Planetarno popularne slikovne anegdote s podacima o neobičnim i nevjerojatnim činjenicama, ljudima i događajima nazvane “Ripley’s Belive It or Not”, prema osnivaču Robertu Ripleyu koji je ovu atraktivnu formu pokrenuo 1918. godine, a svjetski izdavači nastavili su je prenositi i nakon njegove smrti 1949. a sve do danas, u našim tiskovinama nazivala se “Vjerovali ili ne”, imala je, vjerovali ili ne i svoju dalmatinsku verziju!
U neiscrpnom arhivu Slobodne Dalmacije pronašli smo nevjerojatne događaje vazane uz naše ljude i naselja; ilustrirane su to pričice o malim, svakodnevnim čudima dalmatinskih ljudi, a pod naslovom “Dalmatinski kurioziteti” objavljivani su svake subote od 15. veljače 1958. do 17. veljače 1962. godine. Čudnovate događaje “Slobodnoj” su javljali i čitatelji, nagrada za objavljenu štorijicu bila je 500 dinara, a ova je ilustrirana rubrika uživala veliku popularnost.
Kako i ne bi kad su se u njoj mogli prepoznati stvarni ljudi, budući da su protagonisti navedeni imenom i prezimenom, pa će i današnjim rudarima po digitaliziranom arhivu “Slobodne” zasigurno biti zanimljivo ondje pronaći svoje pretke ili susjede, kuću, brod ili događaj kojeg se sjećaju.
Tako se već u prvom nastavku navodi priča iz Novigrada; tamošnji su ribari toliko pripitomili dupina da im je pomagao u ribolovu - nagoneći ribu u mreže.
- Novljani su pazili na svog pomagača, a on se na njih toliko navikao da nikad nije odlazio daleko iz Novigradskog mora. Ali kad je jednom krenuo uzvodno uz rijeku Zrmanju netko ga je ubio. Novljani i danas vjeruju da je to urađeno iz pakosti – stoji na koncu ove tužne novigradske anegdote, a slijedi i priča iz Vrgorca o Mići Toscanu, zadnjem iz obitelji s ovim prezimenom:
- Da ga ne bi iznenadila smrt, za života je napravio lijes koji je smjestio u podrum kuće i sagradio sebi i svojoj pokojnoj supruzi nadgrobni spomenik upisavši na njemu svoje ime i fotografiju...
Potkovani volovi
A tek crtica o Juri Vuniću iz Budaka kod Stankovaca, koji je došao na originalnu ideju “kako da napakosti komšiji”:
”Potkovao je volove konjskim potkovama i pustio ih na susjedovu pšenicu. Oštećeni je uzalud tražio počinitelja štete. Nikako nije sumnjao na Vunića jer ovaj nije imao konja.”
A iz Blaca kraj Opuzena dopro je glas:
”Jozo Sršen ima svraku koja govori. Ulovio ju je kao mladunče i uložio dosta truda dok je progovorila tri riječi: Keka (njezino ime), dunda i vraga.”
Te je 1958. godine u istom selu Blace na ušću Neretve postojala osmogodišnja škola u koju ide samo jedan đak – Ante Bartulović Nikolin iz sela Vale.
Baldo Kralj iz sela Korita imao je dvije kokoše koje – piju vino:
”One svaki dan odlaze u gospodarev podrum da bi popile ono što iscuri iz bačve u posudicu pod čepom kad se toči vino.”
A kad odlazi svojoj djevojci, “Mirko Radulić iz Rivnja na mješini, u koju stavi i svoju odjeću, prepliva tjesnac između otoka Ugljana i Rivnja.”
Ribar Mate Granić iz Baške Vode “ide bos i ljeti i zimi. Kad se njegovi sumještani zavjetuju svom zaštitniku pa u znak pokore idu bosi, Mate oblači cipele, smatrajući to svojom pokorom”.
A sigurno ni najstariji iz Filipa i Jakova ne pamte da je te 1958. godine “za vrijeme nogometne utakmice između domaćeg Jadrana i pitomaca odgojnog zavoda lopta pala na prečku gola i na njoj se zaustavila.”
Radoš Harašić, pčelar i sportski ribolovac iz Milne na Braču, dižući vršu sa dna mora, na svoje veliko iznenađenje našao je unutra umjesto ribe pticu norku:
”Kad je Harašić nakon nekoliko dana na istom mjestu bacio vršu, ponovno se ulovila norka. Radoš je na čudo mještana ulovljene ptice priredio na ‘čileanski način’ i pojeo.”
Čudesne pripovijetke iz Dalmacije tih su godina stizale na mašure; tako je objavljena priča o 55-godišnjem Dani Ježini koji na otoku Levrnjak u murterskom akvatoriju živi kao pustinjak, sav obrastao u bradu i kosu.
Iz Primoštena je stigla štorija o nesvakidašnjem slučaju:
”Dok je jato pataka mjesnog liječnika plivalo u morskom plićaku, oko jedne od njih hobotnica je ovila svoje krakove i povukla je pod vodu. Promatrajući ovaj prizor, omladinac V. Bolanča skočio je u more, uhvatio hobotnicu i patku te ih zajedno izvukao na kopno.”
A kad vam “neko rekne da na Šolti postoji samo jedna kino-aparatura, a ipak se filmovi prikazuju u svim većim mjestima, onda vam to sigurno izgleda čudno. Međutim, stvar je jednostavna. Dvojica dječaka, jedan nešto stariji od drugog, uprte na magarca kino-aparaturu, putuju od sela do sela i daju predstave. Magarac za prenošenje aparature prima nagradu prema kilometraži.”
Objavljena je i priča iz Postira:
”Na zvoniku u Postirima na otoku Braču, na visini od 20 metara, raste stablo smokve. Stari osamdesetogodišnji zvonar Zore Biočina govori da je baš 30. kolovoza prošle godine (1957. op. a.) na njoj ubrao desetak lijepih, zrelih smokava. Za njezinu starost ni on točno ne zna, ali kaže da mu je pokojni otac o njoj pričao da ni on ne zna kada je izrasla. Barba Zore se nada da će i ovog ljeta koji put kad zorom dođe zvoniti jutrenje, osladiti usta smokvama sa zvonika.”
Četiri konja darova
Objavljena je u svibnju 1959. i vesela priča iz Kostanja u Poljicima:
”Anki Matijević, kada je rodila kći, prijatelji iz zaselka Marasovići donijeli su darove uprćene na četiri konja. Domaćini i oko stotinu znatiželjnih susjeda, koji su se okupili da vide darove, slatko su se nasmijali kada su vidjeli da je svaki konj nosio po par kolača i jaja. Ipak su darovatelji srdačno dočekani, počašćeni i darovani.”
A sigurno niste znali kako je 1959. godine otkriveno da je Petar Vrljičak iz Krivodola pokazao pršut koji čuva već 28 godina. “Pršut je uza sve to prikladan za jelo. Petar ga namjerava čuvati još 12 godina!”
Iz Basta nedaleko od Makarske u ožujku 1961. godine stigla je i jedna sportska priča:
”Djeca iz ovog i susjednog sela odigrali su neobičnu nogometnu utakmicu. Naime, prvo poluvrijeme trajalo je od jutra do podne, a drugo od ručka do večere.”
A u obitelji Duje Bajamija iz Trnbusa u Poljicima u studenome 1961. bilo je dvanaestero djece, od šest mjeseci do 16 godina starosti, tako da u svih osam razreda osnovne škole u selu sjedi po jedno njegovo dijete.
Jedna plemenita priča u siječnju 1962. stigla je i iz splitskoga Geta:
”U kući u kaleti Bernardov prilaz stanuje domaćica zvana Nana, koja ima na hrani nekoliko ljudi. Kad njezina susjeda ne dospije skuhati ručak, ona kroz prozor pozove Nanu. Ova joj motkom dugom dva metra doda preko ulice posude s ručkom. Tako njih dvije skrate put za stotinjak metara.”
Ostale priče, stotine njih, pronaći ćete, poštovani čitatelji, u digitalnom arhivu Slobodne Dalmacije, među njima i o drveničkom ribaru Nikoli Čapaliji koji zubima ubija hobotnice, kokoši Joke Guća iz Kamenmosta koja svaki drugi dan nosi jaje s dva žumanjca, starcu Mati Čariji iz Segeta koji je najviši čovjek u mjestu, dok je njegova supruga Cvita - najniža rastom u mjestu... I još sto čuda dalmatinskog “Vjerovali ili ne...” A dogodilo se!
