Sport Domaći nogomet

glava u balunu

Dva bjegunca Zdravko Mamić i Mario Branco

glava  u balunu

Tri dana u Sarajevu,na međunarodnom simpoziju “Simposar 2018.“ u režiji nenadmašnog Sabahudina Topalbećirevića, popularnog Bahe, novinara, televizijskog reportera, autora dokumentarnih filmova na temu sporta, ali na svakom koraku uz teme o hrvatskom nogometu.

Istina, glavni događaj šestih susreta, ajmo kazati, poznatih faca iz sporta s područja regiona, kako se to danas govori, bila je svjetska premijera dokumentarca “Švabo iz Sarajeva“ o Ivici Osimu, velikom igraču Željezničara, još značajnijem treneru, svjetskih dimenzija. Bio je impozantan ambijent u velebnom Bosanskom kulturnom centru, okupila se, može se kazati ne samo sportska već i društvena elita Sarajeva.

Bilo je pljeska, skandiranja, ali i svete tišine, posebno u trenucima prikaza autentičnih snimaka kad je Osim odustao od vođenja reprezentacije Jugoslavije.

To je bila večer posvećena Ivici Osimu, Švabi i Straussu kako  ga je zvala njegova raja, to jest navijači Željezničara.

A on narušena zdravlja zbog moždanog udara (pretrpio ga je u Japanu 2007.), pognut, teška koraka, stalno u pratnji svoje supruge Asime (proslavili su 54 godine braka) ostao je dosljedno skroman, nesalomljivog duha, s nekim humorom, često trpkim i na svoj račun.

Tijekom te večeri dogodila su se dvije ovacije, koje nisu imale nikakve veze sa slavljenikom, prve kad je predstavljen komesar kantonalne policije Mevludin Halilović sa svojim ljudima i druge kad je voditeljica programa Emela Burđović objavila prisutnost Zdravka Mamića u gledalištu.

Onaj pljesak policajcima je bio logičan, predstavljao je podršku policijskim snaga u traganju za ubojicama dvojice njihovih članova, dok je drugi u hrvatskoj javnosti tretiran kao huljenje pravde obzirom da je Mamić žigosan kao bjegunac, osuđenik, istina još uvijek nepravomoćno, na zatvorsku kaznu od šest i po godina.

Ta pojava Mamića dan kasnije, u vrijeme kad je na programu Simposara bila rasprava o grandioznom uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Rusiji, izazvala je u našim medijima žestoke kritike i prozivanja članova delegacije HNS-a obzirom da je bilo zajedničkog slikanja, ali i ćakula za kavanskim stolom.

Uz napomenu da se bjegunac Mamić nije pojavio u niti jednoj službenoj seansi kada se raspravljalo o podvigu Vatrenih na mundijalu, odnosno kad su predsjednik i izbornik Davor Šuker i Zlatko Dalić pred itekako zainteresiranim auditorijem tumačili genezu uspjeha, to što se događalo u tridesetak dana od 7. listopada prošle godine i dolaska Dalića na kormilo do 12. studenog i uzvrata u doigravanju protiv Grčke (0:0).

Od svih sudionika simpozija ipak je bilo uočljivo da Mamić dvojici nije bio po volji, jedan je Robert Prosinečki, aktualni izbornik reprezentacije Bosne i Hercegovine, koji se nevoljko rukovao s nekadašnjim šefom Dinama, drugi je Dalić, koji se čuvao da se i na jedan trenutak  sretne s Mamićem.

Prosinečki mu po svemu ne može zaboraviti onu brzinsku “pretvorbu“ Dinama kad više nije mogao naplatiti golemi dug za igre u dresu “modrih“, dok je Dalić doznao kako ga je Mamić želio smijeniti unatoč velikom uspjehu – pobjedi u Kijevu nad Ukrajinom (2:1) i eliminaciji Grčke u play offu (4:1, 0:0).

Kako god okrenuli Mamićev utjecaj je neupitan u prvom redu u odnosu na Dinamo, što se ne može kazati na relaciji s HNS-om. Međutim, bilo bi ipak nelogično da pojedini članovi delegacije HNS-a u Sarajevu, konkretno Davor Šuker i Ante Vučemilović, koji su objektivno Maminjovi ljudi, okrenu mu leđa barem u takvim formalnim susretima. Meni se čini da bi to baš bilo nenormalno, čak i nemoralno s njihove strane.

U više navrata, pogotovo u razgovorima s novinarima, Mamić se žalio, baš ga je revoltiralo, da mu se nitko tijekom kampanje u Rusiji nije javljao, gdje je “igralo četrnaest mojih reprezentativaca“. To mu se ne događa s Dinamom, kako kažu upućeni on i dalje upravlja s “modrima“ na daljinski. I dobro im ide…

Može se samo zamisliti u što će se pretvoriti skorašnje gostovanje Dinama u Širokom Brijegu, u pauzi zbog reprezentativnih utakmica, dakle, koja će se dogoditi parada u korist Mamića. 

I dok tako “modri“ ove sezone, uz uobičajeni juriš na naslov prvaka u HNL-u, marširaju i Europom, Hajduk se muči, kako je to sažeto u naslovu Sportskih novosti, autora Jurice Radića: “Klub je sedmi na tablici, nema novca za pojačanja, nego se mora rješavati igrača, koje je doveo Portugalac“.

Moglo bi se i Marija Branca također tretirati kao bjegunca u solunski PAOK, koji je za razliku od progonjenog Mamića (ovog ljeta na izlaznim transferima Dinamo je inkasirao četrdesetak milijuna eura), “ostavio klubu i treneru gomilu nogometaša s kojima pravi problemi za Splićane tek dolaze“.

Tako Radić navodi da su za “Portugalčeva mandata na Poljudu dovedena 22 igrača od kojih su desetorica napustila Hajduka (samo trojica su donijela neki novac)….

Ukupni trošak sigurno doseže osam milijuna eura, ali o tome će se jednom oglasiti unutarnja revizija Hajduka… U dvije sezone koliko je Branco proveo u Hajduku trošilo se kao nikada otkako se igra HNL, a pritom je Hajduk ostao treći. Prodavali su se igrači zatečeni na Poljudu, na njihova mjesta dovođeni uglavnom anonimni i prosječni stranci“.

Zaključak: apsurdno je čak i tragikomično da taj isti sportski direktor danas ima potrebu s visoka dijeliti lekcije Hajduku.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Domaći nogomet