Prije nekoliko desetljeća roditelji bi djeci nerijetko savjetovali da izuče kakav zanat jer ono što imaš u rukama ti može donijeti kruh, po staroj logici 'svoj si čovik'. Danas su neka druga vremena. Obrtničkih zanimanja je sve manje baš kao i interesa za njih, a od fizičkog rada se bježi ko vrag od tamjana osim ako nije baš za potrebu.
Iako obrtne škole nude pristojne stipendije kao stimulaciju za upis, a i svakog učenika koji završi školovanje redovito čeka radno mjesto, trendovi se okreću nekim drugim profilima zanimanja.
Ipak, aktualni obrtnici se ne predaju. Svoj posao rade s ljubavlju, vole susrete s mušterijama, njihove pozitivne povratne reakcije, vole taj svoj mali kutak za ručni rad, a svi redom žale što nemaju kome prenijeti svoja znanja i vještine.
Urar Domagoj Matijašević iz Zadarske ulice naslijedio je obrt od svog oca koji je počeo raditi još 1972. godine. Najstariji urarski obrt u gradu je pak onaj Vinka Ivulića gdje radi već treća generacija urara, čak od 1927. godine.
- Prije je djelovala firma Tehničar koja je sama zapošljavala 20 urara. Kada bi oni izučili zanat, otvarali bi svoje zanatske radnje. Danas nemate gdje učiti ovaj zanat osim od nas nekoliko, a postoji samo večernja škola za obrazovanje odraslih - zanimanje urar. Uglavnom je završe oni koji nastavljaju tradiciju obitelji - priča nam Matijašević, otac troje djece. Hoće li ga ijedno zamijeniti, nije siguran. Smatra kako je pak u Splitu premalo urara, jer potrebe za njima ipak ima.
- Živit se može, nije nešto, ali triba puno strpljenja i može se opstat. Istina, prodaje satova baš i nema jer su nas centri uništili. Čak i zalagaonice. Uglavnom radimo popravke satova, izmjene baterija, ugradnja remena... Ono što nas spašava je trend polovnih satova. Sve više je kolekcionara koji vole starinske ručne satove, a i zidne. Kod imućnih ljudi sat vam je statusni simbol, pa vole nositi starinske satove - kaže ovaj urar kojem su prije nesretne korone turisti znali donositi skupocjene satove na popravak jer je u Hrvatskoj takvo što povoljnije nego vani.
- Vani se, kao i kod nas traže meštri svih profila, ali nema interesa kod mladih. Mi roditelji hoćemo da nam sva dica sva budu IT stručnjaci, al ne mogu to svi radit. Dici treba približit zanat. Neki će se naći u tome i zavolit svoj zanat - vjeruje Matijašević priznajući kako i danas uživa dok rastavlja neki satni mehanizam i nastoji ga popraviti.
- To mi je najdraže u mom poslu. Kad sve rasklopim i opet sastavit, a sat proradi. To mi je ostalo od djetinjstva - kroz smijeh će naš urar, inače predsjednik Sekcije urara pri Udruženju obrtnika Split.