StoryEditor
SplitGRAD SPAVA

Zbog ‘korone‘ je Get konačno prodisao! Napravili smo đir sunčanim, praznim ulicama i guštali, epidemija nije slomila duh Splićana...

23. travnja 2020. - 11:33
Duje Klarić/HANZA MEDIA

Pustoš koja je zavladala Splitom mogla bi nas vratit na "postavke" otprije dvadeset godina, što uopće ne mora ispast loše. Mišljenje je to Marina Krpetića, "fetivog" Getanina, štoviše predsjednika udruge "Get".

On se, naime, dobro sjeća devedesetih, kad je Getom vladala kriza droge, a još i prije toga Get je bio stigmatiziran kao "kvart propaliteta i socijale", otprilike nešto što je opjevao Hari Rončević u "Getaninu".

Na pragu novog tisućljeća, međutim, Get je postao "fensi", biti Getanin prestalo je obilježavati nekoga sa socijalnog ruba, dapače, u prijevodu je značilo "imati stan u staroj gradskoj jezgri", možda čak i koji apartmančić pride za rentu i masnu zaradu...

– Eh da, to je trajalo od, ugrubo ću vam reć, negdi dvi iljadite pa jedno deset godina. Get je procvita, iskorijenila se droga (to jest, nije je bilo više nego u drugim kvartovima, uz možda izuzetak Meja, di je heroina uvik bilo malo), lipo se radilo, otvaralo maštovite suvenirnice, uređivalo lokalčiće, gušt je bija prošetat Getom. Da bi sve nakon deset godina, još od 2008., to jest čim je završila globalna ekonomska kriza (recesija) – podivljalo!

Cili Split je posta fast food ili restoran s previsokim cijenama, Get se skoro cili iselija, dice u školi jedva je ostalo (bivša "Nenad Ravlić", danas OŠ "Dobri") za navuć jedan razred, a prvopričesnika u Svetoga Duje – nula!

Masovni turizam, kruzeri pogotovo, taj turistički stampedo pregazija je Get u infrastrukturnom i demografskom smislu, a pogotovo Varoš i Radunicu, koji su skoro nestali!

Liti stampedo, zimi uspavana Trnoružica i tuga; ne znaš šta je gore. Grad s previše ili totalno bez ljudi, bez svojih stanovnika. Bez duše. A onda je došla korona, i mogla bi uvest reda. Ako se, ka šta san reka na početku, vratimo na postavke iz 2000. godine, bit će to odlično – kazuje "Prvi Getanin" Krpetić dok šeće gradom s nama. Pustim, kao s drevnih crteža Roberta Adama iz 18. stoljeća...

Pa još veli:

– Virus može riješit, izgleda, i ono šta zakonodavstvo ne može! Sve je dosad bilo u službi profita, sad neka bude za ljude! Turizam ne bi smija bit glavna gospodarska grana, jer se sad pokazalo koliko je krhka. Okrenimo se drugim poslovima i vratimo ljude u grad, da centar Splita i Get žive cilu godinu – poručio je Krpetić, te u ime udruge kojoj je na čelu uputio prijedlog kako još jednim potezom u koroni uljepšati i barem malo oživiti Get: sadnjom!

image
Marin Krpetić, predsjednik Udruge stanara Geta

Naime, kupus je uokolo Palače sadio još Dioklecijan, čak je i Kerum posadio raštiku ispred svoje secesijske ville, a Krpetić predlaže da se po Getu posadi također kupus, te začinsko bilje. Neka i ljudi iznesu svoje zamisli, dapače...

Od šverca rebatinki do sadnje kupusa

– Evo ovde na Peristilu, di su osamdesetih godina carevali šverceri rebatinki i igraćih karata, idealno je misto za kupus! Tu su, kažem, na zidiću stari šverceri sidili i gasili cigarete, a sad bi lipo tu mogli osvanit nasadi kupusa. Ima još jedna odlična površina kod Zlatnih vrata, pa vidite samo ove kapare kako lipo rastu iz zidina Srebrnih vrata – pokazuje zažareno naš sugovornik rukom prema bogatom grmu koji "krasi" vrata Palače prema Pazaru, u čijem se podnožju također "gnijezde" štandovi. Pardon, nekad bijahu...

– Ove kapare redovito berem i jedem, a vidite da ima dosta i maslačka; i on je odličan za salatu, pogotovo kad se izmiša sa šparogama. Konzervatori govore da devastira kamen, ali puno ga više devastiraju ljudi i nebriga – smatra naš gorljivi sugovornik, Getanin koji je odavno odbio ući u mašineriju brze turističke zarade iznajmljivanjem vlastitog stana u Getu; umjesto toga, s majkom je uz pomoć poticaja za samozapošljavanje oformio malu tiskaru.

Pitamo ga što misli o najavama dolaska čeških turista, naše drage slavenske braće koja su nas – skupa sa Slovacima – spašavala i u sušnim, poratnim godinama. Ozario se, mada neće direktno njemu napuniti buštu.

– Normalno da mi je drago, ma koliko se mi nekad zafrkavali na njihov račun, oni su dobro avancali, već odavno imaju bolji standard nego mi. To su fini i pristojni ljudi, i ne ostaju samo dva dana. Reka bi čak da se emotivno vežu za destinaciju. Spasili su nas iza rata – podsjetio je Krpetić.

– Spasili smo puno puta i mi njih! – veselo domeće fotoreporter Duje Klarić, aludirajući na brojne opasne, pa i pogibeljne situacije u kojima su se svake sezone nalazili znatiželjni i istraživački raspoloženi Česi na Jadranu.

Pozdravljamo Krpetića, a mi dalje đirajemo sunčanim, praznim gradom i, da se ne lažemo, guštamo. Čudno je po lijepom i debelo proljetnom vremenu hodati pustim ulicama, bez gužve cardom pa decumanusom, a bez muke se – premda opremljen štapom – iz suprotnog smjera kreće još jedan stanovnik Geta, umirovljenik Siniša Tanasić. Ustvari, nismo sigurni da je u penziji...

– Živin od sponzorsko-klošarskog obrta. Oprezan jesam u vezi korone, a čuja sam da virus ima dvi opne. Čekajte, sad ću vam objasnit, da razmislim – Tanasić će, a mi ga pošteđujemo muke oko teoretiziranja.

– Neka, u redu je. Nego, jel vidite neke prednosti u ovoj sad situaciji? Nema gužve, ako ništa drugo...

image
Siniša Tanasić

– Je, to je dobro, jer liti je proć ovuda "ajme". Iako – znate, ja san nekad plovija – mogu vam reć da više zaradi jedan Eiffelov toranj nego cilo Jadransko more. Tako da ne vidin smisla u onoj velikoj gužvi. Inače mi je život isti ka i prije. Danas ću skuvat malo orza i fažola – za kraj nas je ljubazno informirao Tanasić, stanar Ulice Petra Priora.

Neka Čeha...

Gubitak zbog turizma, pak, izravno osjeća karizmatični splitski hotelijer Michel Svirčić, vlasnik minijaturnog, ali luksuznog hotela "Paradiso" kod Đardina; i njega smo trefili u gradu gdje se prolaznike moglo na prste izbrojiti. No, nije Svirčić ogorčen, dapače...

– Stotine rezervacija mi je otkazano, a to za mogući dolazak Čeha san čuja i bilo bi mi drago, poštujem taj narod. Ne, neću snizit cijene, ko može platit, neka dođe, kome je skupo, sad bar ima izbora. Čujte, troškovi moga poslovanja su povećani, najviše zbog dezinfekcije.

S druge strane, unatoč gubicima, ponosan sam na državu koja je odreagirala vrhunski. U ovome san poslu 36 godina, nikad od države ništa nisam dobija, a sad će Vlada čak riješit ljudima plaće! I prije te mjere pomoći odlučija san dvoje radnika, koliko ih trenutno imam na plaći, riješit iz vlastitog džepa, ali ovo je stvarno jedna lipa gesta od strane države. Svaka čast – kaže Svirčić, kojega smo kod Svetog Dominika na Pazaru zatekli bez maske.

– Ta maska je dvosjekli mač: donekle štiti, ali zbog nje češće diramo lice rukama, a to nije dobro. Nismo mi na to navikli, omakne se, čovik se počeše i slično. Najvažnije je držat distancu, prat ruke i čuvat imunitet – poručio je splitski "rajski hotelijer".

Dvije dame koje potom susrećemo na Pazaru pravo su vizualno osvježenje: Olga Makarena ex Kliškinić i Neda Franičević susrele su se u "Bobisu", gdje su kupile nešto slatko i kavu za van. Gušt je proćakulat kad nekoga trefiš, makar i na metar razmaka...

– Eh, svi smo naučili lekciju, kako je lipo viditi ljude i kako vesele male stvari! – priznaje simpatična Olga, sportski i "svjetski" odjevena. No, nije zadovoljna "lookom"...

– Joj, otkad nisam nokte uredila, a ni kosu! Ali zato sam uštedila na uljepšavanju, ručkovima u restoranima, parkingu, gorivu... Znate što, baš mi je drago da me ova karantena zatekla u Hrvatskoj, a ne, na primjer, u Kazahstanu, gdje je predsjednik mobilizirao sve muškarce u vojsku, a strogo je i u drugim zemljama bivše Ruske Federacije! Inače sam u privatnom biznisu, radim na održavanju objekata, i bojim se da od mojih Rusa u turizmu ove godine nema ništa jer se rubalj srušio u odnosu na euro! Doći će jedino netko tko ovdje ima svoju nekretninu, naravno, tek kad se otvore granice. Pratim vijesti na ruskom, jako drastično proživljavaju karantenu... A ja? Ja uživam u ovom lijepom vremenu, mogu prošetati, evo i kavicu popiti – zadovoljno će splitska Ruskinja s adresom na Pazdigradu. Puštamo je da uživa u dragocjenih nekoliko minuta ćakule u slučajnom susretu s prijateljicom Nedom.

Preko Rive polako hoda gospodin sa španćerom (šeširom); u njegovu liku prepoznajemo Joška Dvornika, nekadašnjeg financijskog direktora "Slobodne" i istaknutog HNS-ovca, danas člana Čačićevih Reformista. Srdačno nas pozdravlja, drago mu je proćakulat uživo; svi smo toga željni.

– Evo me iz spize, čujte, triba ovo izdržat. Prije sam šetao po Marjanu, a sad malo odem do grada, eto najčešće kupit nešto, bar sitnicu. Obavezno kupim "Slobodnu" svaki dan, zabavim se križaljkama, a otkrio sam u koroni i odličnu zabavu: igram šah na kompjutoru! To je jako dobro jer preko puta imate dostojnog protivnika koji vam ne može zamirit ako beštimate! Inače živim na Dobrome, jako mi je lipo u stanu na četvrtom katu, imam krasan pogled pa zamišljam da plovim, putujem... A da me straj, nije; u ovim godinama mi je svejedno. Imam okruglo sedamdeset – kazao je Dvornik.

image
Joško Dvornik

Čuvar Podruma

Evo nas do ulaza u Podrume; prazni su, hladnjikavi i neugodni. Ipak, na dnu se, među napuštenim štandovima, nazire tračak života; to je Siniša Baturina, čuvar Podruma. U berićetno turističko doba čuvao ih je samo noću (!), a sad tuče i dnevnu smjenu, od osam do 17.

– Iman ovde nekoliko pećica, katrigu i muziku, a donija san od doma i pravu kavu iz kogume. Nekad malo izađem na sunce – pokazuje na trak sunca na ulazu s Rive – pa se ogrijen. Navika sam... Ako jako zapuše, sklonim se iza ovoga kantuna, tu se najmanje osjeti propuh – govori prekaljeni 57-godišnji podrumski čuvar, kojega će toga dana nakon smjene zamijeniti kolega koji će u Podrumima pak provesti noć čuvajući štandove... Kao što je i Baturina bezbroj puta dosad.

U povratku sa zadatka nabasamo ispod sata kod Prime Grad, točnije ispred banke, na neuobičajen prizor: u dugoj zelenoj haljini od svile, poput neke gorske vile koja je zalutala u grad, stoji u redu za banku pjesnikinja Đurđica Davitkovski, rođena Miklaušić, iz Splita! Doduše, na surovu korona-stvarnost podsjeća maska na nježnom joj licu...

– Evo, mora se izać, uvik triba nešto obavit; sad je banka došla na red. Molim vas, napišite da imam materijala za zbirku poezije, ali treba skupit novaca za objavu! I napišite da sam ponosna majka dječaka s Downovim sidromom, ustvari sad već velikoga momka od 23 godine! On je moja velika srića i blagoslov – u dahu će (dok ju je zaštitarka opominjala da odmah uđe u banku ili će izgubiti red) mama i pjesnikinja sa stilom, Đurđica.

Doista, i u najvećoj krizi, i najljućoj suši stanovnici Splita imaju i stila i duha...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

20. rujan 2020 14:16