StoryEditor
Domaći nogometna skalini

Marko Livaja, ‘zločesti dječak’ hrvatskog nogometa, otkriva životni plan: Vratit ću se u Hajduk osvojiti naslov prvaka

7. kolovoza 2020. - 22:16
Marko Livaja na popularnom igralištu na skalini na JadranaFeđa Klarić

Napišite, vratit ćemo Livaju u Hajduk - okupili su se „balunjeri” s Jadrana, tamo gdje se igra čuveni mali balun na skalinu, oko našeg stola gdje smo započeli ćakulu s bivšim, a evo izgleda i budućim napadačem Hajduka. Marko Livaja, internacionalac iz Hajduka, sad je broj 10 a da u bijelom dresu nije (još) odigrao nijednu službenu utakmicu.

Sina, što oće reć Siniša Brzović, a za njega kažu da je najbolji strijelac i nedvojbena legenda malog baluna u Splitu i inventar „na Jadrana”, idejni je vođa te graje što se odjednom sručila na nas dok smo ispijali kavu i ćakulali s Livajom.

Dobro, dobro – branimo se, a Marku je milo. Smješka se. Godi mu pažnja. Ideja je legla na više nego plodno tlo. Pogodili su ga u žicu.

- Da, istina je, želim se vratit u Hajduk i kući dovršit karijeru. Kad će to biti, za godinu ili dvije, teško mi je reći, znate kako to ide. Sad ne može, imam ugovor u AEK-u i vraćam se u Atenu, nastavljam. Ali Hajduk mi je u mislima i velika želja da se prije kraja puta vratim doma...

Je li to zbog toga što ste onako brzo otišli prije deset godina?

- Možda i zbog toga, jer Hajduk je ostao nekako praznina u mojoj priči, nedovršena.

Već je više od deset godina da ste otišli u Inter, kao dječak, je li bilo prerano? Stjecali smo dojam kao da baš žurite otići?

- Ma nisam žurio, nego je splet okolnosti bio takav.

Pamtimo da ste nakon priprema u Marbelli zaigrali prijateljsku protiv Željezničara u Poljudu za 99. rođendan i to je bio kraj. Nijedna službena za Hajduk, pa ste otišli u veliki milanski Inter.

- Istjecao mi je stipendijski ugovor, a Inter me je uporno zvao i nudio. Trebalo je tu priliku iskoristiti. To je tada tako bilo.

A nastup za Inter u Poljudu, pun stadion, vi u protivničkom dresu zadnjih nekoliko minuta?

- Uh, bilo je treme i te kako, trener Andrea Stramaccioni me ubacio da me pokaže, mislio sam da mi se to ne može dogoditi. Prva oficijelna... Pa i tada sam još promislio, vidi krcat stadion, navijače, tek sam otišao, ali trebam se na kraju ovdje vratiti. Najljepše je doma.

Danas, kad vrtimo desetljeće unatrag, kako gledate na karijeru?

- Sad u AEK-u, zadnjih godina sigurno igram najbolje dosad. Konstantno. Nisam pravi špic, malo povučenije djelujem. Kao „desetka”, ali odem i na lijevo krilo. Smiren sam, postao sam i obiteljski čovjek. Nude mi i produžetak ugovora, pa ćemo vidjeti. Lijepo mi je u Grčkoj.

U početku ste bili zapaženi po mijenjanju klubova, lako bi puklo, otišli biste dalje?

- Jesam, Inter me slao na posudbe. Atalanta, Cesena, Empoli u Italiji, Rubin Kazan u Rusiji. Trebao sam bit strpljiviji, radio sam i neke momačke greške, rekao bih. Lako bih plauio. Sad znam kad nešto treba reć, a znam i kad treba prešutjeti. Prije prešutjeti? Nema šanse, ja bih sve rekao što mi je u tom času na duši, a to tako baš i ne ide.

Italija ili Rusija?

- Grčka! Šalim se, nego lijepo mi je u Ateni. U Rusiji sam se, u Kazanu, među Tatarima doslovno smrzavao. Igraš na niskim temperaturama, kako god udreš balun, nije to to. Tamo mi je baš bilo teško, nijr to bila liga za mene. U Italiji pak brzo nogometno sazriješ, taktički.

Pamtimo vašu bliskost, vezu s trenerom Marcom Giampaolom.

- Tako je, cijenio me, vukao za sobom, davao mi šanse...

Evo ga, taman je uzeo Torino, da vas opet ne pozove k sebi?

- Ne vjerujem da je to opcija, hahaaa... AEK nudi produženje, pričamo o tome.

Čujete li se i dalje sa Giampaolom?

- Povremeno smo u kontaktu, jesmo.

A što da kažemo za Las Palmas, iz ruske zime, na španjolske vruće otoke?

- Tamo mi je bilo sjajno, a onda je došao AEK i tu sam se već duže vremena skrasio. Dosta je seljakanja. Igram dobro, oni me cijene.

Obiteljski čovjek.

- Nego šta. Smiren, zreliji. Sad promislim kad imam nešto reći... Da, supruga Iris i kćerkica Elizabet. Ima četiri godine. Živimo na Glyfadi, tko malo pozna Atenu zna da je to izvan centra, ali kao raj na zemlji, vrući Mediteran.

Jeste li naučili grčki?

- Ma kakvi... Zna mi ga kćerkica naveliko, ona već priča grčki. Meni to nema potrebe. Svi oko mene ionako govore engleski. A grčki ne vjerujem da će mi zatrebat, namjeravam se vratit doma živit. Parakalo, kalimera, kalispera... Molim, dobro jutro, dobra večer. Za nešto više, ispričavam se, ne znam.

Onda ni novine ne čitate, koje ste ocjene dobili, ono opisno, kako su igrali?

- Ne, ne opterećujem se time, rekoh da sam sazrio. Znam ja najbolje kad igram dobro.

Jeste li bili na Akropoli?

- Naravno!

A na Plaki, jeste li bili za večerom, pa razbijali pjate i zaplesali sirtaki?

- Ha, ha, nisam, stvarno nisam, nećete vjerovati. Prošetali jesmo, prekrasna je Atena, ali taj gušt nismo probali. Nikad nisam ni bio za izlaske ili noćni život.

image
Andreas Papakonstantinou/AFP

Da se vratimo na balun, imate dosta suigrača iz regije?

- Ima, pa mi često ni engleski ne treba. Nenad Krstičić što je bio u Sampdoriji je tu, a i sin od Šabanadžovića, Anel. Je, Refikov sin. U klubu je bio i Dušan Bajević koji je u AEK-u veliko ime, sportski direktor, on mi je u početku pomogao. Pričao mi je puno kako je znao dolazit na Brač, ljetovati, kako je malo falilo da prijeđe u Hajduk, da je igrao i neke prijateljske utakmice u bijelom dresu. Znali smo se raspričat o Splitu i Dalmaciji, Bajević voli sve nas s Balkana.

Nismo dotaknuli reprezentaciju, vi ste igrali u svim uzrastima, od selekcije „do 15”, pa dalje, niste preskakali, a kako stoji s A vrstom Zlatka Dalića?

- Ja sam tu, tri godine mogu reć da igram stalno dobro. Igrao sam u Ligi nacija, a nisam se razočarao što kasnije nisam pozvan, ima dosta igrača, neki su svoju šansu iskoristili. Međutim, ako zatreba, tu sam. Tko prati grčku ligu zna što mogu donijeti u ofenzivi, a kažem da nisam pravi špic, sve češće igram „desetku” i to mi odgovara. Pa ako dođe poziv, ja sam tu.

Kaže se, bili ste igrač oko kojeg se prašilo izvan terena, a sad samo na terenu. Pa ipak, igrate ovdje balun na skalinu, ne plašite se nedajbože ozljede tijekom odmora?

- Ma ne, čuvamo se. Igram u patikama. Neću bos. Ovo je poseban užitak, tradicija. Zovu me, a ja se rado odazivam. Uostalom, fali mi taj naš đir, željan sam ga, ja sam stalno tu i na turnirima „Četiri kafića”, to je sve tradicija.

Neće se Grci ljutit što ovako javno igrate mali balun usred pauze?

- Ma neće. Grci će razumit taj poriv druženja na male branke.

Tetovaže? Cijelog ste se oslikali...

- A jesam. To mi je gušt. Tko bi vam sad sve ispričao gdje što piše – smije se.

Kad smo bili ono u Marbelli 2009. s Edy Rejom...

- Tada nisam imao nijednu! U Italiji sam tek počeo crtati po sebi. Meni se sviđa, a kako se vama čini?

Za slike je perfektno. Moderno. Nego, nismo se takli korone, ovdje je „na Jadrana” fešta, mali balun, gužva i veselje, nema tu sad neke stroge distance, a kako je u Ateni?

- Život je skoro normalan, osim što ljudi nose maske, pazi se na distancu, stolovi su u restoranima udaljeni. Treba bit oprezan. Najteže mi je što nema publike, grčki navijači su posebno vatreni i to nam svima fali. Prolazimo i česta testiranja, što je priča koju svatko priča, slično je posvuda – slegnuo je ramenima.

U Hajduk je došao Grk Diamantakos, znate li išta o njemu?

- Ja sam se odmah raspitao i govore mi da je dobar i da zna dat gol.

Grk u Hajduku, a vi u Grčkoj. Bio je i Savvas Gentsoglou...

- On je sad u Arabiji, mislim.

Na kraju, žalite li možda za Ligom petice?

- Nije mi žao, trener mi je Talijan Massimo Carrera što je bio ranije u stožeru Antonija Contea, pa mi je to dašak Lige petice. Odgovara mi AEK, draže mi je da igram u momčadi koja se bori za prvaka, za trofeje, nego da smo po sredini ili pri dnu

I tako se vraćamo poanti, nije to danas, ali neće uteć: povratak Livaje za titulu Hajduka!

- Nemojte tako bombastično, ali bilo bi to prekrasno!

Vratit ću se živjeti u Lukšić gdje sam izgradio obiteljsku kuću

Marko Livaja je deset godina karijere od Intera do AEK-a, preko Rusije i Španjolske pretočio u obiteljsku kuću u Kaštel Lukšiću. Otac Milan, majka Ljiljana...

- Napravili smo lijep dom, kuću da se može uživati. Odgojio sam se u Kaštel Lukšiću, a počeo sam u GOŠK-a, u Kaštel Gomilici kod trenera Ante Rajčića. To mi je uvijek na pameti spominjati, ima nas Kaštelana...

Pašalić, Milić, Cipetić... da ih je sve iznova okupiti u bijelom dresu.

- U Lukšić ću se vratit živit – ne dvoji Marko.

Brat Mirko se ostavio nogometa

U trenutku je i Mirko, mlađi Markov brat bio – nada. Velika nada. Braća Livaja, pisalo se. Gdje je Mirko sada, pitamo ga.

- A ništa, radi na aerodromu i ostavio se nogometa. Možda malo u Vala zaigra, ali nije to ono što se mislilo. A bio je u Cataniji, s Brunom Petkovićem zajedno! Dvije je godine mlađi od mene, a našao je neki svoj drugačiji put...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

01. listopad 2020 07:48