Sport Hajduk

suprotiva

Josip Jović: Vječni Hajduk vječno životari

 suprotiva

Teško je naći takvu diskrepanciju motiva, ambicija i očekivanja kao onu između navijača Hajduka i uprava ovoga nogometnog kluba. Možda je s tim usporediv samo odnos naroda ili građana ove zemlje i njezinih političkih tzv. elita. Ali, o tome nekom drugom prilikom, ostanimo ipak ovdje u okvirima nogometa ponukani nekim svježim primjerima i povodima. Sumorno je i tužno gledati te mlade navijačke skupine iz raznih naših malih i velikih mjesta kako dolaze na vječni derbi s puno oduševljenja i sa silnim željama, a odlaze kućama razoružani, tužni, očajni i ogorčeni. I ta se slika ponavlja iz godine u godinu.

S jedne strane, dakle, postoji nevjerojatna strast, privrženost i spremnost da se za Hajduka da i život, parola je to koja izgleda sasvim ozbiljno, te s druge strane cinizam, pragmatizam i sebičnost brojnih garnitura koji su vodili i vode ovaj klub. Tu silnu maglu, pompu i to sveto ime spretni trgovci igračima već godinama koriste samo za osobno, bezobzirno uzimanje novca. Svi se nekako promatrači sa strane prešutno slažu kako je klub od ranih devedesetih sustavno pljačkan, a da se time ni jedna državna institucija kao ni odgovorni ljudi u gradu ili samom klubu nisu ozbiljno pozabavili.

I onima koji su uhvaćeni s prstima u pekmezu benevolentno je oprošteno, podignute su, doduše, optužnice protiv nekih drugorazrednih funkcionira, ali ne i protiv onoga koji je jedno vrijeme bio na čelu poljudske parade. I zadnji slučaj s dokapitalizacijom, kada je plus od osamdesetak milijuna preko noći prešao na drugu stranu brojevnog pravca, ostao je nerazjašnjen. I sve to zbog svetosti jednog kluba i nedodirljivosti nekih nimalo svetih ljudi.

Sustav obmana

Hajduk danas objektivno i nije nikakav takmac Dinamu, već je bliži Lokomotivi, Slaven Belupu, Rijeci ili Splitu. On je osrednja žalost jedne lige koja malo koga zanima. Ali da bi opravdali neuspjehe, skrenuli pozornost od sebe i prebacili odgovornost na druge čimbenike i uročnike loših rezultata i vječnog životarenja daleko od vrha, vodeći ljudi kluba su uz obilatu pomoć medijske produžene ruke razradili već oprobane mehanizme obmanjivanja javnosti i posebno onih najvjernijih pristaša. Najčešće je u upotrebi parola o okretanju budućnosti, koju već godinama slušamo.

Današnjica se propušta radi iluzorne sutrašnjice. I to izgleda kao trka djevojčice ispod duge kako bi postala dječak (zato, valjda, duga i jest simbol homoseksualaca). Ono “dogodine” se nikako ne može ostvariti jer se već ove godine proda prvi mladi talent za kojega bilo tko na kugli zemaljskoj pokaže zanimanje i spremnost platiti koji milijun. Kad bi nekome bili u interesu sportski rezultati, ali i dugoročna financijska korist, što je svakako izvan logike prolaznika, taj bi stvorio momčad za barem četiri godine, koja se ne bi svako malo osipala. Da su danas u momčadi svi oni koji su otpušteni ili prodani u zadnje vrijeme (Radošević, Čop, Trebotić, Kalinić…), Hajduk bi ove srijede vjerojatno pobijedio Dinama.

U slučaju stabilne momčadi klub bi bio u stalnom tijesnoj borbi za vrh, prošao bi zacijelo i koje europsko kolo, mogao bi pri koncu ciklusa na tržište plasirati poneko već poznato ime uz puno veću cijenu od ove koja se sad postiže, stadion bi, s ovakvom publikom, uvijek bio pun. Za te četiri godina moglo bi se u takvom slučaju utržiti stotinjak milijuna kuna, što se nikako ne može dosegnuti tekućom rasprodajom igrača. Ali tko će to čekati i dočekati? Treba odmah ne čekajući prodati prvoga koga se može prodati i kupiti nekoga koji nikada neće zaigrati, uzeti proviziju i Bog te blagoslovio. Nitko čuo, nitko vidio. Vuk pojeo magare. I to je cijela sportska politika Hajduka. Ni u Mamićevu Dinamu nije ništa drukčije, samo je na nešto višoj razini i očito s puno boljim sustavom profiliranja i stvaranja mladih nogometaša.

Krivci su uvijek drugi

I uvijek će se nakon poraza proklinjati loša sreća ili potražiti krivci izvana. Mi smo inače dobri, samo nam ne daju. Mi smo žrtve kolosalne nepravde i urote. Na prvome su mjestu i u prvom planu suci, i to unaprijed. Sudac posljednje utakmice na Poljudu ispao je glavni krivac za poraz od zagrebačkih rivala. Ali taj isti sudac pokazao je četiri opomene dinamovcima, omogućio je Splićanima trideset minuta igrača više. Nije mogao postići gol umjesto onoga mladića u bijelom dresu, kojemu je tolerirao prekršaj, koji je promaši gol s udaljenosti od dva metra, neometan, i to s loptom koja je skakutala ispred njega. Sudac Ivan Bebek je pošteno vodio utakmicu s pokojom greškom.

Igranje rukom zbog koje je Hajduku trebao dosuditi penal nije vidio i sam je priznao pogrešku. A što da je i svirao jedanaesterac? Bilo bi eventualno neriješeno i ništa se bitno ne bi promijenilo. Kriv je, naravno, i Dinamo jer je bolji, kao što je Dalmaciji kriv Zagreb za slabo gospodarsko stanje, kriva je i nogometna organizacija, pa se znalo prijetiti čak i napuštanjem lige, pri čemu se ne preže ni od svađanja ljudi, gradova i huškanja navijača. Krive su i gradske vlasti koje su otezale s davanjem novaca, koje će se onda trošiti jednomjesečnom turnejom po Turskoj. Na kraju ceh jedino plati trener. Mišo Krstičević se pobunio protiv loše klupske politike i zamalo nije ostao bez posla. Najbolji Hajdukov trener Stanko Poklepović otjeran je jer nije surađivao s menedžerima.

                                                                                                                                                                 josip jović

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk
Page 1 of 25FirstPrevious[1]2345678910Last