Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Domaći nogometostavio dubok trag

Prvi put nakon odlaska iz Rijeke Kek progovorio o svojim godinama na Kvarneru, hrvatskom nogometu i mnogočemu drugome: 'Nemojmo si lagati, Mamićeve zasluge za uspjeh su goleme...'

Piše SN
15. listopada 2018. - 16:23

Kad sam išao na intervju za posao, mislio sam da će stvar trajati pet minuta. Ali rekao sam sebi - idem saslušati kakva je priča, pa makar iza nje stajali neki nemogući avanturisti, lice Matjaža Keka obasja zagonetni osmijeh Mona Lise dok odmotava na početak taj svoj dugometražni riječki film, pišu Sportske novosti.

Uzdahne i slegne ramenima. “Eto, potrajalo je skoro šest godina. Vi kažete senzacija, a ja tvrdim obratno. Senzacija je što nema više sličnih primjera. Senzacija je što ljudi uopće vjeruju u tu ludost da trener može pokazati klasu, znanje i viziju za samo šest mjeseci. U suprotnom neka pakira kufere, jer već čeka novi...”

Pročitao sam ovih dana na rastanku od Keka da je Hajduk od kraja veljače 2013. godine, kada je Slovenac sletio na Kantridu, pa do trenutka njegova odlaska promijenio čak jedanaest trenera. Ako vam u svakodnevnom životu monogamija ponekad izgleda kao prevladan i dosadnjikav koncept, u vrhunskom nogometu ona je često put do trofeja, rasprodanih stadiona i milijunske zarade.

Petak je, rano popodne. Sjedimo u praznom caffeu mariborskog hotela Habakuk ispod Pohorja. “Brzo će se ovdje doseliti snježni cirkus”, podsjeća nas Kek tu u podnožju skijaške žičare, ali vani je proljetna temperatura, topao i svjež dan, a za stolom sjedi još svježiji dojučerašnji trener Rijeke. Nakon nekoliko dana nagovaranja pristao je na intervju, bez ograda, bez tabu tema.

Ako se posljednjih tjedana nakupilo gorčine i frustracija u svlačionici Rijeke, nećete ih pročitati na Kekovu licu. Brzo se navikava na novu stvarnost: napokon dovoljno vremena za vožnju biciklom, napokon dovoljno privatnosti za prekopavanje fonoteke s više stotina LP-ja (u pravilu jazz klasika, ali i rocka i “hard rocka kojeg rado slušam u vožnji”) i za kompletiranje bogate vinoteke nekom dosad neotkrivenom kvalitetnom buteljom. Da, i za mariborske prijatelje od kojih ga je život razdvojio na izvjesno vrijeme.

Samouvjeren trener

- Nisam ih zaboravio, kao ni oni mene. Samo je ovaj moj tempo utjecao na to da me premalo bilo u rodnom gradu. Dolazio bih nakratko, jednom u dva tjedna, uglavnom da obiđem roditelje koji su sada već u ‘nekim’ godinama. Neću odustati od stadiona, viđat ćete me na tribinama Ljudskog vrta i Rujevice, ali ne u svečanim ložama jer tamo se ne osjećam najbolje. Općenito, odlučio sam da će mi se život odvijati u trokutu Maribor - Opatija - Sukošan, jer u Opatiji sam se u međuvremenu skućio, a u Sukošanu otprije imam vikendicu.

U nogometnim krugovima nije rijetka percepcija da je 57-godišnji Slovenac pomalo arogantan čovjek, ali potpisniku ovih redaka Kek se tijekom jednosatnog razgovora predstavio samo kao samouvjeren trener čvrstih stavova. Nema tu ni sjene prepotencije s kakvom u javnosti nastupa, recimo, Jose Mourinho. Sugovornik je povremeno čak i neobično prizemljen tip.

Recimo, kada govori o dolasku u Rijeku i općenito u hrvatski nogomet, Keku će izletjeti: “Ako ćemo biti objektivni, ja sam u hrvatski nogomet zakoračio kao Mr Nobody”.

Hej, hej, hej, prikočite malo, čemu takvo bagateliziranje vlastitog opusa, zaustavljam Keka. Prije nego što ste prihvatili Rijeku, za kormilom slovenske reprezentacije pobijedili ste velikog Guusa Hiddinka i njegovu Rusiju izbacili iz runde dodatnih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2010. Pa ste poslije u Južnoj Africi pobijedili Alžir, remizirali sa SAD-om i minimalno izgubili od Engleza. Četiri boda u skupini na čelu nogometno patuljaste ‘dežele’...

- Dobro, dobro, ali nisam pripadao vašem nogometnom krugu, bio sam pomalo uljez, a danas bi me neki najradije ukalupili u stereotip ‘Matjaž Kek, hrvatski trener’. Imponiraju meni i takvi komplimenti jer znače da sam ostavio trag i da u najmanju ruku nisam zatvorio vrata hrvatskih klubova svojim slovenskim kolegama pa ni samom sebi. Inače, tijekom tih pet i pol godina u Hrvatskoj umorio sam se trubeći kako Savez i klubovi moraju poraditi na infrastrukturi i zato mi je malo žao što odlazim baš sada, kada su travnjaci napokon promijenjeni i kada se stadioni počinju ušminkavati. Nekidan gledam utakmicu iz Zaprešića i vidim zaista kvalitetan nogomet na popeglanom terenu. Dobre partije Lokomotive, Osijeka, Intera nisu slučajnost. Ima se što vidjeti u 1. HNL, dolaze odlični mladi igrači...

Prva utakmica u Rijeci

Sjećate li se prve utakmice na klupi Rijeke?

- Sjećam se šoka. Nije pošteno ni počelo, igrala se treća minuta, a nama Inter, čini mi se baš Oršić, zabije gol. Mislio sam da će me strefiti infarkt. Dođem donijeti promjenu i prodrmati momčad, a odmah dobijem gol. Srećom, okrenuli smo kasnije taj meč.

Posljednjih tjedana mandata više niste uspijevali okretati trendove. Od one golijade s Istrom (3-3) krajem kolovoza Rijeka ne zna za pobjedu u prvenstvu, premda je na tom putu bilo i nekih intrigantnih predstava (1-1 s Dinamom u Maksimiru ili 9-0 pobjeda u kupu kod Križevaca).

- Moj razgovor s Damirom (predsjednika Miškovića tako će oslovljavati do kraja intervjua, op. n.) nakon poraza u Gorici trajao je tridesetak sekundi, najduže minutu. Nismo si više imali što kazati, kao pametni ljudi shvatili smo da smo se ukopali u mjestu i da se ne mičemo naprijed. Ponekad nogometnoj suradnji dođe kraj, a taj se kraj nama dogodio sada. Ja sam previše odgovoran i samokritičan čovjek da bih Rijeku pretvorio u taoca vlastitog rezultata i svojeg pobjedničkog imidža. Znam ja dobro, kao što se sjeća i javnost, da je Damir rekao kako me neće smijeniti sve i da izgubim deset utakmica za redom. Međutim, treba biti realan. Zajedno smo puno toga postigli i nema sada smisla kompromitirati učinjeno niti odvoditi naš poseban privatni odnos u neke čudne vode ili nepotrebne konflikte.

I u prošlosti ste uspješno raskopavali i prekopavali roster Rijeke pa ste se svejedno znali uključiti u borbu za trofeje. Sjećamo se kako ste ostali bez Kramarića, Moisesa, Tomečaka, Leovca, Leškovića i onda ‘ab ovo’ stvorili šampionsku momčad, ali očito da i ta alkemija ima ograničen rok trajanja. Je li rezultatski spust počeo onom europskom eliminacijom protiv Sarpsborga?

- Teško mi je obilježiti jednu utakmicu kao prijelomnicu. Rijeci se, za početak, tri godine uzastopce u ljetnom prijelaznom roku ponavljala ista stvar, ali to nije ništa neobično. Kada imaš odličan proizvod, kada je atraktivno upakiran, klub poput Rijeke prisiljen je prodavati igrače. Ovog ljeta u tom smislu čak je bilo najmanje prodaja, od kapitalnih igrača izgubili smo samo Bradarića. Da, dogodio nam se Sarpsborg, ali nismo ispali od autsajdera i loše momčadi. Njihovi rezultati u nastavku Europske lige (pobjede protiv Maccabija iz Tel Aviva i Genka) pokazuju da Norvežani mogu i znaju. Ubrzo nakon toga dogodio nam se sudac Strukan u Kranjčevićevoj, pa onda i Mlakar protiv Slavena Belupa. Previše se toga nakupilo u kratkom vremenu. Jednostavno, očekivanja nisu ispunjena, Rijeka ne zaslužuje peto mjesto na tablici. Ali ne treba se brinuti ni za klub ni za momčad. Vrlo će se brzo Rijeka vratiti na treće ili drugo mjesto HNL-a.

Možda su i neki etablirani igrači bili u tihom bojkotu, možda i oni sanjaju unosne transfere?

- To ne mogu prihvatiti! Dok imaš super uvjete i vrijedeći ugovor koji poslodavac poštuje, tvoj je zadatak da pružaš maksimum u dresu Rijeke. Imao sam ja u prošlosti nekih zategnutih odnosa s igračima jer nisam baš lak čovjek za suradnju. Siguran sam da je nekolicina čak s odobravanjem i uzdahom olakšanja dočekala moj odlazak, ali generalno, osim onog ekscesa s Punčecom koji smo brzo izgladili, nije bilo problema u našoj suradnji. Organiziran sam trener, volim disciplinu i red na treningu i u igri, ali mimo stadiona i igrališta apsolutno se ne želim upletati u vaš život.

Magnet za trenere

Klub je u međuvremenu postao magnet za trenere? U suprotnom, ne bi Igor Bišćan zapalio prema Kvarneru s Cipra gdje je već držao ugovor u džepu...

- I bio bih nesretan da nije tako. Premda sam otišao uslijed krize, Rijeka je napravila velike iskorake posljednjih godina. Kako rezultatske tako i organizacijske. Pritom preuzimanje vlasništva nad klubom smatram jednim od najvažnijih trenutaka u povijesti kluba, jer daje slobodu da dizajniraš proizvod, upravljaš i odlučuješ o njemu. I sve se to događalo u škakljivom trenutku, kada su bivši vlasnici, Talijani počeli izlaziti iz igre. Cijelim tim putem naš je tim radio savršeno, što je vrlo važan dio mozaika. Općenito, ljudi nisu upoznati koliko žrtve, vremena i skladnog timskog rada zahtijeva veliki sportski uspjeh. Bez tima ničega u Rijeci ne bi bilo. Damir, Dean (Šćulac), Ivan (Mance) i drugi članovi tima bili su uz mene od jutra do sutra. Dođemo na trening pa krene priča “kako ćemo ovo?”, pa trening, putovanje, utakmica, milijun manjih formalnosti, transferi, pa navečer u neki kasni sat “a što ćemo sada s ovim?” Ponekad i uz koju bočicu previše, ali uvijek skupa - objašnjava iskreno Kek.

Kada zavirite u taj opus s više od 250 utakmica, postoji li ona najdraža? I idealna momčad? I najbolji igrač?

- Postoji jedna posebna utakmica, onaj finale Kupa u Varaždinu 2017. godine kada smo pobijedili Dinamo. Uslijed one neviđene šampionske euforije, nakon nemogućeg fizičkog, psihološkog, emotivnog i svakog drugog pražnjenja, ljudi su očekivali da će nas Dinamo tako iscijeđene pomesti. Moji igrači iskopali su posljednje atome snage i odigrali briljantnu utakmicu, dobili smo 3-1 i uzeli dvostruku krunu. A bilo je tu onda i puno velikih europskih utakmica, pobjede nad Feyenoordom, Milanom, ali opet... Po prirodi sam takav da ne volim život na lovorikama. Pobjede te pune samopouzdanjem, ali su mač s dvije oštrice jer ubrzo dođe poraz, a svaki je poraz trauma nakon koje ostaje mali ožiljak.

A igrači?

- Ne volim o imenima, teško mi se i snaći u toj velikoj fluktuaciji, ali bilo je sjajnih igrača. Pogledajte, uostalom, vrijednosti izlaznih transfera Rijeke. Nema danas u svijetu nogometa baš takvih budala koje bi vam naslijepo iskrcale milijune za igrača.

Povuci-potegni

Kako gledate na aktualni Miškovićev povuci-potegni s navijačima nakon selidbe s kultne Kantride na manju Rujevicu? Selidba se percipira kao nužno zlo i svako toliko agitira za povratak pod stijene...

- Pogledajte, za početak, kako se život u mojem slučaju bizarno poigrao tim simbolima. Svoju posljednju pobjedu na klupi Rijeke ostvario sam protiv svojeg Maribora - na Kantridi! Nedavno u onoj revijalnoj utakmici... Za svog boravka u gradu stigao sam upoznati oba stadiona. Imao sam privilegij doći na Kantridu koja je nešto posebno, ujedinjuje tradiciju, šarm, emociju. Tamo smo postigli i neke velike pobjede. S druge strane, Rujevica je rijetko viđena mala ljepotica, autentična riječka ‘bombonijera’. Ne znam kako će to završiti, ali znam da su u našem, slovenskom slučaju ljudi također bili vezani za onaj arhaični Bežigrad, odnosno za stari Ljudski vrt. Međutim, svijet ide naprijed i na nama je da se prilagođavamo pa su i ti stadioni modernizirani poput Ljudskog vrta ili zamijenjeni modernijima kao u slučaju Stožica. Ja sam, inače, odrastao na magazinima, na ‘zelenom’ broju Sportskih novosti. Osim toga, ne uživam u glazbi ako ne stavim vinil na gramofon, ali svejedno ne mogu funkcionirati bez ovoga - pokazuje na dva mobitela koja je, kako kaže, napunio stotinama besplatnih downloadova s iTunesa.

Dok je Kek pomicao nogometne granice na Kvarneru, u tišini se u hrvatski nogomet prije godinu dana ušuljao Zlatko Dalić, svojedobno prolaznik kroz NK Rijeku, da bi učinio još dramatičniji iskorak na čelu hrvatske reprezentacije. Poznajete Dalića?

- Upoznao sam ga tijekom boravka u Saudijskoj Arabiji, igrao sam protiv Dalića kao trener Al-Ittihada. Mislim da je on tada vodio Al-Faisaly. Njegovu priču smatram jednom od divnijih nogometnih bajki ikad ispričanih. Doći na ‘ulaz za poslugu’ i stići do takvog rezultata na Svjetskom prvenstvu, i to nakon puta koji je uključivao sve samo ne povlastice i lake poslove. Dalićev put bio je pun opasnih zavoja i on ih je suvereno savladao. Pokazao nam je da ne postoji jedan put do cilja. Osvojio je srebro, a lako je mogao i do zlata... Znanje, kvaliteta, riječju - respekt.

Hrvatski treneri

Sada u taj ‘vaš’ Al-Ittihad odlazi Slaven Bilić, što se ne čini baš kao najbistriji izbor za trenera takvog kalibra. Općenito, kako gledate na novi val hrvatskih trenera poput Kovača u Bayernu, Bilića u West Hamu, Tudora u Galatasarayu, Leke u Bruggeu, Jurića u Genoi...?

- A zašto ste zaboravili Prosinečkog? Pa čovjek je napravio malo čudo na svakom dosadašnjem poslu koji je uzeo, a na pravom je putu da to ponovi i s reprezentacijom Bosne i Hercegovine. Inače, vaši treneri u velikim klubovima top-liga za mene nisu senzacija. Oni se prirodno naslanjaju na velike hrvatske nogometaše koji trenutačno nastupaju za Real Madrid, Barcelonu, Juventus, Chelsea, Inter - prekine me Kek prije nego što se vrati Biliću.

- Taj Al-Ittihad je azijski gigant s vojskom nevjerojatnih, fanatičnih navijača, tamo je svojedobno bio i Tomislav Ivić. Klub je to koji je osvajao Azijsku ligu prvaka, ali i klub koji se svojedobno našao u teškim financijskim problemima zbog čega su neki dužnosnici bili kažnjeni. Ukratko, uspavani lav kojeg bi pravi trener mogao probuditi ako ga klub bude kadrovski i financijski pratio. Bilić je kroz karijeru više puta pokazao kako ima znanje i kvalitetu da učini baš takav pomak. Ako ga podrže, pozlatit će on to...

Kad smo kod zlata, kakav rasplet utakmice predviđate za Ballon d’Or? Je li logično da Luka Modrić zaokruži godinu pokerom glamuroznih nagrada ili će francuski lobi ovaj put u prvi plan gurnuti Antoinea Griezmanna ili Kyliana Mbappea?

- Promašeno je uopće debatirati na tu temu! Za mene su, inače, posljednjih desetak godina brendirani pojedinci u svjetskom nogometu predstavljali velik problem, na neki način i kočnicu napretku. Zato sam pojavu Luke Modrića ove godine, pogotovo kao vođu i kapetana hrvatske reprezentacije, dočekao i kao signal nekakve stilske prekretnice. Pojavio se nogometaš koji je na svoj poseban način prisvojio svjetsku pozornicu, ostavio u drugom planu superstarove i poput Dalića pokazao da se do vrha može i težim, zaobilaznim putem. Pokazao je da oni ne moraju nužno biti svjetski prvaci, kao što su Hrvatska i Francuska demonstrirale da nogomet sve više i jače gazi u pravcu kolektivne, dobro sinkronizirane, brze igre. Svjetsko prvenstvo u tom je pogledu bilo inovativno i nadahnjujuće za nas trenere.

Ziheraš i defenzivac

Zanimljivo, s obzirom na to da vas je prilikom dolaska na Kantridu pratila reputacija ziheraša i defenzivca. Promijenili ste nogometni svjetonazor?

- Jesam, naravno da jesam. Došao sam u Rijeku s iskustvom iz slovenske reprezentacije. Kako ćeš igrati kao izbornik Slovenije protiv nekakve Njemačke ili Italije nego defenzivno i oprezno? U Rijeci sam, mijenjajući momčadi i igrače, sve jasnije dolazio do zaključka da je moderni nogomet ‘odlična tehnika plus brza i uvježbana tranzicija’. Dok si uronjen u svakodnevni trening, opterećen ozljedama, kartonima, rasporedom, ti kao trener nažalost zanemariš školovanje. Dogodilo se i meni i zbog toga mi je žao. Jer nogomet je živa stvar, osjećate kako se mijenja. Nije to više 4-4-2, nikog više ne zanima tika-taka...

Nešto slično, izrazito timski uz brzu tranziciju, danas kod nas pokušava igrati Nenad Bjelica s Dinamom. I dobro mu ide...

- Iskreno, oduševljen sam ovim Dinamom. Vrhunski selektirano, vrhunski uigrano, vrhunski demonstrirano i vođeno. Snaga je upravo u momčadskom duhu i tom hitrom izlasku s puno igrača. Da si ne lažemo, snaga je i u tribinama. Kada si čuo onu podršku protiv Fenerbahçea, pa tamo je dinamovcima skoro nemoguće izgubiti. S druge strane, nemojmo si lagati ni oko uloge Zdravka Mamića. Njegove su zasluge za ove uspjehe goleme. Tko god kaže suprotno, ili je neiskren ili nedovoljno inteligentan...

Gdje će vas put voditi u budućnosti?

- Neću se buniti ako neko vrijeme ostanem u Mariboru. Zaželio sam se malo staviti slušalice na uši, da me primi inspiracija i da za promjenu malo crtam i skiciram po nogometnim skriptama...

#MATJAž KEK

Izdvojeno