Bio je tmuran listopadski četvrtak, a svjedoci vremena kažu da su gusti kišni oblaci grebali o splitske krovove.
Već danima uoči tog 26. listopada 1944. godine mogle su se čuti bučne eksplozije s rubova grada koji je pune tri i pol godine, uz kratku stanku na prijelazu iz rujna u listopad 1943., trpio fašističku, pa nacističku okupaciju. Brojna mladost već je dala svoj život za slobodu, ostale cure i momci bili su s drugovima daleko od svojih polja i radionica, a majke i očevi skrivali su se po Marjanu i Splitskom polju u strahu od savezničkih bombardiranja. I čekali...
I onda su brojni građani začuli da se niz Poljičku cestu i Tartaglijinu ulicu s jedne strane, a niz Solinsku s druge spuštaju borci s petokrakama na kapi, pripadnici 12. i 10. dalmatinske brigade, otočani i Cetinjani. Bili su to partizani koji su oslobodili Split - "ponos hrvatske Dalmacije" - kako je bilo objavljeno na naslovnici izvanrednog izdanja Slobodne Dalmacije koje su štampaduri "zavrtili" istog jutra u dotadašnjoj tiskari "Novog doba" u kući Ivanišević, danas poznatoj kao "Stara Slobodna".
– Padala je prava jesenja kišica. Nakon obavljenog posla, prihvaćanja predaje domobranskog garnizona, požurio sam prema Solinskoj cesti. Još dan nije svanuo... Stigao sam do stare zgrade Općine kad sam čuo pjesmu iz pravca današnjeg Pravnog fakulteta: "Život, mladost, ne žalimo mi..." Zastao sam i ugledao četu partizana koja je sva pokisla ulazila u grad. Tog momenta su se rastvorile škure stare težačke kuće i na prozoru se pojavila najprije glava jedne starije žene... Zaplakala je i na sav glas zavikala: "Našiiii!" – zapisao je u svojim sjećanjima kapetan Ivo Purišić, tadašnji prvi čovjek partizanske Komande mjesta Split, koji je s grupom boraca ušao u grad nekoliko dana ranije i nakon uspješnih pregovora dogovorio predaju oko 700 domobrana, mornara i policajaca NDH, od kojih su mnogi pristupili partizanima.
– A gdje je bila sva ova muška mladost u ove tri godine, a gdje su bili i ovi stariji zadnju godinu? - začuđeno su se pitali oni uobičajeni prijepodnevni i popodnevni šetači po Dioklecijanovoj i Hitlerovoj obali (Rivi, op.a.), koji redovito, osim njemačkih i hrvatskih vojnika, ne bi vidjeli niti dvadesetak splitskih mladića na Obali. Bili su silom prilika samovoljno zatočeni po Splitskom polju, Marjanu, Mejama... ili su se krili u svojim kućama.
Danas su sišli na Rivu i oni koji barem godinu dana nisu preko nje prošli. I kiša ne prestaje. Na mahove pravi povodanj. Pa ipak, usprkos tom nepovoljnom vremenu, kao i nestašici bilo čega na tržištu, a svi su dućani zatvoreni, vlada u gradu svečano raspoloženje, čeljad veselih lica, i sve je mirno, disciplinirano, u nekom zanosu – napisao je o 27. listopadu 1944. u svojem "Ljetopisu grada Splita" prijeratni publicist Antun Kisić, koji je u svojim "librima" marljivo dokumentirao svaki ratni dan, ne skrivajući ni ovo:
– Nastavila su se hapšenja, jučer započeta, onih istaknutijih, poznatih pristaša ustaša, četnika ili germanofila. Uhapšen je veliki župan Juraj Stanojević, načelnik dr. Stjepan Vukušić, bivši starosta "Sokola" dr. Šimunović. Uhapšeno je i nekoliko poznatih švercera. Kažu da ih je pozatvarano preko 300.
Sve je to bilo lice i naličje prvih dana slobode koju je ponovno trebalo braniti niti pola stoljeća kasnije...