StoryEditor
Domaći nogometistina o 17. listopadu

Utakmica zbog koje su jedni riskirali život, a drugi, danas veliki domoljubi, kleli se u Jugoslaviju

Piše PSD.
17. listopada 2015. - 15:56
U HNS/ovim se analima kao datum stvaranja hrvatske nogometne reprezentacije navodi 17. listopada 1990. Mnogi navedenu tvrdnju neće uzeti 'zdravo za gotovo'. Nogomet se na hrvatskom humusu igrao i 'prije nove ere'.

HNS je, naime, osnovan 1912., a prvu utakmicu s nacionalnim obilježjima Hrvati su doživjeli, po osnivanju Banovine Hrvatske, 2. travnja 1940. U Zagrebu je pobijeđena vrlo moćna Švicarska (4:0), treća sa Svjetskog prvenstva 1938.

Kako se uopće 1990. pojavila (ili obnovila) hrvatska nogometna reprezentacija? Hrvatska, naime, nije bila međunarodno priznata. Nije postojala niti kao politički niti kao sportski pojam. Nogometna reprezentacija Hrvatske nastala je naprosto kao projekcija jednog turbulentnog političkog razdoblja na razmeđi povijesnih epoha.

Na svjetskoj sceni nestajala je jedna velesila. Kroz 'perestrojku' i 'glasnost' Mihail Gorbačov pokušao je komunizmu dati 'ljudsko lice'. Bilo je, međutim, isuviše kasno. Mastodontu, u povijesti poznatom kao Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, više nije bilo spasa... Demokracija je prodrla 'iza željezne zavjese' i Varšavski je pakt nestao u ruševinama. Zajedno s Berlinskim zidom...

Ideja o demokraciji pojavila se i na Balkanu. Razvidno zemljopisnom određenju prvo su je prihvatile zapadno, odnosno prozapadnjački orijentirane republike – Slovenija i Hrvatska. Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica. Premoćno. Sa 193, odnosno 60 posto zastupničkih mandata! A 30. svibnja konstituiran je prvi, demokratski izabrani Hrvatski sabor.

Kako bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti neumitno nestaje u bespućima povijesne zbiljnosti posvjedočili su i događaji na maksimirskom stadionu 13. svibnja 1990. U Zagreb je pristiglo tri tisuće 'delija', pročetnički deklariranih navijača Crvene zvezde. Predvodio ih je udbaški egzekutor Željko Ražnatović, poznat po nadimku Arkan. Okupljeni na južnoj tribini maksimirskog stadiona, \'\'spontano\'\' su otvorili festival provokacija i mržnje: \'\'Ovo je Srbija\'\', \'\'Srbija do Zagreba\'\', \'\'Ubit ćemo Tuđmana\'\'...

Nakon gnjevne reakcije Bad Blue Boysa, u obračun se uključila i 'narodna milicija'. A onda i Zvonimir Boban. Osupnut brutalnošću 'organa reda', kapetan Dinama šutnuo je jednog od njih. U beogradskim je medijima Bobanov volej okarakteriziran kao 'siledžijsko ponašanje s nacionalističkim predznakom'. Disciplinska komisija FSJ-a osudila je Bobana na devet mjeseci zabrane igranja (nakon žalbenog postupka 'izvukao' se s četiri mjeseca).

Samo tri tjedna nakon 'krvave nedjelje' Maksimir je postao poprištem novog nogometnog skandala. Posljednju provjeru prije Svjetskog prvenstva u Italiji, reprezentacija Jugoslavije imala je upravo na maksimirskom travnjaku, protiv Nizozemske. Većina od 25.000 nazočnih gledatelja pri intoniranju himne \'\'Hej Slaveni\'\' okrenula je prema areni stražnji dio tijela. I zviždala! Pogoci Rijkarda i Van Bastena (0:2) bili su nadasve srdačno pozdravljeni.

- Nikada više jugoslovenska reprezentacija neće da igra u Zagrebu. To je stav i želja većine fudbalera - kazao je tadašnji selektor (koji se deklarirao kao 'nekakav Hrvat') Ivica Osim.

Njegove su riječi bile proročanski blizu istine. Jugoslavija je samo još jednom igrala u Zagrebu, ali kao gostujuća momčad, 9. listopada 1999. (u kvalifikacijama za Euro 2000).

Međutim, i u zaključnom projektu jugoslavenskog nogometa - nastupu na Svjetskom prvenstvu u Italiji - Osim je 'gotivio' hrvatske igrače. Od onih koji su prihvatili Hrvatsku kao svoje opredjeljenje, na Mundijalu u Italiji bili su Tomislav Ivković, Zoran Vulić, Robert Prosinečki, Davor Jozić, Zlatko Vujović, Alen Bokšić, Robert Jarni, Davor Šuker i Andrej Panadić. Devetorica od 22! Bez Bobana!

Te 1990. hrvatsko je društvo doživjelo korjenite promjene. Tako je 6. rujna predsjednikom Nogometnog saveza Hrvatske (kasnije je preimenovan u HNS) postao Mladen Vedriš, magistar znanosti s neskrivenim političkim potencijalom. Već u prvom istupu, na Skupštini FSJ-a u Beogradu, obznanio je skupu kako instituciju, kojom on predsjedava, namjerava organizacijski odvojiti od matice na Terazijama.

- Jel ti to nas zajebavaš - upitao ga je Jovo Popović, komesar za bezbednost FSJ-a.

Znameniti Jova dosegao je besmrtnost izjavom o uzro(čni)ku propasti Jugoslavije. Za raspad neprežaljene države optužio je Černobil:

- Jugosloveni su počeli da se biju otkako im je radijacija udarila u glavu. Mene nije zafatilo. Ja sam bio na moru. U Igalu, pod vodom - pohvalio se Jovo, pojašnjavajući kako je uspio 'ostati normalan'.

Svejedno, mnogi su njegovu misao uvrstili u antologiju ljudske gluposti. Težnju Hrvata za 'odcepljenjem', uz Popovića, dočekali su 'na nož' i ostali članovi Skupštine. Te pripadajući mediji... Vedriš im je replicirao:
- Gospodo, morate razlikovati pojam istupanja od razdruživanja. Hvala vam na pozornosti!

Po povratku u Zagreb lider nogometnog pokreta u Hrvata nije imao nikakvih iluzija. Za 'one tamo' Mladen Vedriš bio je ustaša, neovisno sjedio 'skrštenih ruku' ili – ugovarao utakmicu nepostojeće hrvatske reprezentacije!

Čovjek kojega su predstavili Vedrišu kazao je da se zove Ivan Opačak, hrvatski iseljenik iz Toronta. Već u trećoj rečenici brzopoteznog razgovora ponudio mu je reprezentaciju SAD-a.

- OK. Vašu ću zamolbu proslijediti u Beograd - 'bekendirao' ga je predsjednik NHS-a.
- Ali, ja želim da SAD igra protiv nogometnog predstavništva Republike Hrvatske - kazao je Opačak, s neskrivenim plamom u očima.

Obrat konverzacije zaintrigirao je Vedriša...

U prvi trenutak priča o odigravanju utakmice Hrvatske i SAD-a zvučala je nesuvislo. Kao loše interpretiran vic. Za dolazak Amerikanaca trebalo je ishoditi dozvolu State Departmenta, potom i nogometno dopuštenje FIFA-e. U konačnici, trebalo je naći nekoga 'ko bu to sve platil'...

U HNS-u nikada nisu saznali tko je riješio State Department. No, barem su imali čovjeka na Terazijama. Rođeni Metkovac Ante Pavlović isposlovao je certifikat FIFA-e. Na užas vrhuške FSJ-a. Srpski su mediji Pavlovića odmah preimenovali. U Pavelić!

- Bilo je to najteže razdoblje mog djelovanja u Beogradu. No, vrijedilo je riskirati život - dramatičnim tonom prisjeća se Ante Pavlović posljednjih beogradskih dana.

Američki nogometni savez tražio je za nastup u Zagrebu 90.000 dolara. Naizgled skromna svota za soccer-sekciju globalne velesile. No, da su Amerikanci tražili i milijun, čelnicima HNS-a bilo bi svejedno. U njihovoj blagajni ionako nije bilo novčanica. Možda poneka kovanica. Za telefon... Bili su to međutim dani kada je dijaspora živjela uz stih: evo, sve za Hrvatsku!


Za promotivni nastup hrvatske vrste bilo je nužno kreirati i dresove. Nadahnuti motivom nacionalnog grba, dizajn majice satkane od crvenih i bijelih kvadrata potpisali su Berislav Vinko Hotko i Miroslav Šutej. Dresovi su izrađeni u čakovečkom MTČ-u. Taj segment riješio je Hotko - prepadom. Na ulazu u tvornicu trikotaže izrekao je samo jednu rečenicu: Ja sam Hotko, HDZ! Tada je to zvučalo uvjerljivije nego da je rekao: Bond. James Bond.

Za izbornika potencijalne hrvatske reprezentacije dekretom (ili konsenzusom, svejedno je) bijaše postavljen Dražan Jerković. Naizgled je imao jednostavan zadatak: pozvati dečke koji se ćute Hrvatima, poslagati ih po terenu i - dati im loptu! Makar je bilo jasno kako Amerikanci nisu nimalo bezazlen protivnik. U Italiji, na Svjetskom prvenstvu 'pruge i zvijezde' stigle su do četvrtzavršnice. Baš kao i Jugoslavija. A prije dolaska u Zagreb američki nogometaši već su se 'loptali po Europi'. Za početak, pobijedili su Poljsku (3:1).

Koliko god se u početku činio jednostavnim, zadatak okupljanja hrvatske momčadi pretvorio se u noćnu moru i najteži segment organizacije. Čelnici klubova uopće nisu htjeli razgovarati o puštanju svojih vedeta na utakmicu nekakve fantomske reprezentacije zemlje koja postoji samo u svojim snovima. Praktički, dolazak igrača ovisio je o njihovom autoritetu, trenutačnoj blagonaklonosti poslodavaca i diplomatskim akrobacijama (friško ustanovljenog) tehničkog direktora Zorislava Srebrića.

Od devetorice potencijalnih hrvatskih reprezentativaca sa Svjetskog prvenstva u Italiji odazvao se tek jedan – Zoran Vulić. Kako bi nastavio obiteljsku tradiciju igranja za hrvatsku reprezentaciju!? Naime, njegov je otac Ante 1956. čuvao vrata, u jedinom okupljanju hrvatske vrste (za 45 godina SFRJ-a) i pobjedi nad Indonezijom – 5:2.
Najveći problem Jerkoviću bila je – Jugoslavija. Istoga dana, 17. listopada, mlada je selekcija 'plavih' igrala kvalifikacijsku utakmicu protiv SSSR-a, u Simferopolju, na Krimu. Domaćin je pobijedio 3:1, a jedini gol za 'naše' postigao je Alen Bokšić. S njim su u momčadi bili još Zvonimir Boban, Davor Šuker, Andrej Panadić i Robert Jarni.

Hrvatskog je izbornika posebno intrigirao eventualni kandidat imenom (i prezimenom) – Robert Prosinečki. No, u (tada još dostupnom) beogradskom tisku imao je prigodu pročitati izjavu 'nesuđenog mu reprezentativca':

- Ja sam Hrvat jugoslavenskog opredijeljenja. Neću driblati niti za Hrvatsku, niti za Srbiju, nego za Jugoslaviju. Ona se nikada neće raspasti!

Na dan utakmice, 17. listopada, u zagrebačkom hotelu Intercontinental Jerković je konstatirao dolazak 14 nogometaša. Stigli su Dražen Ladić (Dinamo), Tonči Gabrić (Rijeka), Zoran Vulić (Mallorca), Drago Čelić (Hajduk), Darko Dražić (Hajduk), Vlado Kasalo (Nürnberg), Saša Peršon (Dinamo), Gregor Židan (Dinamo), Kujtim Shalla (Dinamo), Zlatko Kranjčar (St. Pölten), Ivan Cvjetković (St. Truiden), Aljoša Asanović (Metz), Mladen Mladenović (Dinamo) i Marko Mlinarić (Cannes).

Draža je popis, u posljednji trenutak, upotpunio dvojicom igrača Dinama. Shalla je doduše kao vlasnik hrvatske putovnice bio legitimni kandidat, no Židan je uskoro postao reprezentativcem (matične mu) Slovenije.
Taktiku kao stratešku vodilju igre Jerković nije eksplicitno rabio. Vremena za trening i uigravanje nije bilo. Igrače je izbornik razvrstao po pozicijama koje su 'držali' u klubovima. A oni su, svjesni taktičkog hendikepa, vođenje igre samoinicijativno prepustili Amerikancima da bi zauzvrat dobili prostor za protuudare. Takva improvizirana strategija pokazala se učinkovitom...

- Nikada u karijeri nisam osjetio takvo oduševljenje i sreću kao u trenutku kada mi je trener druge momčadi Metza Branko Tucak donio poziv za hrvatsku reprezentaciju. Kasnije mi je Srebrić priznao kako u Savezu nisu bili sigurni hoću li se odazvati jer su mislili da sam Srbin. Niti maksimirski spektakl nikada neću zaboraviti. Niti 29. minutu utakmice kada sam na Mlinarićevo dodavanje šutnuo loptu. Nisam niti gledao gdje se vratar nalazi. I baš se meni posrećilo da postignem prvi gol. Svi su se suigrači bacili na mene. I danas se naježim prisjećajući se tog događaja - svjedočanstvo je Aljoše Asanovića.

Pet minuta kasnije i Ivan Cvjetković je 'ušao u povijest'. I njega je u izglednu situaciju odličnim proigravanjem gurnuo Marko Mlinarić.

No, kako je utakmica istjecala, tako je i snaga hrvatske momčadi kopnila. Poglavito kada se raspao trolist: Asanović – Kranjčar – Mlinarić. Prije nego što su u 80. minuti smanjili omjer (Dayak), Amerikanci su pogodili i vratnicu.

- Prošao sam svašta u nogometu, ali nikada nisam bio toliko sretan kao uoči utakmice s Amerikancima. Nakon što sam 1956. igrao za hrvatsku reprezentaciju pripala mi je čast da ju 1990. i vodim. I kod igrača sam prepoznao probuđeni nacionalni ponos. Neki su došli u zadnji trenutak. Bili su umorni od puta. Otuda i pad u završnici utakmice. Jednog trenutka čak su četvorica (Peršon, Kasalo, Mlinarić i Kranjčar) istovremeno zatražila zamjenu. A sveukupno ih je bilo 14. Bila je to velika hrvatska pobjeda. I dragi uspjeh svima koji vole Hrvatsku - s prekomjernom dozom ushita, podrhtavajućeg glasa, pričao je Dražan Jerković.

Premda su jugoslavenski mediji sustavno ignorirali maksimirski događaj, bilo je jasno da od 17. listopada 1990. ništa više neće biti isto. Hrvatski je nogomet otpočeo stvarati autohtonu vrijednost, zaštitni znak koji će ubrzo proslaviti i promicati postojanje jedne nove države. Kroz jednu bezvremensku priču, kojoj se kraj ne nazire...

MLADEN BARIŠA

Prva natjecateljska protiv Estonije

Prije utemeljenja (moderne) reprezentacije, Hrvatska se kao nogometni subjekt kroz razne državne tvorevine spominjala dvadeset puta: četiri je ogleda imala za vrijeme Banovine Hrvatske, petnaest tijekom NDH, a jednom u doba SFRJ.
Članicom Svjetske nogometne federacije (FIFA), HNS je postao 1941. (status je međutim, iz razumljivih razloga, bio zamrznut do 1992.). U članstvo UEFA-e (Europske nogometne asocijacije) HNS je primljen 1993. Prvu natjecateljsku utakmicu (u kvalifikacijama za Euro 1996. u Engleskoj) hrvatska je nogometna reprezentacija odigrala 4. rujna 1994. u Tallinnu, protiv Estonije (2:0).


HRVATSKA - SAD 2:1 (2:0)

ZAGREB, 17. listopada 1990.
Prijateljska utakmica.
Stadion Maksimir.
Gledatelja oko 30.000.
Sudac: Sergio Coppetelli (Italija).
Strijelci: 1:0 - Asanović (29), 2:0 - Cvjetković (34), 2:1 - Dayak (80).

HRVATSKA: Ladić (od 70. Gabrić), Vulić, Dražić, Čelić, Kasalo, Peršon (od 71. Židan), Shalla, Kranjčar, Cvjetković, Asanović (od 58. Mladenović), Mlinarić. Izbornik: Dražan Jerković.

SAD: Meola, Trittschun, Balboa, Armstrong, Fraser, Banks (od 81. Windlschmann), Harkes, Eichmann (od 57. Bliss), Krumpe (od 46. Dayak), Murray, Vermes. Izbornik: Bob Gansler.


Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

30. studeni 2020 14:47