Ako imate balkon s kojeg se vide splitska vrata, ovih dana možete uživati u ispijanju prve jutarnje kave uz opuštajući pogled na USS Gerald R. Ford; najveći ratni brod u povijesti.
Ova metalna grdosija je dugačka više od 330 - kao tri Dalmatia Towera - a visoka 76 metara te se sastoji od 25 paluba. Može nositi 75 bojnih zrakoplova, uvijek u visokoj pripravnosti za izvođenje omiljene američke akcije "šok i strahopoštovanje" (tehnički poznate kao "brza dominacija") koja se - kaže Wikipedia - temelji na upotrebi zastrašujuće moći i spektakularnim prikazima sile kako bi se paralizirala neprijateljeva percepcija bojnog polja i uništila njihova volja za borbom.
Nosač klase Ford je naoružan RIM-162 evoluiranim projektilom Sea Sparrow; presretačem srednjeg dometa zemlja-zrak koji brani od protubrodskih projektila velike brzine i manevriranja. Svim tim zapanjujućim arsenalom upravlja oko 4,600 Amerikanaca, uvijek u pripravnosti za širenje slobode i demokracije, diljem manje civiliziranog svijeta. Od toga je 20 posto pripadnica nježnijeg spola, za što je zapovjednik broda Rick Burgess rekao da je "izvanredno". Prosjek godina je 20.
To je treći američki brod koji je u posljednjih 18 mjeseci uplovio u splitski akvatorij, ali prvi koje je tu sa sobom donio dva nuklearna reaktora, koji ga pogone.
Izgradnja ove respektabilne ratne mašine je stajala 12.8 milijardi dolara, a još je 4.7 milijardi utrošeno za istraživanje i razvoj. U usporedbi, ukupna sredstva utrošena na njegovu izradu su jednaka 65 gradskih proračuna Grada Splita.
Ali, da Hrvatima - koji su obvezni (prema NATO-u) svake godine preusmjeravati dva posto svog BDP-a u sektor specijaliziran za eliminaciju protivničkog ljudstva - oružje nije mrsko, pokazuje svaki novi posjet ratnih plovila njihovim obalama. Tako smo u rujnu prošle godine, na proslavi 31. obljetnice osnutka Hrvatske ratne mornarice, mogli vidjeti (po nekima mučne) prizore nasmijane djece na raketnim topovnjačama i i vojno sposobnih mladića kako se nabijaju na teške haubice.
Pomorski ponos Pentagona je svibnju sudjelovao u NATO-ovim vježbama "Arktički izazov", vođenih u Skandinaviji, nedaleko od ruske granice. A, objašnjavaju iz američkog veleposlanstva, posjet naših vojnih partnera Splitu je tu "radi promicanja nacionalnih interesa i sigurnosti Sjedinjenih Država", ali i "potvrda unaprjeđenja odnosa SAD-a i Hrvatske, jer dvije nacije rade zajedno za stabilnu, sigurnu i prosperitetnu regiju".
Stoga, odlučili smo upitati Splićane osjećaju li se sigurno što im je najmoćniji ratni brod, najmoćnije vojske ikada u povijesti čovječanstva parkiran u "dvorištu".
- Ne da se ne osjećamo sigurno, nego se osjećamo kao da nam je rat došao pred vrata. Ima i nuklearne reaktore? Krasno. Koštao je 17,5 milijardi dolara? Koliko se bolnica, škola i vrtića moglo napraviti za te novce? Ma... Jad i bijeda, eto šta je to. Nekad je ovaj narod bio slobodan oduprijeti se moćnicima i nasilnicima. Čak je postojao i nekakav Pokret nesvrstanih... Da nam je to danas... Ajde, bar nas predsjednik malo pokušava odmaknuti od rata... Da je sve na premijeru, još bi i ovdje trenirali nečije strane postrojbe... - uznemirili smo Deni, Lauru i Elu dok su pile kavu pojačanu ratnim brodom na obzoru.
Ni naši dragi gosti i NATO partneri iz Engleske nisu baš oduševljeni ovakvim proširenjem turističke ponude.
- Ovaj brod je nedavno bio kod nas u Portsmouthu, koji je poznata vojna luka. Ali, nismo baš očekivali da će nas dopratiti do ovdje. Malo nam ometa pogled prema otocima, a i nismo sasvim sigurni da je to dobro za čistoću mora. Uostalom, što oni rade ovdje? Valjda je to nekakva poruka zastrašivanja Amerikanaca Putinu, ovo blisko pozicioniranje - pretpostavljaju dva britanska bračna para, dok odmaraju u hladu na Matejuški.
Uputili smo se na drugu stranu luke, kako bismo saznali što na ovaj prizor kažu kupači, koji skoro mogu doplivati do nosača. Naravno, nitko od njih to još nije pokušao jer je ipak prevruć dan za riskirati život.
Sreli smo jednu veselu grupu starijih građana, od kojih nam je jedan rekao:
- Ja sam bio u 4. gardijskoj i drago mi je vidit da su oni ovako dobro naoružani, za razliku od nas šta smo se u 90-ima po Zagori borili goloruki. Siguran san da se tu negdi vrti i koja podmornica i sve šta triba. U svakon slučaju je bolje da su oni ovdi nego Rusi. Bil nan bilo draže da nan nije doša baš ovako blizu? Ali nas ko šta pita? Mi, obični ljudi, i onako više o ničemu ne odlučujemo...
Na Katalinića brigu, čiji je dio zatvorila policija "radi promicanja nacionalnih interesa i sigurnosti Sjedinjenih Država", troje mladića iz Švicarske fotografira brod. Pitamo ih jel im se sviđa.
- Stvarno je impresivan, s tehničke strane. Ali, nismo baš sigurni da nam se dopada ono što on predstavlja - kaže David.
- Meni to sve liči na natjecanje "čiji je veći". A ovaj američki je baš, baš velik - ukazuje Adrian.
- Vi ste njima dozvolili da dođu ovdje? Zašto? Pa ovo baš ne izgleda kao "obrana", kad netko maršira s vojskom preko pola svijeta - čudi se Florian.
Sugeriramo im da se odreknu neutralnosti i pridruže najjačem vojnom savezu na svijetu. Zahvalili su se na lijepoj ponudi, dodavši da im takvo što ne pada napamet.
Šetajući centrom, pokušavali smo pogoditi koje grupice stranaca su marinci. Gađali smo uglavnom one sa šiltericama i brkovima, pošto ih dobar dio nosi jedno, drugo ili kombinaciju. Međutim, većina ih je opovrgla da su s ratnog broda (iako smo prilično sigurni da to jesu), a ostatak nas odbio za razgovor. Općenito, dojam nam je bio da su mrki i neraspoloženi, ali to je možda samo zato što je priličan ostatak splitskih turista - znamo - pijan i raskalašen.
Ipak, na Peristilu smo zasjeli pokraj Joea i Mikea.
- Prekrasno nam je. Evo, baš smo zvali supruge i najavili im da, kad se skinemo se broda, se vraćamo ovdje s njima. Sad krećemo na izlet brodom u Plavu lagunu i na još neke otoke. Svakako, uživat ćemo ovdje još par dana. Gdje idemo nakon? Ne znamo. Takve stvari nam govore tek tjedan dana unaprijed. Uvijek bude iznenađenje, ne znamo hoće li to biti još jedan ovakav odmor ili vojna akcija. Hoćemo li vas napasti? Ma neee... Pa mi smo vaši saveznici... - obećavaju nam marinci.
Iako su nas uvjerili da se ne trebamo bojati, odlazimo dalje, prema Zlatnim vratima. Tamo nailazimo na dvojicu rimskih legionara, zaduženih za obranu Splićana. Pitamo ih hoće li, ako bude za to potrebe, uspjeti zaustaviti napad američke vojske.
- Tribali bi. Vidili smo ih par, ne izgledaju baš nešto opasni... A ako i ne uspijemo, imamo još dvojicu naših doli prid ulazon u podrume... Njih će teško probit - umiruju nas.
U taj trenutak dolazi dvoje mladih Azijata, žensko i muško. Hoće se slikati s našim obrambenim snagama. Nema problema, pristaju. Dok poziraju, "naši" ih pitaju odakle su.
- Mi smo američki marinci - govore.
- Stvarno? Onda napravite agresivna lica! - izazivaju ih legionari. Ipak, nisu ih uspjeli isprovocirati. Barem ne zasad.
Ali, mi smo odlučili ići do kraja s provokacijama. Morali smo saznati još neke informacije o budućnosti hrvatske "stabilnosti, sigurnosti i prosperiteta", prije nego se naši zaštitinici upute prema Crnom moru, Perzijskom zaljevu ili Tajvanskom tjesancu, provoditi obrambene akcije Washingtona.
S tom idejom, popeli smo se na jednu od viših zgrada u samom srcu Geta, da od tamo lociramo kretanja američkih borbenih trupa po slobodnom Splitu. Kad ono - vojska je i tamo! Naletjeli smo na dvojicu mladih Amerikanaca kako sjede u foteljama i ispijaju bocu bijelog vina. Čudimo se - zar ne moraju provesti noć na brodu?
- Ne moraju svi. Neki viši kadrovi ne moraju. To se odnosi i na nas. Ali, zbog svog imidža mornarica inzistira da većina osoblja spava na nosaču. Mi smo ovdje uzeli svak svoju sobu i planiramo uživati. Život je dobar - govore nam.
Zanima nas kolika im je plaća.
- Nama dvojici je oko 60.000 dolara godišnje (op.a. oko 4.500 mjesečno), dok je najvećem broju osoblja na Fordu oko 30.000. Za usporedbu, moja majka je učiteljica i ona ima plaću od 35.000 - 40.000 dolara - govori nam mladi Amerikanac.
- Ja sam prije radio na građevini i u ugostiteljstvu... To su bili prljavi poslovi sa tri puta manjom plaćom od ove. Plus što ovdje puno manje radim i sjedim pod klimom cijeli dan - kaže nam vojnik,
Objašnjavaju nam da u SAD-u vlada prilična pomama za radnim mjestom u vojsci jer im ona "omogućava dobar život". Zato veliki broj Amerikanaca odmah iza srednje škole pristupa oružanim snagama, da se ne moraju brinuti za socijalni status, a usput mogu i, kaže dvojac, "vidjeti svijeta".
Osim toga, godina na koledžu preko Atlantika košta oko 35.000 dolara, što "većina studenata otplaćuje cijeli život". Ali zato im vojska, kad odluče prestati služiti, to isfinancira, uz dodatni džeparac.
Kao što smo obećali - provociramo američke mornare. Pitamo ih: Što vi uopće radite ovdje?
- Idemo okolo cijele Europe.. Krenuli smo iz Norveške i sam smo ovdje. Zašto? Pa... Malo provjeravamo je li sve ok sa našim NATO partnerima... Treba li ima kakva pomoć i tako to - nestašno nam namiguje jedan.
Zadnje pitanje ne znamo kako da postavimo, a da ne budemo nepristojni... Ipak, izgovaramo:
- A je li ikad razmišljate o tome što će biti ako budete morali ići u rat?
- U rat? Nije nam to nikakav problem... Dapače, kad smo u borbenoj zoni dobivamo još višu plaću. Osim toga, bit ćemo na Fordu, a ne želiš napasti Forda. To je strašno moćan, napadački brod. Ako takneš njega, to je kao da si se taknuo u košnicu. Dignu se svi avioni i krenu na tebe. Nemojte zaboraviti i da nas uvijek prati nekoliko razarača, kao i par podmornica. A tek da vidiš naše projektile... Ako itko krene protiv nas, gotov je - upozoravaju Amerikanci.
Nakon ovoga nam je postalo jasno; bolje je biti s njima, nego protiv njih. Kucnuli smo si čašama i bacili smirujući pogled prema USS Gerald R. Fordu; našem najvećem ratnom brodu u povijesti.