Sport Atletika

povukla jake poteze

Životna priča slavne paraolimpijke u skoku u dalj: Lakše mi je bilo osvojiti zlato nego guliti krumpire u menzi

povukla jake poteze

Za njih ponekad nepošteno prevladava stav da ne mogu ili ne znaju. A itekako mogu i znaju. Mogu oni puno više nego što smo svjesni. Atletičarka Mikela Ristoski (29) samo je jedan od primjera. Naša slavna paraolimpijka u kategoriji sportaša s intelektualnim poteškoćama u razvoju (T20) inspiracija je mnogima. Ne samo sportašima s invaliditetom, već i onima bez invaliditeta.

Mikela je naša zlatna paraolimpijka u skoku u dalj iz Rio de Janeira 2016., višestruka prvakinja Europe i svijeta, dobitnica državne nagrade „Franjo Bučar“ i drugih državnih odlikovanja.

Rođenu Puljanku (7.11.1989.), članicu Atletskog kluba osoba s invaliditetom Medulin, uhvatili smo u Splitu za vrijeme državnog prvenstva. Uglavnom trenira u Puli, gdje i živi, a kad je u gradu pod Marjanom, dio treninga odrađuje u teretani Champion sa svojim dugogodišnjim trenerom Danialom Temimom.

Sve se podređuje dvama glavnim ciljevima – Svjetskom prvenstvu u Dubaiju krajem godine i naravno Paraolimpijskim igrama u Tokiju 2020. Mikela se osjeća sjajno i uvjerena je da je obaranje vlastitog rekorda 5.79 m, postavljenog u Riju, samo pitanje vremena.

- Ganjam šesticu! Imala sam problema s ozljedom prošle godine, ali sad sam spremna za to – kaže nam Mikela.

S tih šest metara medalja u Tokiju trebala bi biti zagarantirana.

- Vjerojatno, da. Ako sve bude u redu, može to Mikela – dodaje trener Temim.

Mikela i drugi sportaši s različitim oblicima invaliditeta uglavnom su junaci iz drugog plana, a njihove priče su često neispričane. No Mikelina takva neće ostati. U svoju životnu priču Ristoski nas uvodi otkrivanjem razloga zbog kojeg je odabrala baš atletiku.

- U osnovnoj školi profesorica je dovela trenericu Jelenu Vuković koja je tražila zainteresirane za atletiku. Ja sam se javila, probala i ostala. Trčala sam 400 metara, skakala... Sve pomalo.

Zašto vas je baš skok u dalj privukao?

- Dobro mi je išlo. Onda sam na kraju srednje škole upoznala trenera Daniala i tako je krenulo s ozbiljnijim treninzima.

Kad ste se odlučili potpuno posvetiti samo dalju?

- Kad sam otišla na Paraolimpijske igre u Londonu. Prije toga sam radila kao pomoćna kuharica u studentskoj menzi. Šefica mi je rekla da moram izabrati jedno jer je oboje teško raditi. Buđenje u 6, u 7 si na poslu, a popodne žuriš na trening. I tako svaki dan. Nisam više mogla. Izabrala sam atletiku jer je to ono što najviše volim. Imala sam 19 godina.

Onda se ne vidite kao kuharica nakon atletske karijere?

- Haha, ne. Voljela bih ostati u atletici.

Teško je u kuhinji?

- Je. Naporno. Teže od atletike.

Kuhate li u slobodno vrijeme?

- Ne baš. Tu i tamo nešto skuham, uglavnom tjesteninu ili nešto jednostavno s povrćem i gljivama.

Koliko se još vidite u atletici?

- Dok god mi tijelo bude dozvoljavalo i dok budem imala glad za rezultatom. Nisam odredila neku dob.

Kad malo odvrtite film karijere, koja vam je najljepša uspomena?

- Zlato u Riju, ali bilo je lijepo i u Londonu 2012. kad sam uzela broncu jer sam time osigurala sportsku mirovinu.

A najtužnija?

- Cijelu prošlu godinu bila sam ozlijeđena, to su bile muke... Imala sam petni trn u desnoj nozi, odraznoj. Išla sam na terapije i morala smanjiti treninge, katastrofa.

Morali ste pauzirati?

- Nisam, ali sam morala smanjiti intenzitet treninga. Došla sam u Berlin na EP i sve me boljelo. Tableta nije pomogla, ali sam izdržala tih šest skokova. Drugi dan nisam mogla stati na nogu ni hodati. No nije me bilo briga koliko će boljeti. Nisam se htjela kući vratiti bez medalje! Mogla sam odustati i nitko mi ne bi ništa prigovorio, ali nisam htjela. Kad nešto sebi zacrtam u glavi, to ću i ostvariti.

Vaša je kategorija T20, što to znači?

- Kao, teže učimo. Tako nešto.

Kad je vama to stanje ustanovljeno?

- Išla sam u normalnu školu do petog razreda, a onda sam se prebacila u Centar za odgoj i obrazovanje u Puli. Tu sam išla i u srednju školu. Sve sam normalno rješavala, meni je to bila normalna škola, kao i prva.

Znamo da djeca u toj dobi znaju biti okrutna prema onima koje drže drukčijima od sebe. Jeste li možda doživjeli kakve predrasude?

- Nisam. Kad sam došla trenirati, nisam znala kako će me prihvatiti, ali bilo je super. Ni kad sam odrastala nisam imala nikakvih problema što se toga tiče.

A vaši roditelji?

- Mama je to prihvatila kao nešto normalno, a tata je bolestan od 2011. Doma pomažem financijski koliko mogu jer mama ne radi. Imam i dva starija brata od kojih je jedan također bolestan. Nije jednostavno, ali borimo se.

Kako preživljavate financijski?

- Dobivam stipendiju Hrvatskog paraolimpijskog odbora 4000 kn, županijsku 1750 kn i iz Medulina također.

Je li vam to dovoljno za život?

- Je. Svaka medalja također donosi nagradu. Može se živjeti. Dobila sam i stan u Puli za koji plaćam sitan najam. Osigurala sam sportsku mirovinu što mi je jako važno, ali ona vrijedi od 45. godine nadalje. Do tada ću raditi nešto drugo, neću samo čekati, haha.

Dakle, niste se susreli s ljudima koji vas ne smatraju ravnopravnima u društvu?

- Nisam. Gdje god idem na natjecanja ljudi mi čestitaju, ali znaju biti ljubomorni.

Zašto?

- Pa kao kad sam dobila stan počeli su komentirati zašto sam ga dobila. Nije da me to dira. Zaslužila sam taj stan, borila se za njega. Svi sportaši imaju pravo na nešto ako zasluže.

Doživljavate li vaše stanje kao hendikep ili nešto normalno?

- To mi je sve normalno. Idem i na redovna natjecanja, cure su OK. Uživam.

Jeste li zadovoljni statusom osoba s intelektualnim teškoćama u društvu?

- Jesam, iako može biti bolje, pogotovo u odnosu i brizi prema sportašima.

Naša nažalost pokojna paraolimpijka Milka Milinković rekla je da bi sve ponovila da se opet rodi. Vrijedi li to i za vas?

- Da. Ne bih ništa mijenjala u svom životu.

Što biste savjetovali mladima koji su u sličnoj situaciji?

- Da ne odustaju. Nek' se bave sportom, to će im poboljšati život kao meni.

Kako vam zvuči kad vas netko nazove inspiracijom?

- To mi je dodatni motiv za nastavak rada. Nikad ne odustajem ni od čega. Borac sam. Borila sam se s ozljedama, išla kroz zid...

Što vas je u tim trenucima guralo naprijed?

- To da sama sebi dokažem da mogu. Za mene nema odustajanja. Sad imam više volje i želje za radom nego prošle godine. Motiv mi samo raste. Ovo za mene nije kraj. Bit će toga još!

Mikela Ristoski i sportaši s invaliditetom poput nje mnogočemu nas mogu naučiti. Na primjer, kako biti uporan, ne odustajati, biti čovjek. Oni su dokaz da granice postoje samo u našim glavama. Te teške, kamene blokove na naš put često stavljamo sami sebi, ne znajući za što smo sve sposobni.

Obožavam tetovaže, imam ih nekoliko

Imate li uzora u atletici?

- U zadnje vrijeme to je Ivana Španović (op.a. srpska olimpijka u skoku u dalj). Volim pratiti njezine treninge. Htjela bih je i upoznati.

Vidimo da volite tetovaže?

- Na zapešću imam šapice psa. Imam jednog kući, a općenito volim životinje. Onda imam škorpiona jer sam to po horoskopu, jedna je tetovaža posvećena mami... Mama i tata su također škorpioni, svi smo sličnog karaktera.

Vaše ime? Po kome ste ga dobili?

- Mama mi ga je dala po djedu. Zvao se Michele.

A prezime?

- Makedonsko. Tata mi je Makedonac, a mama je iz Istre.

Gdje živite u Puli?

- U Verudi, blizu stadiona. Nema šanse da iz Pule idem nekamo trenirati.

Zašto?

- Tu imam more, doma sam. Pula je raj!

Što radite u slobodno vrijeme?

- Uglavnom prošećem s društvom, odemo na piće ili malo do Opatije i Rijeke.

Milina je raditi s njom, poslušna je, vrijedna i talentirana

Mikelin je trener Danial Temim, nekadašnji istaknuti atletičar i predstavnik Jugoslavije u skoku u vis na Olimpijskim igrama 1976. godine u Montrealu. Mostarac je nekoliko puta obarao rekord bivše države zaustavivši se na 2,26 m 1981., a o Mikeli ima samo riječi hvale.

- Već poslije godinu dana zajedničkog rada uzela je prvu medalju. Došla je kod mene s 3,98 m, a sad idemo na šest metara. Vrijedna je i ozbiljna, voli trenirati. Sve sluša. U 12 godina suradnje ni jednom nije zakasnila na trening. Milina je raditi s njom.

Temim ističe kako nema neke velike razlike između treniranja Mikele i sportaša bez invaliditeta jer ona radi sve što i ostali sportaši, s jednakom željom, motivacijom i ozbiljnosti u radu. Trener ju tako i tretira, jednako kao sportaše bez invaliditeta.

Najvažniji uspjesi

Zlato – POI 2016., SP 2011., SP 2015., SP 2017., EP 2014.
Srebro – SP 2015., EP 2016.
Bronca – POI 2012., SP 2013., EP 2018.
*zlato na SP 2015. je u troskoku, a sve ostale medalje su u skoku u dalj

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Atletika