Sport Domaći nogomet

glava u balunu

Zdravko Reić: Zašto je Dani Olmo došao baš u Dinamo?

glava u balunu

Navijači Hajduka, pogotovo oni iz Zadra i okolice, pitali su se mali milijun puta kako se to dogodilo da raskošni talent Luke Modrića na Poljudu nisu prepoznali, nego su se bavili njegovom anatomijom. Te kako je mali, kako mu je otac sitnog rasta, kako je on više za mali nogomet itd.

Zna se da ni u Dinamu nisu odmah prepoznali Modrićevu talentiranost, poslali su ga kao na kaljenje u Zrinjski, zatim u zaprešićki Inter, pa kako je Dinamo bio na putu u takozvanu Ligu za bedake u prvenstvu 2004/05., u zimskoj pauzi ga je Zdravko Mamić vratio na Maksimir.

I tako indirektno, na neki način pomogao “bijelima“ osvojiti naslov prvaka. Naime, Modrić je u prvom dijelu  u Interu briljirao (18 utakmica, četiri gola) i izazvao povratak na Maksimir. Ostavimo spekulacije finiša tog prvenstva da je Modrić ostao u Interu, Hajduk je u pretposljednjem kolu tog prvenstva u Zaprešiću odigrao 1:1, ostali su izjednačeni po bodovima (53:53), “bijelima“  je trebala samo pobjeda u posljednjem kolu (Hajduk – Varteks 6:0) za trijumf u prvenstvu.

Uglavnom, Modrić je u modrom dresu ubrzo postao glavni igrač, kasnije svjetskog kalibra. Dovoljno je danas priznati koliko Luka znači za našu reprezentaciju. Zna se kako je i zašto došlo do toga da Modrića nisu prepoznali na Poljudu premda ga je skaut Vilson Džoni servirao poslije jednog turnira kadeta u Poreču, uz suglasnost Tome Bašića (on se kasnije naljutio i poslao ga Mamiću).

Evo jedno pitanje, koje posljednjih mjeseci ostaje visjeti u zraku bez odgovora, a to je kako je to Dani Olmo napustio Barcelonu, zašto je došao u Zagreb i odlučio se za karijeru u, recimo tako, nekom Dinamu?

S velikim zanimanjem i uvažavanjem pročitao sam analizu Aleksandra Holige (portal Telegram): “Dani Olmo, novi europski poredak i mjesto HNL-a u njemu“ s osnovnom porukom: “Mogu li drugi klubovi u HNL-u, kao i sam hrvatski nogomet profitirati od Olmove priče?“, objavljenu prije debija mladog Španjolca za “La Roju“ i njegovog prvog gola protiv Malte. Vrlo poučno, kako za naše klubove, tako i za HNS. U toj analizi, ponovit ću, vrlo poučnoj, nedostaje jedan element, a to je uloga Zdravka Mamića, danas uglavnom prezrenog od mnogih, najviše od strane navijača Hajduka, koji ga tretiraju kao ključnu boljku petnaestogodišnje muke “bijelih“ bez naslova prvaka.

O, lako je pretpostaviti koliki će se sada dignuti na zadnje noge i arlauknuti kako se usuđujem spominjati bjegunca iz Hrvatske, kojemu nad glavom stoji presuda od 6,5 godina zatvora i još nekoliko optužnica, točnije kako je moguće da izvlačim na vidjelo tu, po općem uvjerenju, sotonu našeg nogometa. Objašnjenje je jednostavno, Mamić je na Maksimir dovukao brojne igrače, Dinama je pretvorio u moćni klub kakvog u Hrvatskoj, pa i na području regije nema već neko vrijeme.

Što se tiče Olma, bez obzira tko je Mamića savjetovao da iz La Masije ubere jednog od najtalentiranijih igrača, dakle “klupskog kapetana i reprezentativca u svojem uzrastu“, koja je to magija nagnala Danijevog tatu da prije pet, šest godina Miguel i Dani Olmo “zaključe kako će preko Dinama imati veću šansu svoj talent pretvoriti u igračku klasu, te jednog dana postati španjolski reprezentativac (i ubrzo u zimskom transfernom roku!) postati važan član momčadi nekog od elitnih europskih klubova“.

Dani Olmo, po svemu, postao je najunosniji dio blistave prakse kakva je na snazi niz godina, recimo od sretnog razvoja Luke Modrića, pa niza igrača, koji su stasali u Dinamu, najprije do reprezentativaca i zatim prvotimaca najjačih europskih klubova. Posljednja potvrda su i slučajevi Bruna Petkovića (25) i Mislava Oršića (27), koji su niz godina lutali od nemila do nedraga, da bi dolaskom u tabor “modrih“ postali hrvatski reprezentativci.

Naravno, trener Dinama Nenad Bjelica je stručni faktor preobrazbe Petkovića i Oršića od svojevrsnih škartova do klasnih igrača. Ali je i Bjelica u jednom od svojih intervjua bez okolišanja ukazao na presudnu ulogu Mamića u njihovom dovođenju.

Hajduk, nažalost svojih brojnih navijača, tijekom posljednjih petnaestak godina u pravilu dovodi igrače, koji se nisu pretvorili u očekivana pojačanja. Također su prodavali svoje mlade, uglavnom kako bi klubu osigurali preživljavanje. Na stranu ostavimo primjer Nikole Vlašića i njegovu eksploziju do jednog od glavnih igrača naše reprezentacije, jer je to u prvom licu zasluga njegovog oca Joška.

Marin Brbić, predsjednik Hajduka napokon je zaključio kako će ‘bijeli’ “uz vjeru u sebe i puno rada učiniti da razlika u novcu bude manje vidljiva“ (Frane Vulas, Slobodna Dalmacija). A to bi moralo značiti da će brza i laka prodaja najtalentiranijih iz poljudskog inkubatora postati prošlost. Radi se o tome da je HNL idealna razvojna liga, pa je presudno da daroviti iz akademije baluna ostanu barem dvije, tri godine duže u Hajduku, što znači da se ne popušta pred gramzljivim zahtjevima menadžera i roditelja, kojima je interes što prije plasirati mladog igrača u inozemstvo i zaraditi, makar se kasnije zagubili…

Ona zlatna generacija Hajduka iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća imala je predsjednika Tita Kirigina i trenerskog velemajstora Tomislava Ivića, kojima je na ruku išla zabrana odlaska u inozemstvo prije 27., odnosno 28. godine. No, pravi primjer politike Hajduk ima u onoj generaciji, koja je sredinom devedesetih godina s trenerom Ivanom Katalinićem nizala trofeje i koja je u svojim redovima imala isključivo igrače ovog podneblja.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Domaći nogomet