StoryEditorOCM
SplitMISLITE NA SEBE

‘Za rak ima lijeka! Na dajte da se razbudi... Ne ignorirajte poziv za preventivni pregled! I ne vjerujte filmovima‘, poručuju sestre s Klinike za onkologiju KBC-a Split

Piše Tanja Šimundić Bendić
31. listopada 2021. - 09:06
Ksenija Romić, glavna sestra Klinike za onkologiju: Uz sve ostalo, radim s pacijentima i kroz domenu skupih lijekovaSasa Buric/Cropix

U zadnjem smo danu mjeseca listopada obojenog ružičastom bojom, posvećenom borbi protiv raka dojke. U prvom smo danu našeg daljnjeg života u kojem će netko od nas zbog karcinoma pokucati na vrata splitske Klinike za onkologiju.

Nećemo okolišati, korona je zaustavila svijet, ali ne i opaki rak.

Zbog straha od odlaska liječniku na preventivni ili kontrolni pregled u idućem razdoblju se očekuje rapidan porast broja oboljelih. Put se nekima zna, lijepo izgledajuća zgrada na istoku splitskog KBC-a na Firulama. Tu će ih na vratima uz vrhunski liječnički tim dočekati i One, sestre s Klinike.

Ljubav i strpljenje

I povesti ih, buduće pacijente, onako zbunjene, neke agresivne, počesto depresivne, u smrtnom strahu. Zato dobro promislite kada vam stigne poziv za neki od preventivnih pregleda za rano otkrivanje karcinoma dojke, debelog crijeva... I je li ga pametno ignorirati? Sada naglo okrećemo pilu naopako, stajemo sa sumornim tonom, počinjemo sa Životom.

U tome će nam pomoći sestre s Onkologije, Ksenija Romić i Sandra Ivić Miletić, koje su nam ispričale kako se nose s ovim poslom, s njim žive kada odu s odjela.

– Kada nekome vani, tko me ne poznaje, spomenem da sam medicinska sestra na Onkologiji, obično krenu reakcije tipa: ja to ne bih mogao raditi, ja kao tako preemotivna osoba ne bih imala srca za taj posao. Jer ovo je poseban posao, dovodi počesto do izgaranja. Karcinom je bolest koja nije laka, ali ako se na vrijeme otkrije može biti pobijeđena. Kada mi to kažu, s jedne strane se kao čovjek ne osjećam povrijeđeno, ali s druge nemam ni preveliku želju razuvjeravati ih. Teško je shvatiti zbog čega radim to što radim. Netko mora i to, i to s puno ljubavi, strpljenja i takta. I uživam u tome, i presretna sam zbog toga, i s radošću u ponedjeljak i petak i svaki radni dan odlazim na posao. To je to u čemu sam se našla, jer upravo ovi ljudi koji su prošli kroz odjel, svi su oni utjecali da postanem i bolja i odgovornija, da drugačije gledam na život – kaže Ksenija.

image
Iva Delonga, Sandra Ivić Miletić, Ivana Doždor i Marijana Bilić: Onome tko ima problema u komunikaciji, na Klinici za onkologiju nije mjesto
Sasa Buric/Cropix

Ksenija sve stigne

Ima 44 godine, i u drugom je mandatu glavne sestre Klinike, na iznimno važnoj funkciji. Izgleda kao fotomodel, površno gledano kao netko tko ima previše slobodnog vremena, pa ga troši na svakodnevne solarije, uređivanje noktiju, šopingiranja i kave. Ksenija je sve samo ne to. Članica je Izvršnog odbora Hrvatskog društva medicinskih sestara i tehničara, vanjski suradnik splitskog Sveučilišnog odjela zdravstvenih studija, volonterka Županijske lige za borbu protiv raka. Suradnik je na Radio Suncu. Bavi se kliničkim studijama već duže vrijeme, radi sa skupim lijekovima, na Klinici u osnovi obavlja menadžerski posao.

– Dobrovoljna sam darovateljica krvi, već sam 20 puta dala krv. I otac mi je također. I svaki puta nakon toga dobro se osjećam, jer znam da sam nekome pomogla. Dvadeset godina ovdje radim i nikada nisam bila na bolovanju, nikada u životu nisam imala gripu, prehlade i viroze, na prste jedne ruke jedva mogu izbrojiti. Pa da, bude komplimenata od ljudi na račun moga izgleda, ali na tome se i zaustavi. Misija mi je pomoći ljudima, olakšati im terapiju, kroz razgovor koji objašnjava procese u kojima se nalaze. Radim i nadalje s pacijentima kroz domenu skupih lijekova. I volim red i rad – kaže.

A kada iziđe s Klinike, na scenu stupaju njezine druge ljubavi – sport, nutricionizam, koketiranje s makrobiotikom, zdrav život. Drži da je to i presudno i zaslužno za njezin odličan izgled. Pa nabraja kako pet puta u tjednu trenira cross-fit, a tri puta ide na satove joge. Joga joj je jako važna zbog psihičkog balansa, bitnog za mir, ravnotežu na kojoj, smatra, treba stalno raditi. Jer stres je neizbježan pratitelj njezina posla. U kući je u vrijeme korone uredila i sobu za jogu, i teretanu. A gdje su kave, izlasci? Točno je, opet onako površno, možemo zamisliti kako sjedi na Rivi i tuče vrijeme u beskraj.

Ispitivanja lijekova

– Teško ćete me vidjeti tako često na Rivi. Kažu mi prijateljice da je to čudo mene uhvatiti s njima na kavi, dođem jednom u pola godine. Nisam tip od toga. Radije idem na sport. Nemam vremena ni za gledanje TV serija, zadnje tri godine sam kao prioritet odredila edukaciju. Upravo sam pred polaganjem magistarskog rada, a onda upisujem i doktorat. Uz rad sam nakon srednje škole sama financirala i Višu školu u sestrinstvu i sva ostala educiranja. Sredit ću se ja, volim lijepo izgledati. Ali moj život ima i drugu komponentu, jako sam poslovno ambiciozna. I znam kako u sestrinstvu postoji velika mogućnost napredovanja. Uz pomoć ljudi s odjela, podršku profesora Vrdoljaka, svih ostalih, idem naprijed. U smjeru onoga što me privlači, kliničkih ispitivanja lijekova – veli Ksenija.

Ali dobro, ne posustajemo, intrigantna nam je kao pojava, pa je pitamo za tu njezinu osunčanu kožu. Solarij, karcinom i to... Nekako nespojivo. Ima odgovor, nije to od kvarcanja, nego od mora, kupanja, ali u razdobljima u kojima se preporučuje boravak na plaži. Dakle Ksenija je na moru od trećeg mjeseca pa sve do prosinca. Još nije završila sezonu plivanja. Ušlo joj je to pod kožu, kao i zdravo hranjenje.

– Započinjem dan proteinskim doručkom, dva puta dnevno sebi kuham. Ne, ne jedem slatko, ne volim ni fast food, pizze. I uz puno vježbe, puno joge, rada na sebi, puno toga možete napraviti. Ma izađem ja, kako ne. Ali uglavnom spavam već u 22.30, i rano se ujutro dižem. Ono malo slobodnog vremena koristim za učenje – kaže ova lijepa djevojka, žena koja je svojim radom puno toga u životu postigla.

Vrhunski tim

I dalje radi s pacijentima, voli tu komunikaciju, treba joj koliko i njima. Kaže kako je znanost uznapredovala i da postoji čitav niz novih linija lijekova koji pomažu u eliminaciji gubitka kose, mučnina, bolova. Jako je ljuti kada na nekom filmu uoči način prezentiranja bolesnika s karcinom, uvijek ih prikazuju mršave, ćelave, onemoćale...

– Odmah bih zabranila takve filmove jer ne daju točnu sliku. To nije realni prikaz, karcinom je danas postao nešto kao kronična bolest. Ima lijeka za njega, ima, ali važno je pomoći u njegovu ranom otkrivanju. I zato uvijek apeliram, ne propuštajte kontrole, preventivu. Učinite to za sebe. Uvijek smo tu i mi kao vrhunski tim, priznati tim stručnjaka, tu smo da pomognemo, motiviramo vas, ohrabrimo, s vama pričamo, pružimo empatiju, prepoznamo vaše probleme, steknemo povjerenje. Idemo zajedno, tu smo zbog vas – kaže Ksenija, i zahvalni smo joj na tome.

Ljudi nisu brojevi

A da im je lako, nije. Da mogu za sobom ostaviti posao kao prtljagu na izlaznim vratima Klinike, ne mogu. Priznaje nam to i Sandra Ivić Miletić, glavna sestra Odjela, koja kaže kako je s vremenom, kako postaješ stariji, sve teže.

– Reći ću vam iskreno, kada dođeš kao mlad, onda u tim pacijentima gledaš svoje bake, djedove, starije članove obitelji. Ali kako stariš, tako u njima počinješ gledati svoju djecu. Nikada ne postaneš imun na stanje ljudi koji tu dolaze. Za nas to nikada nije rak dojke iz četvrte sobe, ili debelo crijevo iz prve. To su ljudi sa svojim imenom. I tako su uvijek bili i ostali, jer samo tako možeš tim ljudima postati podrška i pomoć, od njih dobiti povjerenje. A ono je jako bitno. Ja sam vam nakon medicinske škole dvije godine studirala strojarstvo. I onda mi je mama otišla na operaciju, nešto se tu sve nekako posložilo, prijateljica mi rekla ajde dođi kod nas na odjel, ona je taman počela 15 dana prije toga. I dođem. Jednog dana 1998. godine. Jedva sam se uspela uza skale, bila sam sva dezorijentirana. Mislila sam nakon tog prvog dana da se neću više nikada tu vratiti. A onda sam došla sutra, i znala da tu želim ostati. Prošla sam sve bolničke odjele, ali ovaj na Onkologiji je taj koji me ne pušta – veli glavna sestra Sandra.

Kaže nam kako sa svojim pacijentima kroničarima prolaze i obiteljska vjenčanja i rođenja unučadi, fakultetske diplome djece. Nije željela nikada pokazati koliko je plakala kada je kao nova na odjel došla pacijentica trudnica u šestom mjesecu trudnoće. A pogodilo ju je. Naučila je skrivati emocije, zna tajne i verbalne i neverbalne komunikacije, jer pacijenti prate izraze lica, mimiku, traže trag, znak u svakom pokretu, treptaju zjenice oka.

image
Sestre Sandra Ivić Miletić i Ksenija Romić: U našem je poslu jako bitno povjerenje pacijenata
Sasa Buric/Cropix

Ozdravljenje i rođenje

– Ta me trudnica takla. Ma promislila sam kad je došla, ma da je makar divlja, osorna, gruba, neugodna, sve bi bilo lakše. Ali ona je bila divna, nježna, strpljiva, topla. I kako ne dozvoliti emocijama da ti uđu unutra. Rodila je nakon tri mjeseca divnu zdravu bebu. Uspješno je prošla terapiju. Muža joj je bio čvrst oslonac. Znate, na ovom se odjelu lome i obitelji, jake postanu još jače, slabe mogu i puknuti. Sve to i mi gledamo, proživljavamo. I kada odemo s posla nosimo kući – veli sestra Sandra.

I čuju se sve opet istog dana, jer uvijek imaju nešto jedna drugoj poručiti, prenijeti poruku, želju nekog pacijenta. Jer ima i toga, pacijenti im znaju reći – ajme dajte mi onaj moj krevet u toj i toj sobi, kraj prozora, već sam navikao na njega. Ili, ajme, nemojte me stavljati s tom osobom, umori me. Postanu bliski.

Da bi radila ovaj posao, a to u biti nije posao nego, kako kaže, poziv, teret obiteljskih obveza pao je podosta na suprugova leđa, i na tome mu je neizmjerno zahvalna. Kada je poželjela krenuti na Višu sestrinsku školu, on je stao iza nje, znajući da će on biti taj koji će zbog kćeri uzimati bolovanja, kuhati ručak, naučiti peglati robu. Jedinstvo u obitelji u ovako važnom poslu je jako bitno. Ta podrška je neizmjerno važna.

Bolest i novi život

S vremenom je sestrinstvo otišlo naprijed, donijelo edukacije, simpozije, seminare i još puno dodatnog posla i na Odjelu. O svim tim usavršavanjima čelništvo Onkologije na čelu s profesorom Vrdoljakom itekako vodi računa.

– Uvijek se sjećam riječi jedne naše pacijentice, navela je kako joj je bolest promijenila život, dala joj nove prioritete, vratila joj vrijeme, odlaske na kavu. Sve je to bila zanemarila zbog posla, a s dijagnozom karcinom vratila je život na nove postavke. Karcinom ljude nečemu novome nauči, to su divni fantastični pacijenti. Kako uče oni, učimo i mi. Gradimo se. Kući nikada ne pričam o poslu. Jer on je poseban. Težak. I znate što, onaj tko ima problema u komunikaciji, neko gađenje, njemu ovdje nije mjesto. Na našem odjelu ne. Ovo tada nije posao za vas. Jer ovdje vrijedi samo jedno pravilo, u ovome smo zajedno – kaže glavna sestra Sandra.

image
Kada iziđe s Klinike na scenu stupaju Ksenijine druge ljubavi - sport, nutricionizam, koketiranje s makrobiotikom, zdrav život. Drži da je to i presudno i zaslužno za njezin odličan izgled
Sasa Buric/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. studeni 2022 14:23