djece radite?

- S 15. Počeo sam s 10-12. Selekcija je jako bitna. Ako dobro izaberete, lakše je raditi. Stalno gledamo po ligama i okolo po turnirima. Ako nam se netko svidi, u dogovoru s ljudima iz kluba dovedemo ih na treninge i kontroliramo. Neki će otpasti, ali to je normalno.

Ne znači da za 2-3 godine neće biti bolji.

Je li teško dovesti igrače iz okolnih klubova pod okrilje Hajduka?

- Nije baš. Još je Hajduk veliko ime i svima je na prvom mjestu. Nadam se da će tako biti i dalje.

Koliko puta tjedno imate treninge?

- Četiri puta tjedno, srijeda je slobodna. Subotom i nedjeljom imamo utakmice. Treninzi su uvijek u večernjem terminu.

Koliko traju treninzi?

- Sat i 20 do sat i pol.

Svi izdrže? U dobroj su kondiciji?

- Apsolutno. Prezadovoljan sam.

Kao trener morate biti i psiholog, roditelj, pedagog...sve u jednom.


- Nije lako, ali nije problem. Djeca su dobro odgojena, a jedino je problem što roditelji malo previše očekuju od njih.

To mi se ne sviđa. Kad sam ja igrao, majka bi me ostavila na trening, pokupila i pitala jesam li gladan, itd. A danas su roditelji preambiciozni, čak uzimaju i dodatne treninge svojoj djeci. To im je previše. Trebali bi malo više uživati u onome što rade, ovako ih se čak malo i maltretira.

Kakav odnos imate s roditeljima?


- Držim maksimalnu distanciju. Znate da je u Splitu svatko trener. Roditelje treba maknuti što dalje. Bio sam u Solinu i nikad nisam doživio pritiske od roditelja, ali na utakmicama su oni uvijek bili na ogradi i derali se. To ne pomaže ni djeci ni trenerima.
Jeste li bili na kojim natjecanjima?

- Bili smo na ukupno sedam natjecanja od srpnja prošle godine. Osvojili smo njih šest! Bili smo na par jakih turnira, u Sarajevu, Samoboru i Makarskoj. Lijepo je to iskustvo, budu klubovi iz Slovenije, BiH, Crne Gore, Split, Dinamo, Varteks, Zagreb...Tu vidiš gdje si jer je konkurencija jača nego ovdje kod nas. Što je više turnira, to je draže i meni i momcima.

Imaju li kakvu ligu?


- Imaju, na Karepovcu. Igraju svake subote, zajedno s Mosorom, Solinom, Adriaticom...Ima dobrih klubova i dobrih trenera.

Znamo da je nezahvalno pitanje, ali biste li izdvojili nekoga iz ove selekcije tko posebno odskače?

- Imamo dvojicu-trojicu koji odskaču, ali ih ne bih imenovao. Za njih se može reći da ako ne postanu igrači, da ne znam tko će postati. No, znate kako je to. Dođu godine, pubertet, cure... Danas talent malo znači. Tko ne radi i nije spreman, neće uspjeti. Nije realno procijeniti tko će postati igrač, još je rano. Ali vide se oni koji imaju bogomdani talent.

Vedran BABIĆ
foto: Vladimir DUGANDŽIĆ / CROPIX

Njihov prvi razgovor za novine!

- Kapetane, dođi vamo! - viknuo je tijekom treninga Vušković. Do njega je dotrčao Bruno Perković (8), kojega je trener odmah “proslijedio” nama na razgovor.

- Tebe je dopala ta čast - kazao mu je Vušković.

Dakle, kapetane. Slušaju li te suigrači?

- Slušaju.

Kada si se počeo baviti nogometom?

- Prije 2-3 godine, u Adriatica.

Koju poziciju igraš?

- Lijevo krilo.

Tko ti je nogometni uzor?

- Messi.

A od naših?

- Gotal.

Što ti je cilj u nogometu?

- Biti dobar igrač.

Messi je najdraži igrač i godinu dana mlađem, sitnom ali dinamitnom, Josipu Radmanu, koji plijeni svojom brzinom.

- Počeo sam igrati prije tri godine, bio sam u Otvorenoj školi Hajduka.

Kakav je trener?

- Odličan, volim raditi s njim.

Kaže nam trener da si se nedavno na natjecanju razbio jer ga nisi slušao?

- Ha-ha, da. Bilo je to u Metkoviću, pao sam.

Znamo da ti je Messi najdraži igrač, a od Hajdukovih?

- Milevski.

Posljednji je pred nas stao Mate Ivković (8), kojeg je trener predstavio kao “najboljeg na zadnjem turniru”.

- Odlično je trenirati. Trener je dobar, a ekipa je super.

”Ubija” li vas ponekad trener napornim treninzima?


- Ponekad, ha-ha.

Kada si ti počeo s nogometom?

- Počeo sam s pet i pol godina, bio sam na Brdima, tamo idem u osnovnu školu.

I Mati je Milevski najdraži hajdukovac, no njemu, za razliku od Josipa i Bruna, Messi nije naj.

- Meni je Ronaldo!

Mate kaže da su mu ciljevi biti dobar nogometaš i:

- Biti zdrav.

Tako mlad, a već tako pametan.

Vulić je čudo od trenera

Koji vas se trener u vašoj igračkoj karijeri najviše dojmio?

- Imao sam ih zaista puno u mlađim uzrastima. Prošao sam sve selekcije reprezentacije, ali od Zorana Vulića sam najviše naučio. Vrhunski je trener, pogotovo za mlađe uzraste. On mi je ostavio najveći pečat. I Dragan Slišković također.

Čime vas je Vulić najviše osvojio?

- Vrhunski je demonstrator. Svaku vježbu pokaže i objasni, ima raznovrsne treninge. Čudo!

Kako održavate treninge zanimljivima?


- Gledam treninge okolo, puno sam vidio i naučio od Kažimira Vulića. Nije me sram prenijeti ideje s tuđih treninga na svoje. Nastojim da treninzi budu raznovrsni.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk
Page 1 of 5FirstPrevious[1]2345Last