Hrvatska je osvojila broncu u Kataru, svoju već treću medalju na Svjetskim prvenstvima u protekle 24 godine, drugu na zadnja dva Mundijala poslije srebra iz Rusije izborenog prije četiri godine, također pod vodstvom Zlatka Dalića. Država s manje od četiri milijuna stanovnika. Baš previše toga smo osvojili da bi to imalo (velike) veze sa srećom.
U okršaju dviju ozljedama poharanih momčadi za treće mjesto Dalićevi izabranici zasluženo su svladali iznenađenje turnira Maroko, iako je izbornik i doslovno promijenio pola početne postave u odnosu na polufinale s Argentinom, ako računamo samo igrače u polju, bez vratara. Kapetan Luka Modrić oprostio se od Svjetskih prvenstava kako i dolikuje, s medaljom oko vrata. Zlato mu dvaput nije bilo suđeno. Ostaje mu možda šansa da iduće godine osvoji Ligu nacija.
Čak petoricu novih igrača u odnosu na polufinale uvrstio je Dalić u početnu postavu. U zadnjoj liniji su trojica od četvorice igrača bili novi jer je i Perišić igrao na lijevom boku, kao i u drugom poluvremenu okršaja s Argentinom. A najfascinantniji je podatak da su u utakmici za broncu na SP-u četvorica u početnoj postavi Hrvatske bili igrači iz HNL-a. Predstavnici domaće lige bili su Hajdukov Marko Livaja i Dinamov trojac Dominik Livaković, Mislav Oršić i Josip Šutalo. Dapače u koprodukciji dvojice od njih Livaje i strijelca pobjedničkog pogotka Oršića rodila se bronca.
Zbog ozljeda i bolesti otpali su iz prvih 11 Marcelo Brozović, Josip Juranović, Nikola Vlašić i Dejan Lovren, dok je Dalić uz njih ostavio na klupi i Bornu Sosu. Priliku su dobili Livaja, Šutalo, Oršić, Lovro Majer i Josip Stanišić. Pritom su ovo bile prve minuta na turniru Stanišiću i Šutalu.
Dalićev rizik s ostavljanjima „imena” na klupi se potpuno isplatio, htio je spremne i odmorne igrače. Ili je možda bolje konstatirati da s načetim igračima Dalić nije želio riskirati, poučen iskustvom iz finala u Rusiji otprije četiri i pol godine. Maroko je također imao svojih velikih problema s ozljedama nekih od glavnih igrača, nije bilo kapetana Romaina Saissa, Nayefa Aguerda, Noussaira Mazraouija...
Bolje je Hrvatska otvorila utakmicu, već u 2. minuti gotovo je Bono sam sebi zabio autogol. A već u sedmoj Gvardiol je doveo Hrvatsku u vodstvo, iz lijepe akcije, uigrane kombinacije iz prekida na koncu koje je Ivan Perišić glavom uposlio Joška Gvardiola, a potonji pojačao svoje akcije u borbi za titulu najboljeg mladog igrača SP-a. Ali već u devetoj su Marokanci iz slične situacije, ali neuigrane kombinacije, izjednačili poslije velike pogreške vratara Livakovića. Jedan od najboljih igrača Hrvatske na SP-u, junak raspucavanja s bijele točke s Japanom i Brazilom je „zaspao”. Ostao je predugo ukopan na gol liniji iako je lopta koju je nakon ubačaja glavom odbio Majer jako dugo u visokom luku padala u peterac i na koncu Dari s četiri metra nije imao težak posao. Bio je to dar za Darija.
No, prednost Hrvatskoj vratio je Mislav Oršić svojim trademark pogotkom s lijevog krila desnom nogom u suprotne rašlje. Bio je to fantastičan pogodak. Ali prvo ime utakmice bio je nevjerojatni Gvardiol. Maroko je u nastavku krenuo po novo izjednačenje, ali Hrvatska je mudrom igrom utakmicu držala uglavnom pod kontrolom. Poslije ozljede Andreja Kramarića u igru je u zadnjih pola sata ušao i Vlašić koji je dan ranije trening preskočio zbog viroze.
Strah od (kvalitete) neuvjerljivog katarskog suca za susret ovakve važnosti pokazao se opravdanim kada Abdulrahman Al Jassim u 73. minuti nije svirao kazneni udarac nakon starta na Gvardiolu, a nije se kako ni u spornim situacijama na polufinalima javio VAR. Teško je i pomisliti što bi se dogodilo da je u mrtvoj šansi na drugoj strani u idućem napadu zabio Youssef En-Nesyri. No, Livaković je opet obukao plašt superjunaka, iskupio se za pogrešku kod primljenog gola i još jednom spasio Hrvatsku.