Prvo što ovih dana čujete kad upalite vijesti je kako Hrvatska obara turističke rekorde. Sezona je na vrhuncu, smještaji su puni, a prihodi se slijevaju u državnu blagajnu. Kako naša država živi od turizma, htjeli smo upitati naše građane jesu li uzbuđeni zbog ovih sjajnih turističkih rezultata. No, pošto naših građana, barem u slobodno vrijeme, nema tamo gdje turizma ima, potražili smo ih na manje atraktivnim plažama splitskog poluotoka - onima namijenjenima za njih.
Krenuli smo od platoa kraj bazena Jadran, gdje smo naišli na Katiju i Mateu. One vole doći ovdje jer mogu, praktički iz stolice na kojoj piju kafu, odmah sklizniti u more. U grad im ne pada napamet ići zbog ogromne gužve i mnoštva stranaca koji znaju fino popuniti i ležaljke na Jadrana. Ipak, kažu cure, turisti im na moru ne smetaju jer su pristojni, iako su to sklone pripisati njihovom mamurluku od noć prije.
- Otiđemo mi i na Žnjan ili Obojenu, tamo nan je lipo. Prije smo volile i na Kašjune, al otkad je kava tamo 19 kuna, plaža natrpana ležaljkama i cjelodnevni parti program za turiste, mi tamo više nemamo šta radit - govore nam pomalo razočarano.
Nastavili smo prema punti od Ježinca gdje smo naišli na nekoliko većih grupa stranaca kako puštaju glasnu muziku na zvučnike i razdragano skaču u more. Među stotinjak ljudi smo uočili jedan par za koje nam se učinilo da bi mogli bit domaći.
- Pardon, jeste vi naši? - pitamo.
- Prijatelju, uboa si ka prston u govno! Pari mi se da jesmo, al među ovoliko njih, ni ja više nisan siguran - odgovara čovik.
Žale nam se da su ovdje došli kako bi utekli od Žnjana, gdje je ogromna gužva, glasna muzika i puno furešti, ali da ovakav "ulov" koji su našli na ovim sikama nisu vidili u životu.
- Nemamo više mira nigdi... Ja san, evo, kupia jednu pivu, a sve mi se pari da ću drugi put tribat ponit i tri-četri da me malo zamanta pa da buden u nekon svon svitu - kaže on.
- Ma neka je ovo sad vrhunac sezone, al šta je da je, sve skupa je to dugoročno neodrživo. Ako ćemo ovako dalje, jao ti ga nama svima skupa - kaže ona, dok se smije od muke.
Muke nema na Institutu, osim kada se treba, nakon kupanja, skalama popet natrag do ceste. Na plaži vlada opći smiraj, jedino što je u pitanju punta pa uvijek nešto pirka. Da malo razbucamo idilu, upadamo kvartetu prijateljica i zahtijevamo da nam otkriju što rade na ovom prekrasnom mjestu.
- Došle smo jer nam je prija rekla da nema puno ljudi i jer je baš lipo, ka da nisi u Splitu! Nema kafića ni drugih ugostiteljskih sadržaja pa ne moramo gledat kako svi samo snimaju kako će opeljušit turiste, ka da su hodajući takujini - ispalila je Marija.
- Ovaj grad se pritvoria u kopiju svih drugih turističkih mista i ne nudi više ništa loklanon stanovništvu. Meni, kad dođe neka prijateljica od vana, ja je neman di odvest jer, zapravo, ne postoji neko misto za koje bi ja mogla reć da mi je lipo i da se tamo dobro osjećan. Bar ne u centru, jel - kaže Lucija.
- Ove scene šta se sad vrte po društvenin mrežama, a događaju se na splitskim ulicama i u klubovima, ja da san to tila gledat san slobodno mogla ostat u Berlinu, a ne dolazit vamo na ljetovanje - zgrožena je Tina.
- Dubrovčani imaju Libertas karticu s kojon in je masu toga jeftinije i to in pomaže da, koliko-toliko, saniraju kvalitetu života koju in je narušia masovni turizam. Mi Splićani smo, u drugu ruku, jednostavno deložirani iz naših životnih prostora - uspoređuje Deana.
Na putu oko Marjana smo stali na Bunkere karaj Bena, popularno okupljalište ekipe sa Spinuta i Skalica. Tamo nas je dočekao drugi par četiriju prijateljica, ali sa sličnim doživljajima stvarnosti. Tako su nam Dora, Ane, Nina i Mia na pitanje zašto su tu, u glas odgovorile: Jer bižimo od turista!
- Ima taman svita, al čak i nešto više nego pred desetak godina. Može bit da, kako stranci okupiraju naše obale, je sve više naših potisnuto na udaljene obronke Marjana. Nije da nema ni šetat do ode, al šta možemo... Ako ništa, tu nan je tuš, zadovoljne smo da i to imamo. Di ćemo vodit dicu jednog dana? A di... Na Bene, šta dalje od grada - odlučne su djevojke.
U blizini nalazimo još dvoje partizanskih kupača, Adu i Ivu. On je nekoć, prije zlatnog doba turizma, pohodio Kašjune, plažu koja je sad, kaže, praktički privatizirana za strance. Na Bunkere voli jer je mirno i jer je domaća atmosfera.
- Ovo šta smo učinili od grada je katastrofa, predali smo sve šta smo mogli za pare. A najgore je šta od svega toga običan čovik nema ništa, a plodove beru ovi naši veliki poduzetnici i ljudi koji imaju apartmene. Mi ostali smo ništa drugo nego kolateralne žrtve tog turizma kojima je životni prostor iz godine u godinu samo više i više zagađen. Ovako su i u Mykonosu i Ibizi doveli bagru koja samo loče i divlja i koja je pretvorila lokalcima život u pakal. A ovo šta mi činimo je idealan put za takvo nešto - smatra Ivo.
Ada, sociologinja po struci, kaže da ima toliko toga reć o ovoj temi, da ne zna di bi počela. Ovakav tip masovnog turizma, kaže, koji je apsolutno neodrživ, bi slobodno mogla proučavat sa svojom studentima kao negativan primjer te pojave.
- Australcima se Hrvatska reklamira kao "anything goes", ilitiga "moš radit šta te volja". Ja dolazin odi ujutro kako bi pobigla od cilog onog šušura tamo i upijen malo mira. Bude stvarno prekrasno. Sve do trenutka kad ne prođe prvi party brod na kojen na mikrofon urlaju: Come on guys, hands up in the air! To me odma vrati u ovu našu stvarnost od koje san tila uteć, a u kojoj nema mista za goste koji cijene kulturu ili sport, nego samo ove lokadure - priča Ada, dok Ivo kima glavom.
Na Prvim vodama se za stablo objesio Slavonac Josip, koji u Splitu visi već desetak godina. Ovo je njegovo omiljeno mjesto za dignuti hammock, ležaljku okačenu o konopce, jer tu uživa u miru i hladu borova.
- Bude ljudi, ali ja uvijek nađem neko mjesto sa strane. Bude i stranaca i strankinja, koje se znaju lijepo opustiti, a ja se ljuljuškam i uživam u pogledu. Turizam? Neka turizma, dok je turizma dotad je i posla. Ja sam stolar, dok se gradi i uređuje, meni je dobro. Prije sam bio u Brodosplitu, ali to je, kao i sva industrija, propalo. Istina, sve karte smo bacili u turizam i, ako to propadne, bi moglo biti belaja. Al dok ide, neka ide - optimističan je Slavonac.
Na kraju ture smo otišli do platoa ispred Zente, gdje smo naišli na tetu Nives koja je tu, već mnogo ljeta, gotovo svaki dan.
- Ja san ovdi još od sedamdesetih i za mene je ovo ka kućna plaža. Tu je uglavnom domaći svit, i to ovi muški šta in je Pošk matični klub, di su trenirali još ka dica. Zaluta i koji furešt, imamo i jedan par šta je tu svake godine. On je Nijemac, a onda azijatkinja. Nekidan je učia skakat na glavu, a ova se samo ita na prsi. Dođu i još koji pa znaju sist na ovu našu "skalu života", ali kad skontaju da mi tu skačemo u more, onda se brzo maknu. Fire? To je postala košnica, ne moš proć tamo u neke ure. A odma pripoznaš i ko je stranac, jer samo oni stavljaju šugamane posrid pijeska - lipo nan je ispričala teta Nives.
Posli svega, valjalo se i bacit u more. A di ćeš bolje nego na veliki mul kraj Poškovog bazena. Tamo bude, u vrh glave, desetak ljudi, svatko ima svoju ploču na kojoj se sunča, čita knjigu ili štagod pojede, a i to je točka na kojoj zalazak sunca puno dugo traje. Dovoljno dugo da se čovik zadovoljno zagleda u daljinu i da ne može nego pomislit: A je san ih sve lipo zajeba!