Atmosfera koja je polako počela prijetiti pretvaranjem u "kamilicu" odjednom se promijenila pogotkom Gvardiola u 66. minuti. Zapalio je branič Manchester Cityja tribine i splitska hladnoća odjednom se malo manje osjetila. "Oćemo pobjedu", moglo se čuti nakon gola.
Sa sjeveroistoka se i dalje vodi navijanje, ali nikako se nije u "uhvatilo". Proradilo je tek desetak minuta nakon početka drugog poluvremena kada se Poljudom zaorilo: "Zovi, samo zovi...". Skočili su zato svi zajedno na noge u 57. minuti kada je Matanović pao u kaznenom prostoru Portugalaca. Tražili su naši najstrožu kaznu, no sudac je ostao nijem.
Kada je na semaforu pisalo 33:00 oglasile su se navijačke skupine i krenulo je navijanje. Čekali su pune 33 minute u znak sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Portugalci su do tada nadglasavali domaće, ali nakon toga više nisu imali šanse. Počelo je skandiranjem "Vukovar, Vukovar", a potom i "Škabrnja, Škabrnja".
Navijačke skupine smještene su pri dnu sjeveroistočne tribine. Istaknuli su i poruku:
- Kome je težak stijeg čestitosti nek‘ ga utakne u zemlju gdje počivaju njihove kosti, one će ga držati.
Navijanje nije pokvario ni primljeni gol. Nastavila se pjesma domaćih navijača koji su konačno zagospodarili Poljudom. A sada se čeka da isto naprave i igrači na terenu.
Pravi trenutak
Navijačke skupine i dalje miruju, pa su tako na tribina glasniji Portugalci. Neobično, ali istinito. Odjekuju portugalski bubnjevi, ali nema straha. "Upalit" će se naši navijači u pravoj minuti. Šutnja je zbog Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Za to vrijeme na zub su domaći navijači, očekivano, uzeli Ivana Perišića. Svaki put kad primi loptu čuju se glasni zvižduci, a počelo je i skandiranje...
Đir prije utakmice
Kakav je i “sveti običaj” u jednom navijačkom danu, prva stanica je, dakako, okrjepa. Poist i popit. A onda ćemo lako. Tako je bilo i prije početka utakmice, dok su se Portugalci iščekivali na Poljudu. Kada je radila “cangr, cangr” svakome tko je prodavao kakav zalogaj ili piće. Najviše ono od hmelja. Pazarilo se i na crno i na bijelo. Improvizirani štandovi s dresovima i šalovima bili su česte točke zaustavljanja navijača.
A onda se rijeka od tisuća Modrića, Kovačića i ostale “kockaste” družine počela slijevati prema Poljudu. Nema atmosfere dok reprezentacije ne dođe na Poljud. Potvrdilo se već više puta. I opet će.
- Oj Zagoro lijepa li si… - orilo se s razglasa u fan zoni. To su okupila većina navijača. DJ je s pulta nizao domoljubne.
Igra reprezentacija i to baš na dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Pojačalo je to još za oktavu, dvije domoljubni zanos. Prođirali smo fan zonom, zastava je bilo na sve strane, a na njima i imena raznih mjesta. Kako to obično biva, mahom su to imena malih mjesta i sela. Teško ćete vidjeti nekoga s trobojnicom na kojoj piše Zagreb ili Split...
Prvo smo naletjeli na ekipu iz Međimurja. Pihh, što je to odvoziti šest, sedam sati do Splita. Sve za Hrvatsku, uglas će vesela ekipa koju smo ostavili na „zagrijavanju”. Zastava i kockica na sve strane, pa tako nije bilo teško pronaći novog sugovornika. Svi su bili dobro raspoloženi i spremno su pozirali pred objektivom našeg fotoreportera Vojka Bašića. A „greda” onda nije ni riječ dvije pred diktafonom...
Oko stadiona je i pjesma.
- Evo zore, evo dana... - pjeva se.
Sljedeća postaja bio nam je stol na kojem je sjedilo devet muškaraca. Onako, raznih godina, bilo ih je u tridesetima, ali i u šezdesetima. Da budemo do kraja iskreni, privukao nas je jedini tamnoputi među njima. Sav u navijačkim obilježjima. Kad ono – govori hrvatski. I tako je počela priča...
- Sedmorica od nas su katolički svećenici – počinje don Andrija, „glasnogovornik” skupine. Nikad ne bismo pogodili što im je zvanje. Naizgled su poput „običnih” navijača.
- Putujemo na utakmice često. Ne samo kada igra Hrvatska, već i kad su klubovi. Ima nas ovdje koji smo za Hajduk, Dinamo, Osijek... - priča nam don Andrija. Red je i predstavimo onoga koji nas je privukao k njima. On je pater Jozafat. Iako simpatičan, nevoljko priča, iako hrvatski govori odlično. Potegnuli smo nekoliko tema na brzinu, ali „služba je služba”, pa smo se zbog posla morali ubrzo rastati.
