StoryEditor
Splitreporterska ophodnja

U noćnom điru po Splitu otkrili smo studenticu Karlu u samoizolaciji na spektakularnom balkonu, ali i ‘kafić‘ koji radi! Dočekala nas je Džozefina

Piše Lenka Gospodnetić
30. ožujka 2020. - 08:01
Duje Klarić/Hanza Media

Split noću, ruku na srce, ni bez korone nije bogznašto - dok ne počne ljetna sezona.

Zato smo bez velikih ambicija u prohladno proljetno povečerje krenuli u điradu po gradu, računajući na još jednu fotogaleriju - u ovom kontekstu - pohvalno pustoga grada.

No, duh Splita žilav je, ne da se, stoga smo u našoj reporterskoj ophodnji ovoga vikenda ne samo našli šaroliku družinu splitskih likova, nego i - kafić koji radi, svim zabranama usprkos!

Krenimo redom, čitaj: nizbrdo Marmontovom. Večernji je sat, no dan se produljio, još ima natruha svjetla. Na sredini skoro puste ulice nailazimo na prizor kao iz bajke u Matovilki, samo je djevi bajnoj kosa nešto kraća; stoji na balkonu i razgovara s dva dečkića na praznoj ulici.

Neupućen bi pomislio da joj onaj stariji pjeva podoknice (pjesme pod balkonom ili pod oknom) dok joj korteđaje, no zbilja je puno surovija: djevojka je u karanteni, a pod balkonom su joj braća koja ne smiju do nje.

Riječ je o 23-godišnjoj Karli Zahirović, studentici u Londonu, kojoj je nakon dolaska u rodni grad propisana dvotjedna izolacija.

image
Braća Pjero i Roko sestri su donijeli večeru ispred vrata, pa je pala ćakula 'priko balkona'
Duje Klarić/Hanza Media

“Odrađuje” je u jednoj od najljepših karantena na svijetu, u luksuznom apartmanu nasred Marmontove dakle! Pa tko to ne bi poželio?

Makar i u interpretaciji u maniri stripa “Alan Ford”, kad “samo pravog sretnika mogu pregaziti kola Hitne pomoći”. Razumjet će čitatelji analogiju...

Sladoled i pivica pred vratima

- Ovo je poslovni prostor mojih roditelja, inače ga iznajmljujemo i u normalnoj situaciji već bi sad, u predsezoni, bio bukiran. Ovako je prazan barem meni dobro došao za izolaciju; inače sam studentica marketinga i komunikacija na londonskom sveučilištu, treća godina studija.

A ovo dolje su moja braća, 21-godišnji Pjero i jedanaestogodišnji Roko; donijeli su mi jelo. Da, ispred vrata. Sad malo ćakulamo preko balkona - pojašnjava razgovorljiva Karla koja se, nakon prvih tjedan dana u izoliranom apartmanu, na sreću, dobro osjeća.

image
Splitska studentica u Londonu, Karla Zahirović, morala je u samoizolaciji nakon povratka. Izolirana je na fenomentalnom mjestu, u srcu Marmontove
Duje Klarić/Hanza Media

- Nije tako loše, samo mi je žao što ne mogu moje drage izgrlit. Gledam TV, čačkam po mobitelu, danas sam skuhala i juhu. Tata je ljubazan, dostavio mi je sladoled i pivicu - povjerava studentica.

Na propisnoj udaljenosti od šačice prolaznika zatječemo i jednog poznatog Splićanina, akademskog slikara i pjesnika Hrvoja Marka Peruzovića. Šeće bez maske, ali drži razmak.

Čitam i slikam

- Malo sam izišao uhvatit zraka da lakše izdržim. Ovo vrijeme provodim u stanu kod Starog Hajdukova placa s curom, čitam i malo slikam.

Inače sam trebao završiti projekt izrade vitraja u samostanu Karma svetog Ilije na Buškom jezeru, no kako mi je radionica gdje sam izrađivao vitraje u Hercegovini, projekt je obustavljen. Čeka bolja vremena i otvaranje granica - sliježe ramenima umjetnik Peruzović, poznat po sakralnim motivima.

Niže niz opustjelu najkomercijalniju (nekad bilo, ah!) splitsku ulicu lako “sinjamo” nadrealan prizor: muškarac i dječak, odjeveni kao za Tour le France, na biciklima su i spremni za start. Ipak, fermali su se i pristali porazgovarati s nama. Štoviše, tata Šime Pletković, inače vlasnik hostela u gradu, malo nam se i pojadao...

- Imam troje djece, pa svaki dan s jednim od sinova naizmjenično vozim bicikl; danas je na redu Nikola. Imaju raspon godina od devet do petnaest, dakle još su relativno mali, ne želim ih pustiti same na ulicu jer nisam siguran šta će putem dotaknuti, kako će reagirati ako im neki predmet padne na pod i slično.

image
Biciklisti Nikola i Šime Pletković: Imam troje djece, pa svaki dan s jednim od sinova naizmjenično vozim bicikl...
Duje Klarić/Hanza Media

Inače izlazimo vani samo za ljutu potrebu, stanujemo u Istarskoj ulici. Kad odem u spizu, dostavim nešto hrane i cigarete dvojici pomoraca s Korčule u izolaciji u centru Splita.

Ne smiju na otok dva tjedna, pa čame tu u gradu; jedan se od muke propušio. Upoznao sam ih jer su, tražeći povoljan smještaj u Splitu, “udrili” moj hostel na internetu pa me kontaktirali.

No, s obzirom da je hostel zatvoren, uputio sam ih na poznanika koji im je za dvadeset eura dnevno iznajmio po apartman, a ja osjećam moralnu obvezu pomoći im oko preživljavanja ta dva tjedna.

Vidite koji trošak je ljudima nametnut, ali eto, bolje i to nego da nedajbože plane epidemija na otoku - rezonira Šime, kojega puštamo da nakon ćakule iskoristi dragocjenih sat vremena bicikliranja sa sinčićem.

’Izvolite... - kroz masku će Ivan Petar’

Na Prokurativama, praznim kao na renesansnoj skici, nalazimo ipak jednu živu dušu. Umirovljenica Katija Ranković iz Varoša izišla je prošetati psa Rikija.

- Živim tu, kod Kantun Pauline, ne pamtim ovakve tuge po gradu još od Domovinskog rata. Najviše mi fali svit, živost koje sad nema. Nelagodno je i sablasno, da nije pasa, ne bih ni izašla - veli Varošanka.

Oko Svetog Frane pusto je; dva rijetka bastiona noćne zabave na Rivi tijekom zimskih mjeseci u Splitu, Antique i Fabrika, zatvoreni su dakako.

Ironično je što je lokal naziva “Fabrique”, u prijevodu “tvornica” snašla sudbina mnogih hrvatskih pravih proizvodnih pogona, “poginulih” i opustjelih u razdoblju duge privatizacije.

image
Petar Ivan Šimić vozi za Wolt
Duje Klarić/Hanza Media

No, evo znaka života, još jedan čovjek na biciklu! Trčimo k dostavljaču Wolta i mašemo mu rukama kao utopljenici, a on se milosrdno zaustavlja.

- Izvolte - kroz masku će Ivan Petar Šimić.

- Gdje ćete, što nosite? - indiskretni smo, kako samo reporteri umiju biti.

- Na Meje, nosim na adresu naručitelja ćevape iz fast fooda. Inače pokrivam teren od Sućidra do Meja, a klijenti najviše naručuju grill i hamburgere iz poznatih svjetskih lanaca. A sad skužajte, ljudi čekaju spizu - otplovio je vrijedni Šimić na biciklu put elitnog kvarta.

'Ajte na kavu, ja častim!'

Šećemo niz Rivu put Lučke kapetanije, prazna je kao da je jutro nakon proslave Nove godine. Ipak sa štekata netko slatko drekne:

- Ajte na kavu! Ja častim!

Dolazimo put glasa koji zove; na jednoj od zavezanih sjedalica sa psom Kafkom sjedi mlada Željka Pavelić, pije kavu (?!) iz kartonske čaše, smije se. Pitamo je tko je, što radi tu i najvažnije pitanje: otkud joj kava?!

- Ja sam vam apsolventica Likovne akademije, sjedim ovdje, čekam trajekt i razmišljam o koroni. Virus je naš moralni brat, a korona apokaliptična mater; razmislite o tome - govori, smijući se i pušeći. Pas je naćuljeno sluša, kao da razumije.

image
Željka Pavelić na Rivi pije kavu iz kartonske čaše i u mašti putuje na otoke
Duje Klarić/Hanza Media

Gdje putuje, koji trajekt čeka?

- Svaku večer u glavi čekam drugi trajekt; pogledajte Kafku (pas, nap.a.), on je već stigao na Hvar, a ja još nisam ni na Brač. A kava? Hehe. Ima aparat preko puta kluba Central, na autobusnoj stanici preko puta Prime Grad. Tamo je kava odlična!

Dala bih vam gutljaj, ali pri kraju je - kazuje otkačena likovnjakinja.

Zahvaljujemo joj kao da smo kavu prihvatili, i ostavljamo je u čekanju trajekta, a mi pohitasmo “u kafić”.

Najživlje ispred ‘Centrala’

Ispred “Centrala” življe je nego što bi čovjek u doba korone očekivao. Na kamenom pragu noćnog kluba, tamo gdje je nekoć bio ulaz u kino, sjedi dama u bundi i pije kavicu.

Društvo joj, na korektnoj udaljenosti doduše, pravi mlađi muškarac u sportskoj odjeći. “Sportaš” gricka plastičnu žličicu; dokaz da se i on počastio kofeinskim napitkom.

Dama pristaje razgovarati s nama, on ne želi ni čuti.

- Zovem se Džozefina Franjičević, molim vas napišite pravilno, Džo-ze-fi-na. Eto tako, bravo. A sad napišite da su mi 19. srpnja lani provalili u stan u Svetom Kaju kod Solina i opljačkali ga, pa moram živjeti kod prijateljice u Spinutu.

Tamo je tijesno, ne mogu izdržat u sobici pa izlazim vani. Ovo ovdje (pokazuje rukom put automata za kavu) je trenutno moj omiljeni kafić, “Caffe Promaja”.

image
Džozefina Franjičević na glavnoj gradskoj 'špici', automatu s kavom ispred Prime Grad
Duje Klarić/Hanza Media

Popijem nekoliko kava, družim se s njim (sad pokazuje put pristala, sportski odjevena mladića), zovem ga “moj budući suprug”.

Pa znate da je moderno da zrelija dama ima mladog partnera? - koketno priča Džozefina u bundici boje, hm, bijele kave. Ćakula veselo, kao da svijet nikad propasti neće, a virus postoji samo u Spielbergovu filmu...

- Virus? Ah, što da vam kažem. Imam većih problema. U Svetom Kaju su mi sve demolirali, nisam htjela ući u njihove klanove (nama je upitnik poviše glave, nap.a.).

Čuvam se ja inače, samo mi je teško što ne mogu, kao do sad, pit kavicu u lokalu “Treće poluvrijeme” kod Starog Hajdukova, tamo mi je najdraže. Sreća da bar “Promaja” radi.

Eno, uzmite i vi kavu, nećete se pokajati - dobrodušno nas nutka gošća jedinog kafića u Splitu, koji radi i na koroni, i na propuhu. 

#NOĆNI ĐIR PO SPLITU#SPLIT NOĆU U VRIJEME KORONE#SAMOIZOLACIJA U MARMONTOVOJ

Izdvojeno

20. svibanj 2020 04:17