Kad dođe ljeto, u Splitu ne postoji nego jedna tema. Turizam. Prošlog ljeta i ovog ljeta, pridružila se još jedna, jednako mučna. Izbori.

No, vratimo se prvoj, monokulturi koja izjeda Split i koja će ga nakon dvije tisuće godina postojanja dokrajčiti. Učinkovitije od svih kuga, ratova i gladnih godina. Turistifikacija Splita, na način kojem svjedočimo, dakle, bez strategije, planiranja budućnosti, bez mapiranja onoga što je već tu i uvođenja reda isisala je samu srž i smisao grada.

Naime, Split od svog nenormalnog poslijeratnog širenja, kad je s tridesetak tisuća nabotio na gotovo dvjesto tisuća stanovnika u samo četrdesetak godina, nije uspio stvoriti više centara u koje bi se mogli "skloniti" njegovi građani kad su već istjerani iz povijesne jezgre koja je desetljećima bila središte svih zbivanja, trgovine, susreta ili puke šetnje. O propasti grada zorno svjedoči i demografska kataklizma; od 1990. do 2021. iz grada se iselilo četrdeset tisuća stanovnika. Niti jedan grad u Hrvatskoj nije imao takvu brzinu i količinu naseljevanja, i niti jedan grad nije imao tako porazni rezultat iseljavanja. Da više ništa ne znamo, zar to ne bio bio jedini mjerodavan podatak o kvaliteti života u nekom gradu?

Vrzino kolo

I pored rastjeranog stanovništva gotovo pedeset posto djece nije se ove godine uspjelo upisati u vrtiće, neupisanih je 524, a upisanih tek nešto više, 632. U isto vrijeme škole u centru se rapidno prazne. Cijene nekretnina su u nebu, gotovo ih i nema na tržištu, a praznih stanova je nešto više od 17 tisuća. Prekrcani smo turistima, a najveći hoteli još nisu otvoreni. Pokušavamo primiti što više gostiju, a ne funkcioniraju izlazi iz luke ni grada. U svu tu gužvu iskrcat ćemo još tristo kruzera gostiju.

Po osobnom dohotku građana smo siromašna sredina, a cijene svega su najviše u državi. Sve karte smo položili na jednu granu, turizam, kao što smo nekad mantrali o tranzitnom, turistima nezanimljivom Splitu, pa sve uložili u industriju. Kad je propala industrija, pokleknuo je i grad, pa ga je ničim potaknut otkrio masovni turizam. I opet samo turizam i ništa više. Vrzino je to kolo iz kojeg nema sretnog izlaska.

Nešto tu ne štima. Raspadamo se po svim šavovima, glumimo glumu svjetskog odredišta, a tumaramo vezanih ruku i nogu. Neki novi rat, epidemija, kriza, izvanzemaljci ili jednostavno prožvakanost izbacit će nas iz orbite.

Nešto je ovih dana krivo zazvučalo: neki kao ugostitelji optužuju Ultra festival elektroničke glazbe da je od Splita napravio stjecište mangupskog turizma, mlađarije koja samo loče, piša, riga i razbija po gradu, žvaču pohanu piletinu i pomfrit.

Tvrde da se Split godinama reklamira kao raj za partijanere. Ali to jednostavno ne stoji. Ultra traje nekoliko dana i nju će pohoditi strogo određena klijentela koja pristiže sa svih strana svijeta. Ultra je preskupa igrica da bi je se svodilo na običan pijani party u parku, pogledajte samo honorare DJ-eva koji se dobacuju do nekoliko desetaka tisuća eura za nekoliko sati nastupa. Na koncu, što bi partijaneri, koji navodno dolaze u Split radi Ultre, radili u Splitu kad Ultre nema?! Pa izvan tih nekoliko dana - u Splitu nema nikakvih partyja, nema svjetskih koncerata, nema glazbenih festivala.

Barokni festival

U splitskoj ponudi izvan tih nekoliko dana Ultre jedan partijaner nema što raditi. Ovom analogijom – Ultra je uništila gradski turizam jer je dovukla partijanere – mogla bi se izvesti teorija kako će nam se, ako organiziramo petodnevni festival barokne glazbe, u grad od petog do desetog mjeseca slijevati samo fina gospoda sa svih strana svijeta, dame u večernjim haljinama i gospoda u smokinzima i šeširima! Potpuno krivo.

Ultra jest u grad dovukla publiku koja sluša elektroničku glazbu za vrijeme trajanja festivala i jest označila Split na karti zanimljivih gradova dok u gradu nije bilo masovnog turizma i značajno je pripomogla njegovoj promociji.

Pa ako su Ultrina publika i bili mahom mlađi ljudi s džepovima punim novca, što je naša turistička strategija osmislila da privučemo i neke druge goste? Turistička strategija Splita – što je to? Nismo je imali, nemamo je, niti je planiramo.

Pogledajte dnevna izvješća koja u medije odašilju turistički uredi: govori se samo o broju noćenja! Broju postelja, broju aviona, broju kruzerskih dolazaka, uspoređuje se s "rekordnom 2019. godinom", koja je, također, bila rekordna samo po brojevima. Brojevi, brojevi, brojevi. A turizam nisu brojevi, vrag ih odnio.

Ono što zanima građane i što bi trebalo zanimati gradske političare jesu javni benefiti od turizma, što od horde koja navaljuje na grad ostaje za popravak cesta koje troše, obnovu spomeničke baštine po kojoj gmižu, kanalizacije koju pune, može li se, kad smo već pregaženi i obeščašćeni, tim novcem napraviti koji novi vrtić, most do autoceste, urediti željeznicu do aerodroma, izlaz iz luke, financirati kredit za žnjansko kupalište, reciklažu otpada... Ma sve ono, na koncu, što i turisti koriste. Ne, ne može!

Devastirani prostor

Prema dostupnim podacima, u najjačoj turističkoj godini u splitski se proračun od turizma ucijedilo oko sedam milijuna kuna, a samo čišćenje gradske jezgre stoji osam milijuna kuna. Niti za škovace ne dostaje. I zato džaba nama svirati o brojevima, brojevi ne znače ništa, osim užasa za građane Splita koji financiraju sav taj cirkus, nakon kojeg će, kad se šareni šator pospremi na jesen, ostati devastirani prostor, škovace i Brački kanal nakrcan fekalijama. Ultra s ovim ima veze koliko i barokni koncert.

Uz pomoć našeg neplaniranja i pohlepe, napunili smo se mlađarije koja besciljno lunja po gradu baš zato što u ponudi nema ni partyja ni druge zabave za klince, ali na svakome kantunu otvaraju se dućani koji prodaju samo alkohol. Šaljemo im time jasnu poruku: kupi bocu pa sidni na prag portuna u Getu i loči. To je zabava koju Split nudi.

Druga tema ovog ljeta - politika - pratimo svakog dana, ima odgovor na sve, ali neće učiniti ništa.