Sasvim fini jubilej od 80 godina neprekinutog trajanja i izlaženja Slobodne Dalmacije neminovno iz bogatstva svojega kritičarskog tezaurusa mora izdvojiti i sjajne protagoniste što su u raster duhovne higijene naše Novine ugradili važan stratum ocjenjivačke i razmišljateljske kulture ostvarene na svim razinama.
I one književne, u kojoj je riječ temeljno sredstvo izraza; i one glazbene, gdje je ton atom identifikacije; i one likovne, kad u boji ili obliku volumena vidimo smisao umjetnikovog impulsa; i one scenske, gdje su geste i pokreti, možda i ukupnost književno-glazbeno-likovnih parametara fundamentalni modalitet neposredne komunikacije s namjernicima i znatiželjnicima što ih zajedničkim imenom nazivamo – publikom.
Jasno, neće ovdje biti govora o nekovrsnom pretisku "telefonskog imenika" sviju onih što su svih ovih dekada zadavali zdravi kurs kritičkoga burdižanja i peripla po paginama Slobodne Dalmacije, šaljući neposredno urednicima u redakciju i posredno slagarima u štampariju vlastite artizanske opaske recenzentske naravi nakon posjećenih izložaba ili pročitanih knjigâ, odnosno odgledanih predstavâ ili odslušanih koncerata i operâ. Fokus će biti metnut na poker asova što su obilježili područja koja su intenzitetom čitateljske znatiželje najvibrantnija i među publikom i među akterima što pune prostor same kurijožitadi.
Bit će to kazalište, knjiga i glazba. Ikona kritičkog angažmana u apercepciji onoga što se u Splitu kolokvijalno doživljava i dandanas kao bistra kritička misao, jest dugovječni teatarski prosuditelj Anatolij Kudrjavcev. Glazbene kritike više od dva desetljeća pisao je arheolog Željko Rapanić, često svoja javljanja s kazališnih glazbenih pozornica pretvarajući, zapravo, u neki oblik javno vođene kronike i kazališnog dnevnika.
Po vremenskom periodu u kojem je svojim perom notirao glazbene manifestacije u gradu pod Marjanom, jedini koji se Rapaniću može prispodobiti jest prerano preminuli Miljenko Grgić. S druge strane, književna kritika na nacionalnoj razini nije zabilježila mar sustavnosti kakav je u gotovo cijeloj jednoj punoljetnosti u Slobodnoj Dalmaciji uklesao erudit i nenadmašni intelektualac Tonko Maroević. On je nepuna dva desetljeća, u tjednom ritmu, minuciozno prikazivao najnovije objavljivane pjesničke stihozbirke.
U galeriji kritičarskih imenâ što su prodefilirali stranicama i stupcima Novine, neka budu spomenuti u likovnoj niši Duško Kečkemet i Kruno Prijatelj, Ivo Babić i Vinko Srhoj, Gordana Benić i Ivo Šimat Banov; zatim u književnoj Bože V. Žigo, Igor Mandić i Ivan J. Bošković; u glazbenoj Ivo Batistić i Nenad Turkalj, Mirjana Škunca i Josip Mirošević, Marija Barbieri i Tonći Šitin; u filmskoj Jurica Pavičić, Jasen Boko u kazališnoj, da ne spominjem i danas aktivne.
Bogdan Buljan i Jakša Fiamengo nezaobilazni su kao svakodnevni trudbenici što su najavljivali predstave i objavljivali intervjue s glavnim umjetnicima, a svakako se mora spomenuti i Dragana Lisca, opernog znalca koji je živio u Italiji, i, koji je često slao "kartoline" objavljene u Slobodnoj, najavljujući nebrojene talijanske operne soliste što su imali gostovati na Splitskom ljetu. Nerijetko, u Italiji ih je znao zaskočiti u Milanu ili Veroni, Rimu ili Napulju, pa bi Slobodna Dalmacija unaprijed imala ekskluzivu neposredno pred samu izvedbu na Peristilu.
Riječ je o Anatoliju Kudrjavcevu.
Kad bi i struka i čitatelji, po onoj pomodarskoj anketnoj hajci za ustrijeliti što veći broj konzumenata svojih medijskih sadržaja, birali najkritičara koji je na svim umjetničkim područjima imao najveći učinak glede utjecaja i na građansko mnijenje i po pitanju zanimljivosti za čitanje, kladim se da bi kazaljka preferencije debelo prevagnula na stranu Anatolija Kudrjavceva.
Ovaj omiljeni sveučilišni profesor, doajen splićanistike iliti mandrilizma na više područja, na stranicama Novine nije bio samo legendarni kazališni kritičar, nego se autorski uključivao u više izričajnih rodova koji su se gradbeno penjali u rasponu od humora i zafrkancije do satire i sarkazma. Divne su njegove eskapade rafiniranoga cinizma, portreti pojedinih Splićana ili samoga ovdašnjeg mentaliteta; ma, podjednako su dojmljivi i njegovi sentimentalni feljtoni o bivšim navikama dalmatinskog puka pohranjenima tek u sjećanjima, te dovođenja naših jadranskih kampanilističkih tipičnosti u ravnopravan ekvilibrij s mediteranskim življenjem u cjelini.
Imao sam povlasticu da mi je šjor Tolja bio profesorom na faksu, iz čijih se predavanja moglo puno toga naučiti, ali i steći neku vrstu pedagoške tehnike kako do cilja znanja čovjek sâm može stići. Nije ga se moglo pozvati "na kavu" u kafiću, ali smo više puta znali prošetati nakon univerzitetske seanse uz more od Toća preko Bačvica do Firula, ili po Velom Varošu nakon obavljene Peškarije. Onako, peripatetički, po uzoru na Aristotelovo helenističko doba…
Iz niza anegdota s fakultetske katedre, neka bude izdvojena ona kad je – vazda govoreći iza sunčanih naočala – nama studentima zapanjenim njegovom i erudicijom i šarmom, bio rekao: "Optužuju me da godinama već pišem samo negativne kritike, a ja vam, evo, mogu ovog časa navesti barem dvije moje pozitivne kritike."
Sličnih "bisera" ima unedogled, ali nemamo sad prostora, pa ću ovdje ekskluzivno donijeti nikad ispričano svjedočanstvo njegove kćerke, također profesorice, Ingrid Poljanić.
Dunkve, posrijedi je dramska predstava "Noć iguane" Tennessee Williamsa, koju je u okviru Splitskog ljeta 6. kolovoza 2005. pod redateljskom palicom Janusza Kice Kudrjavcev otišao pogledati kao znatiželjni gledatelj, a ne kao profesionalni kritičar. Zbilo se to u doba kad mu je bio otkazan angažman u Slobodnoj.
Nakon prvog čina Tolja je, zajedno sa svojom suprugom, po prvi put u životu napustio predstavu prije njezinoga kraja! Po riječima kćerke mu Ingrid, sutradan, kad ga je upitala zašto je to učinio, odgovorio joj je: "Slušaj me mala: četrdeset godina pišem kritike i nikada nisam napustio kazalište prije kraja predstave. Često sam trpio i mučio se, jer ja sam kao kritičar ipak bio gledalac sa zadatkom. A sada, kad sam prestao pisati kritike, ja sam samo običan gledalac i imam pravo otić doma ako mi se nešto ne sviđa."
No, kad ga je kći priupitala što mu to nije bilo po volji, kaže madam Ingrid kako joj je odgovorio otprilike ovako: "Williams je pisac koji pažljivo gradi dramsku napetost među likovima, gdje je svaka riječ važna, pa to treba koncentrirano pratiti da se naboj ne izgubi. A šta radi Kica? Uvodi distrakcije, nepotrebni šušur… neka vrata se otvaraju i zatvaraju, oko scene prolaze neki likovi, recimo neki momak koji nosi vesla, i što? Gledatelji gube koncentraciju, napetost među likovima slabi i glumci počinju vikati bez veze. A nije to ni trebalo igrati na otvorenom."
Kazališne kritike meštra Kudrjavceva stilske su literarne bravure i neki modus pionirskih tendencija u potrazi za vlastitim žanrom. Jerbo, incipit svakog od njegovih teatroloških tekstova kratkodahe novinske forme, ustvari, duhovito je pisana humoreska, intelektualna zajebancija što naoko možda i nema izravne konekcije s temom o kojoj će biti riječi, ali koja je istodobno i osovina i kolomba priče i drame što će se razložiti u rečenicama koje slijede. Toljina kritika, ne jednom, bivala je kvalitetnijim tekstom od onoga što su ga nesretni glumački taoci morali izgovoriti na pozornici…
Počam od ljeta 1968. godine., Kudrjavcev je u kontinuitetu pisao kazališne kritike i ine tekstove, a zadnji njegov tekst u Slobodnoj bila je kritika na predstavu Francuzica Ilije Zovka, objavljena 24. 10. 2005.
Riječ je o Željku Rapaniću.
Iako je po profesionalnoj vokaciji i obrazovanju bio arheolog, Željko Rapanić više je od dva desetljeća sustavno pisao glazbene kritike u Slobodnoj Dalmaciji. To se njegovo djelovanje odnosi na razdoblje od druge polovice 50-ih do konca 70-ih godina prošloga vijeka.
Baveći se sustavnim ljetopisom operne umjetnosti u Splitu, te prelistavajući stare primjerke arhiviranih brojeva Slobodne, primijetio sam tri stvari koje su resile glazbenog arbitra Rapanića. Jedna je bila čisti kritičarski stil žurnalističkoga punjenja bez puno i poetike i patetike, koji nije bio literaran, ali je bio pisan s otvorene distance. Ta je osobina ulijevala veliku dozu objektivnosti u njegove sudove, pa mu se moglo i moralo vjerovati. Druga je njegova karakteristika živa kronikalnost iz koje je pulsirao dinamizam kazališnog praćenja, ali i mar novinske redakcije. Naime, od tri izvedbe Verdijeve Aide na Splitskom ljetu, primjerice, Rapanić je pogledao sve tri i ocijenio ih na novinskim stupcima. Ako se dvaput odigrao Gotovčev Ero, kritičar je učinio isto. To govori i o validnosti ondašnje Slobodne, koja je punim plućima i punim životom živjela uz kazalište i kulturu grada, ali i o minucioznosti samoga kritičara koji je i svoje slobodno vrijeme stavio na raspolaganje i Teatru i Novini.
Treća Rapanićeva naročitost bila je iznimno kritički stav prema glazbi Giacoma Puccinija. To mi je posebice bilo zastrgalo oko, pa sam se sjetio i Igora Mandića koji je Puccinija nazivao "špageti-kompozitorom", a ni P. I. Čajkovski kod njega nije prolazio puno bolje. Opera, pak, najgore… Ma, kad sam prije dvadesetak godina radio jedan inerview sa Željkom Rapanićem, nije mi znao objasniti zašto mu Puccini nije pasao; ergo, nije se sjećao tih svojih stanovišta. Kako god bilo, sjećanje na Željka Rapanića u kontekstu publicistike treba biti njegovano i od strane kazališta, ali i novinske scene.
Riječ je Miljenku Grgiću.
Sveučilišni profesor Miljenko Grgić prihvatio se angažmana kritičarskog posla u Slobodnoj desetak godina nakon prestanka Rapanićeve ere, potkraj 80-ih godina. Osim pedagoškog rada na više fakultetâ obnašao je i ravnateljske dužnosti, poput direktora FDK-a u Omišu ili predstojnika za kulturu Grada Splita.
Širinu profesionalnih interesa primijenio je i na bavljenje novinskim poslom. Premda nije radio intervjue, pisao najave ili povjestice, u žurnalizmu je bio cjeloviti glazbeni kritičar; muzički skriptor, koji je pisao i o opernim izvedbama i o koncertima klasične glazbe, a svakako je svoje kritičko uho usmjeravao i na pravac izvrsnog amaterizma. U Splitu nije manjkalo vrsnih neprofesionalnih ansambala, poglavito u pjevačkom smislu (što je tradicija koja se održala duž cijeloga XX. stoljeća u ovom gradu); no, Miljenko Grgić je svima, već naprama kvaliteti, davao pisanu podršku i poticaj.
Posebnu je pažnju, kad su bili koncerti u pitanju, ovaj kritičar stavljao na kvalitetu programâ, kao i njihovu logičnu i smislenu posloženost pri poštivanju glazbenih pravaca ili stilskih epohâ. Kad je pisao o operama, što je najviše volio, bio je minuciozno usmjeren na sve segmente djela, a ne samo na onaj glazbeni.
Grgić je bio pronašao svoj navlastiti "srednjostrujaški" stilski izražajni idiolekt, koji nije bio ni suhoparno žurnalistički, niti je težio postati ambicioznije literarno uzvišenim u onoj mjeri na koju su to bile motivirale ambicije neke ine njegove kolege. Obiman svezak mogao bi se upriličiti i ponuditi znatiželjnoj javnosti, kad bi se kolacionirali svi kritički napisi što ih je ovaj demijurg bio ispisao u dvije decenije svojega sustavnoga praćenja glazbenih aktivnosti u Splitu na ovim stranicama.
Riječ je o Tonku Maroeviću.
Književna je dionica artizanskoga prakticiranja najvižlastija od sviju, a, dakako, ponajviše je i aktera što su se bili upregnuli u zapregu praćenja friško štampane literature. Jasno, nezaobilazan je saldo kritičkih osvrtâ što ih je na stranicama Slobodne – točnije: na paginama kulturnog priloga "Forum", pokrenutog umom i idejom neprežaljenoga Bože V. Žige – gotovo cijelu jednu punoljetnost iz tjedna u tjedan bio štancao kao na tokarilici sveprisutni erudit i polihistor našega vremena: Tonko Maroević.
Rođeni Splićanin, podrijetlom iz Staroga Grada na Hvaru, doista je na impresivan način intelektualno uzvratio duh i dug zavičajnom genius loci, budući je ostvario oko 650 napisa s nekih 1500 kartica autorskog teksta… To su bili refleksni kritički osvrti na novoobjavljene pjesničke zbirke – i one dijalektalne iz indigenata, ali i one pretežite na standardu, kao i na stihozbirke naših ljudi objavljenih u dijaspori – ne računajući esejističke (i polemičke) napise mahom likovne i kunsthistoričarske provenijencije.
Tonko Marović doista je, kao malo tko, vođen sasvim dječačkom znatiželjom gutajući čitao čak i poeziju objavljenu po časopisima, a nekmoli u ukoričenim kanconijerima. Od prevelikog je značaja kurs što ga je Tonko svojim istumačenjima zadao, naročito uzme li se u obzir čitalačka strast i sustavnost praćenja što su u tu namjeru ugrađeni. Iz njegovoga prosuditeljskog okulara nije ispala ama ni jedna relevantna knjiga objavljena u rasponu od 1988. do 2005., dok je trajao kultni prilog "Forum" Slobodne.
Osnovna karakteristika Tonka Maroevića bila je bodriti talente i dati im vjetar u leđa. Zato je na svjetla pozornice izvukao i neke autore za koje možda nikad ne bismo ni čuli. Također, kao harni pratitelj suvremenog stvaralaštva i već afirmiranih kanonskih pjesnika, vodio je računa i o ljestvici koja je imala ocrtavati antologičarske međe.
Međutim, javljali su se zli glasi, koji su mu znali spočitavati blagost i popustljivost, na što je on, baš u Slobodnoj, ingeniozno bio odgovorio: "Zamjeraju mi kolege, koji povremeno bace pogled na ovu rubriku, da sam u sudovima često neodređen, a prerijetko strog i negativno nastrojen. Htio bih ja njih vidjeti da su stalno suočeni s novim i novim glasovima, s naporima i obećanjima, sa zanosima i proplamsajima svježih i mladih okušavanja u stihovima. Jedna čista slika ili zrelo reflektirana sumnja dovoljne su povremeno da pruže alibi daljnjega nastojanja, te i mene moraju navesti da pružim ruku načelne sklonosti ili (ako ne zvuči uvredljivo) dobrohotnosti. A što da se radi u slučajevima kada je motivacija evidentna, erudicija izrazita, dar očit, premda će na cjelovite rezultate valjda još trebati čekati."
Ovaj izvadak, objavljen 9. listopada 1993., zaista je nekovrsni kanda manifest što bi se mogao – poput onih protestantskih 95 teza što ih je Martin Luther 31. listopada 1517. bio čavlima zatukao u vrata crkve u Wittenbergu – metnuti kao titul na naslovnice sabranih Tonkovih kritikâ u više svezaka.
A zvuči i kao živodajni aksiom paradigme svakog oblika objektivnog kritikovanja ma kojeg roda umjetnosti, kojemu je svrha dobrohotno održavanje estetske letvice na primjerenoj visini, kao i baždarenje pravedne ljestvice koja hoće govor umjetnosti privesti do na oltar primijećenosti i trajnog zapamćenja.
