Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Hajduktužna uspomena

Boro Primorac priznao da mu je dugo trebalo da se oporavi od HSV-a: Bili smo momčad spremna za polufinale i finale

Piše Slaven Alfirević
18. ožujka 2020. - 23:52
Vladimir Dugandžić/Hanza media

A bi li pomoglo da udarim glavom o zid?! - rekao je sav zdvojan Boro Primorac, kako svjedoči tadašnja štampa, netom ušavši u svlačionicu, a nakon što Hajduk protiv Hamburgera nije uspio. Zahvaljujući njegovim greškama.

Boro Primorac danas je šef Hajdukove Akademije „Luka Kaliterna”. Rekao je da gušta u tom poslu, ali o tome ćemo drugi put. Hamburger, 40 godina kasnije. Utakmica svih utakmica.

Evo četiri desetljeća i susreli se Boro Primorac i Ivan Buljan, dvojac što je „sredio” Hajduka. Baš smo bezobrazni, sportaši su i profesionalci od glave do pete, ali kako da to izbjegnemo: Buljan na suprotnoj strani, šta da radi nego da se bori, a Primorac s poklon-golom za Hrubescha (0:1), neiskorištenim penalom (ostade 1:1) i samo jednim golom u finišu dvoboja, za nedovoljnih 3:2.

Obradovali su se jedan drugom, proradile su emocije, kao da u tv-sapunici tražimo izgubljeno vrijeme, pronalazimo odavna nestale članove goleme obitelji:

- Zdravo Boro, trideset se godina nismo vidjeli!

- Đe si Iko, zar je toliko prošlo...

- Bio sam kod tebe u Cannesu na dočeku Nove godine 1990...

- A zar se nismo vidjeli i na jednom sprovodu kasnije, na Špacinom?

- Ja nisam mogao doć na Špacin sprovod – Buljan će.

- Onda je to bio Ivićev, 2011. – prisnažio je Primorac, a i Buljan će potvrdno, da, da, da...

Sišli smo s vremeplova, evo nas opet na travi koja život znači. Odjekuje li „Iko, Iko”, prije samog početka zazivajući stopera u redovima „neprijatelja” da bude meka srca i „Boro, Boro” u nadi da će Primorac zabit s bijele točke? Ne trči li Ivić baš s ove strane zapada prema Maričiću na jug da mu pokaže, dovikne kako će to centaršutom iz kornera pogodit Primorčevu glavu za 4:2, taman još ima vremena... Nije pogodio.

- I taj Maričić... Ma pogodi mi glavu, toliko smo to vježbali - Primorcu naviru sjećanja. - A jel'de da je moj gol bio najljepši?! I još sam šansi imao. Ivić trčao prema Makiju da ga uputi. A na meni vise Jakobs, Kaltz. Nije Jakobs igrao uzvrat? Ma, bilo ih je u obrani koliko hoćeš, svi, Hartwig, Hidien. I Magath se vraćao. I Hrubesch. Jel' bio i Keegan, najjači igrač Europe tada, „mighty mouse”, kako su ga zvali, moćni miš?

Nego šta nego je i Kevin bio. Boro, kakav je osjećaj danas, poslije toliko vremena?

- Pamtim uvijek s ponosom i gorčinom. Mogli smo ić daleko. Imali smo 4-5 što bi rekli Englezi „big game players”, opasno društvo. Đorđević, Mužinić, Gudelj, Zlatko Vujović, Šurjak, Rožić, Krstičević.

Greška vaša na početku, Hrubesch zabija, Zlatko ubrzo poravnava i kod 1:1 sad je penal za Hajduk?

- Ja sam uvijek puc'o penale i svaki put bih zabio.

Šurjak se već spremao...

- Šurjak je uzeo loptu, ali Ivić je imao povjerenja u mene i rekao da ja pucam. Htio me izvuć, htio je najbolje, a i ja sam bio nepogrešiv dotad – slegnuo je ramenima.

Vaš je i prvi povijesni gol na Poljudu, protiv Trabzonspora, isto iz penala.

- Tako je. I ja sam uvijek čekao golmana do zadnjeg trena, a sad golman čeka mene. Kargus je stajao i ja sam stajao. Do zadnjeg trena. Pročitao me. A što li mi je sve prolazilo u glavi...

I još se moglo do 4:2, zapravo ste zaigrali sjajno, u zanosu, kao napadač?

- Nezaboravno je kako smo uz 50.000 ljudi igrali kao u transu i nakon svega što se dogodilo trebali smo dobit 4:2. Ja sam osim gola imao još dvije-tri šanse kad me Ivić prebacio u napad.

Na kraju ostade Smojin Boro Šekspir, kako vam je legao taj nadimak?

- Novinar piše šta 'oće, bože moj... Čak smo i u Hamburgu igrali vrlo dobro, bili smo momčad spremna za polufinale i finale. Cijeli život se boriš da budeš tu i onda ništa – uzdiše Primorac.

Koliko vam je trebalo da dođete k sebi nakon te tragike?

- Dosta dugo. Pa za reprezentaciju sam poslije toga zabio sam sebi, autogol protiv Urugvaja. Eto kako sam se osjećao. Nikako. Ostade uspomena na Hajduk koji je mogao puno više u Europi. A uvijek smo imali neke mlade golmane...

Podsjetite nas?

- Protiv Hamburgera je branio Pudar, sve ok, ali to su mu bile prve utakmice. A je li s Valencijom branio Mladen Pralija, zaboravio da je na golu, primili smo tamo pet komada. Pa je li bio Špiro Ćosić, sasvim mlad, a Budinčević uvijek bolestan, pa Milo Nižetić malo brani, više ide na posudbu. Kasnije je tek došao Simke, Simović, ali nisi imao gotovog golmana za juriš na Europu. Iza mene u Veleža u obrani je bio Enver Marić. Uvijek si s Marom na crti bio siguran da je to najbolje što može vratar. Ako i kiksaš, on će obranit. Kako je ono rekao Ivić jednom, općenito, ne mislim sad ni na koga, ali je znao reći: Ma ko vas je doveo mlitave takve! Nemojte to pisat.

Ma kako nećemo, to je najjače.

- Htio bih da Hajduk opet zaigra Europu, ozbiljnu Europu, da uvijek bude barem u skupinama, ovaj klub to zaslužuje i mora - želja je Primorca.

#BORO PRIMORAC

Izdvojeno