Čitatelji će ga pamtiti po tekstovima, mi koji smo s njim radili po pedantnosti koju je posvećivao ama baš svakoj rečenici u tim tekstovima.
Nijedan nije mogao otići u tiskaru, a da ga on ne pročita nekoliko puta. A onda još koji put. Sve to nakon lektora i redaktora. Tekst s greškom ili neizbrušenom sintaksom za njega je bio ravan neobavljenom poslu, gotovo javnom sramoćenju.
S istim radnim fanatizmom pristupao je sugovornicima, odnosno, izradi tema, pa smo se zato znali zezati da je nekoga “dopao Matijanić”, jer bi taj kopao i tražio – dok ne bi nešto našao. Ako ne vjerujete, pitajte na primjer Antu Đapića...
Zafrkavali smo ga da je takav i kad su u pitanju bolešćine – otkako ga poznajem (a zajedno smo radili u dvije redakcije, nekoliko godina bili i cimeri, u ona ...