Antikvarijati su, još donedavno, bili sinonimi za škrinju s blagom. Škripućih vrata i prašnjavih polica, misteriozno tihi i razložno opskurni, funkcionirali su kao portal u neke druge svjetove. Danas funkcioniraju slabo i nikako, a većina ih nema dovoljno "blaga" ni da plate najam. Blještavi sjaj iz škrinje je okopnio i sve ih je teže i teže pronaći...
– Tek kad se počelo pisati o "Nostrimusu", shvatio sam uopće da on postoji, jer se nalazi na potpuno nevidljivoj poziciji. Znao sam za "Misal", koji se nedavno zatvorio. Inače, na godišnjoj bazi u kuću mi uđe nekih 200 knjiga pa mi je, na osobnoj razini, jedina potreba za antikvarijatom da mu doniram knjige. Upravo tako sam i "poslovao" s "Misalom". Bez obzira na to, apsolutno mislim da Splitu treba antikvarijat – govori pisac i novinar Jurica Pavičić.
Antikvarijat "Nostrimus" je u fokus javnosti dospio kada se njegova vlasnica Ljiljana Granić požalila da će zbog lošeg poslovanja morati zatvoriti. Međutim, nije htjela da grad ostane bez antikvarijata pa je čak izložila dva prijedloga:
– Neka Grad preuzme svoj prostor i sve ove knjige. Ja mu ih ostavljam. Samo da antikvarijat i dalje živi, jer jedan grad koji drži do sebe treba imati takvo mjesto. Mogu se i premjestiti na drugu lokaciju... Ali treba to jasno reći, to bi bio pothvat koji ne podrazumijeva profit, već javno kulturno dobro. Druga opcija je ili da nam odrede manju najamninu, ili da nam se omogući da postanemo udruga i funkcioniramo putem donacija. Kao firma nije moguće opstati.
Reakcija iz Banovine na ove dobronamjerne prijedloge je bila... Pa, ne baš u pomirljivom tonu.
Naime, pročelnica za gradsku imovinu Maja Đerek proglasila je "nezakonitom i nemoralnom" odluku bivše gradske uprave koja se odnosi na priznavanje iznosa ulaganja od 109.895 kuna, što je Granić "utukla" u renovaciju suterenskog prostora bez vode i struje. Pritom je prethodnik gospođe Đerek, unatoč utvrđenim stavkama potpisanog ugovora, dopustio kompenzaciju tih sredstava neplaćanjem određenog broja najamnina, pod obrazloženjem prepoznavanja nekomercijalne prirode antikvarijatske djelatnosti.
– Nakon utvrđenja kako se radi o nedopuštenoj kompenzaciji, dala sam nalog da se navedeni akt stavi izvan snage te će gđi Granić, nakon provedbe u financijskim knjigama, biti dostavljen točan iznos duga... Ovdje se dogodio slučaj da je netko "zatvorio oči" na očita dugovanja te očito obećao i izvršio nešto u dogovoru s gđom Granić, a na štetu Grada Splita. Samo kod par ugovora o zakupu zatekla sam ovakve kompenzacije, protivne ugovoru o zakupu, i sve su stavljene izvan snage... Nadležni Odjel će se uvijek voditi poštovanjem zakonskih odredbi te neće dopustiti privilegiranje bilo koga temeljem pritisaka, poznanstava ili veza. Takva praksa je zasigurno završila – poručila je pročelnica u posljednjem referiranju na ovaj slučaj.
Međutim, Odluka o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora Grada Splita iz 2020. projicira različito razumijevanje zakonitosti. Konkretno, u njenom Članku 39. piše: "Naknada za utrošena sredstva odobrava se, sukladno minimalno-tehničkim i drugim uvjetima koji moraju biti ispunjeni za obavljanje ugovorene djelatnosti, pod uvjetom da zakupnik nema duga sa osnova zakupa poslovnog prostora, osobito za slijedeće radove: priključak električne energije i ostali elektroinstalaterski radovi ... vodovodni priključak i izgradnja sanitarnog čvora" itd. Za ovo, kao i neke druge zakonski priznate preinake, je Granić dostavila troškovnik, kojeg je Grad onda pečatirao.
- Ukoliko je postignut dogovor Grada i najmoprimca da se uređenjem prostora uloženo "odbije" od najma, ne vidim što je tu loše. Grad će natrag dobiti uređen prostor, prostor kojem je realno porasla vrijednost. Ne valja biti isključiv. I pri tom ne mislim na nepoštivanje Zakona, daleko od toga, ali triba znat bit čovik, a ne samo makinja - ustvrdio je predsjednik splitskog HDZ-a Tomislav Šuta.
Pavičić se pak s tim ne slaže.
- Otpisivanje svote koju je vlasnica antikvarijata uložila u renovaciju prostora bi bilo ravno otvaranju Pandorine kutije. Po tome bi svaki vlasnik pizzerije u gradskom prostoru mogao reći da je sprašio puste novce u rasvjetu, drvenariju i krušnu peć pa bi se tim argumentom opstruirao proces natječaja. Ne može postojati jedno pravilo za trgovinu koja se zove antikvarijat, a drugo za drugi lokal.
Zanimljiv pogled na polarizaciju mišljenja oko ove teme ponudila je Blanka Čop, asistentica na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Splitu:
– Ovaj slučaj u široj javnosti simbolizira obećanu politiku uvođenja reda i borbe protiv onih koji "čine štetu gradu Splitu". Naime, lokalna zajednica je opterećena dugogodišnjim lošim i neodgovornim upravljanjem javnim prostorima i ono što građani i građanke očekuju je uspostava pravde i jednakopravnosti, a kroz ovakve slučajeve afirmiraju svoje potrebe i želje za životom u uređenom gradu. Ovakve slučajeve treba kontekstualizirati i sagledavati što oni simboliziraju u lokalnoj zajednici, koja je, kao i cijela država, opterećena visokom razinom nepovjerenja u političare, ali i jednih u druge, ljudi u ljude. Slučaj "Nostrimus" pokazatelj je da smo svi jednaki pred zakonom i, s obzirom da se ovaj antikvarijat nije mapirao u lokalnoj kulturi kao posebno vrijedan za građane, ne može ni dobiti većinu na svoju stranu kao vrijedan borbe i onaj "kojem se treba malo popustiti".
Sociologinja ističe da se pitanje sudbine antikvarijata i knjižara problematizira samo u trenutku kada se one zatvaraju.
– Dijelom je razlog njihove neprepoznatljivosti kao važnih resursa lokalne kulture u tome što su se potpuno usmjerili na prodaju knjiga i zbog toga ih se sagledava isključivo kroz tržišnu logiku, odnosno kao prodajna mjesta. Izostao je njihov dodatni rad u zajednici kojim pridonose razvoju lokalne kulture i zbog toga ih lokalno stanovništvo ne vidi kao kulturni kapital. A prostori koji nemaju snažnu simboličnu vrijednost u kulturi grada i koje zajednica ne percipira kao važne, nestat će.
Čop ističe i kako je izostala stručna rasprava o ovom slučaju i budućnosti prostora u "kojima se događa kultura" u gradu. Dodaje i da Split još uvijek nema kulturnu strategiju i o razvoju kulture ne promišlja sustavno ni strateški, već se tim temama bavi pojedinačno. S ovim se, pak, Pavičić slaže:
– To je priča u koju se Grad treba aktivno uključiti i koja je šira od vatrogasnih rješenja. Tome bi trebao služiti plan upravljanja gradskom jezgrom i gradskim prostorima, kao alat upravljanja procesima o kojima pričamo. Morale bi se definirati koje su aktivnosti u centru ugrožene, a u Splitu ih ne fali. Ja sam u posljednjih godinu dana na tom potezu izgubio mjesto gdje sam se šišao, uokvirivao slike, optičara... Zamijenili su ih korejski čajevi, kajakaške ture i koješta... Za takve svakodnevne aktivnosti valjalo bi pronaći adekvatan prostor i staviti ga na javni natječaj, s fiksnim najmom, definiranim djelatnošću. Dakle, da se izbjegne licitiranje i evaluira isključivo kvaliteta ponuđenog programa. Pa mi bismo bili ostali bez kina da svojedobno vijeće za film nije urgiralo da se Karamanu zaštiti funkcija. Govorimo o antikvarijatima, a što je s knjižarama? Tko zna što bi bilo i s onom u palači Milesi da tu nije i HAZU, za kojeg bi bila velika blamaža da se odatle otjera ta djelatnost.
Treba li, uostalom, funkcija upravnih tijela biti održavanje na životu kulturnih djelatnosti koje možda nisu, u monetarnom smislu, profitabilne? Hoće li one tada biti neprimjereno "povlaštene" i je li loše ako to budu? Na to je pokušao odgovoriti Jere Kuzmanić, urbanist i odnedavno član Katedre za urbanizam i prostorno planiranje na Universitat Politecnica de Catalunya:
– Nezahvalno je govoriti o antikvarijatu kao kulturnoj djelatnosti u najužem smislu, stoga bih istaknuo čitav sustav reprodukcije znanja koji dotiče direktno i znanost. Naši arhivi su nepregledni i introvertirani, knjižnica na istoku grada ni nema, a izdavaštvo je na aparatima. Sustav proizvodnje i razmjene znanja je izvan svakog radara i životari. Upravo u takvim prilikama pristup rijetkim izvorima poput knjiga, pisama, publikacija je kritično polje za gradnju i znanosti, i kulture, i zajednice. Zbog toga se većina napora zajednice za očuvanjem društvene memorije prebacila u domenu Facebook grupa i građanskih inicijativa. To je instinkt zajednice koja se osjeća ugroženom.
Kuzmanić naglašava kako nepoštovanjem povijesti i teško dostupnih stručnih izvora smanjujemo vlastite kapacitete da gradimo bolju budućnost.
– Ne biste vjerovali na kojoj razini su arhivi u drugim europskim središtima. Na primjer, Reggio Emilia ima sustav malih i srednjih arhiva po gradićima i selima objedinjenih u zajedničke centralizirane institucije koje funkcioniraju kao znanstveni centri i imaju jednak status kao katedre fakulteta. Znanje je sustav za koji su najbitnije postavke kontinuitet i utjecaj. Gašenjem antikvarijata u okruženju u kojem izumire sustavno reproduciranje znanja dokidamo kontinuitet odnosa zajednice prema vlastitoj povijesti i intelektu. Ulazimo polako u zonu bez signala po pitanju dostupnosti povijesnih izvora i pisane riječi.
Za komentar smo pokušali doći i do Marija Negotića, pročelnika Odjela za društvene djelatnosti Grada Splita, koji uključuje sedam odsjeka, od kojih je jedan kultura. Nije se odazvao.
– Ova se priča ne može voditi bez pročelnika za kulturu. Dosta je neobično za vlast koju vodi sveučilišni profesor koliko ne misli da joj trebaju znanja iz kulture. Antikvarijat u Križevoj samo je dio puno većeg sustavnog nerješavanja problema kroz planske alate, što uključuje i izvlačenje dijela sveučilišta iz centra, a postojale su i naznake da je, u nekim slučajevima, Grad to čak i poticao. Bojan Ivošević je svojedobno napadao Konzervatorski zavod zbog dopuštanja prenamjene jednog prostora u diskoteku. No nije posao konzervatora da upravlja sadržajem centra. On nema ni stručno pokriće za to, nije ni sociolog ni urbanist. Upravo te dvije struke valjalo bi uključiti da ciljano aktiviraju gradske prostore koji neće biti isključivo komercijalni. A tu je i vrlo moćni alat korištenja prava provokupa, koji može dodatno pripomoći u ovakvom planiranju. Svakako, to nije posao za jednog činovnika, po principu "od slučaja do slučaja" – upozorio je Pavičić.
Onaj tko se, pak, odazvao za razgovor je Joško Belamarić, koji je od 1991. do 2009. godine obnašao dužnost ravnatelja (današnjeg) Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Splitu.
– Pitanje je što stvarno čini identitet splitske baštine. Zacijelo ne samo Dioklecijanova palača, zvonik katedrale, Marjan... Moja konzervatorska fiks-ideja je bio koncept zaštite specifičnih funkcija. Primjer je Marmontova, gdje su po funkciji zaštićeni kino Karaman, Tončićeve sumporne toplice, Alliance Française, gradska ljekarna, umjetnički salon Galić i izložbeni prostor Fotokluba, Ribarnica, ali i i Morpurgova knjižara. Još jedan primjer je Stari plac, koji ima određeni stupanj zaštite od 2007., kada sam ga, na vlastitu ruku, nekoliko dana prije donošenja famoznoga GUP-a, stavio na Listu preventivno zaštićenih spomenika. Antikvarijat "Nostrimus" nije u rangu spomenutih prostora u kojima je deponirana značajna kolektivna memorija grada, ali bi ga, kao doslovno posljednjeg, svakako trebalo očuvati, s povlaštenim tretmanom.
A konkretnu – i to radikalnu – ideju kako bi taj povlašteni tretman izgledao ima dr. Nikola Visković, professor emeritus Splitskog sveučilišta. On poziva Grad da preuzme odgovornost za opstanak jednog antikvarijata, kao iznimne kulturne vrijednosti. Prijedlog je da u natječaju ne bude više stavka najma, već da najam bude nula. Zašto? Jer postoje državni normativni uvjeti za iznimne kulturne djelatnosti.
Tako članak 14. Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi kaže da "izvršno tijelo jedinice lokalne... samouprave može i neposrednom pogodbom nekretninu i prostor za rad u njezinu vlasništvu dodijeliti u zakup pravnoj osobi čija je djelatnost od posebnog interesa za kulturni razvitak jedinice", kao i da "može utvrditi posebnu visinu naknade za korištenje nekretnine prema kriterijima ekonomske održivosti obavljanja pojedine kulturne djelatnosti".
– Prvo, da se poštuje odluka kojom se priznaju poveći troškovi uređenja prostora u Križevoj ulici, a koji je bio sasvim derutan. Istina, ta odluka nije bila baš sukladna ugovoru, ali bila je pravedna i ispravna, s obzirom na stanje prostora. A zahtjev da gospođa taj novac retroaktivno vrati doveo bi je u teški materijalni položaj i onemogućio u novom natječaju. Drugo, da glavna stavka natječaja bude kvaliteta i kvantiteta knjiga koju ponuđači imaju, a što bi uvidom procijenila općinska komisija. Treće, da stavka natječaja ne bude određena svota najma, već da se prostor, barem za neko vrijeme, dok se djelatnost ne stabilizira, da bez najma, besplatno. To je opravdano s obzirom da prodaja knjiga u antikvarijatu danas jedva može pokriti dohodak osobe koja antikvarijat vodi.
Četvrto, bilo bi sasvim opravdano da općina pomogne u otkupu knjige kao jednoj od osnovnih zadataka antikvarijata, zato što sadašnja djelatnost ne donosi prihod pa je stoga otkup onemogućen i antikvarijat faktički dobiva samo nove knjige od darovanja. Nije nikakva novost da u svijetu, a vjerojatno i u Hrvatskoj, državne i lokalne vlasti potpomažu takvim subvencijama važne kulturne djelatnosti. Peto, kad se ostvari sve navedeno od jedan do četiri, i nakon obavljenog natječaja, bez obzira tko u natječaju pobijedio, može i treba doći na red promjena prostora u kojem se sadašnji antikvarijat nalazi, tako da mu se ponudi novi adekvatan prostor – razlaže pravnik.
Pavičić je potvrdio da je prostor u Križevoj potpuno neadekvatan za obavljanje ikakve komercijalne djelatnosti, kao i da bi trebalo pronaći neki drugi i "žrtvovati" ga za prodaju starih knjiga.
– Ali, realno, ne može se ići s najmom nula. Čak nisam siguran je li to protiv Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja. Može s vrlo niskim, kako se danas i radi s knjižarama ili udrugama. Ipak trebamo biti svjesni socioekonomskog realiteta – spušta loptu na zemlju novinar.
Jedan od realiteta je svakako da antikvarijati nisu ono što je preživjelo u centru – turistički atraktivni.
– Gradska jezgra je postala servisni prostor turističke industrije i kao takva ni tržišno ni planski ne ostavlja mnogo prostora za ekonomske niše poput bilo čega vezanog za izdavaštvo, a kamoli antikvarijat kao sekundarnu i na kraju dana komercijalnu djelatnost unutar niše. U takvoj situaciji ključan je problem manjak strategije i prostornih politika od strane Grada koje bi definirali kriterije po kojima se koriste presušno potrebni gradski prostori, kao i mjere te aktivnosti koje bi sustavno održavale i redefinirale sadržaje i usluge koje pripadaju centru, mimo turističkih parazitskih sadržaja. Ovo je problem manjka planiranja, a ne tretmana kulture – napominje Kuzmanić.
Da se ne svodi se na pitanje kulture i nekulture, misli i Pavičić.
– Ono što se ja bojim jest da se kultura u centru ne svede na samo jednu vrstu kulture, onu usmjerenu na turizam, to jest muzeje. U ovom trenutku problem Splita nije manjak kulture u centru. Dapače, nje ima jako puno, na desetke muzeja. Nažalost, to doprinosi turističkoj monokulturizaciji jezgre. Za mene je ovo više tema nestanka svega onoga što dovodi ljude u centar grada. Meni je žena nevozač i, kad sam ja na putu, ona nema gdje otići kupiti patent niti cipele. Sve što je u centru Splita, a nije za turizam, u krizi je. Antikvarijati su općenito u krizi jer ljudi imaju kod kuće višak knjiga, a manjak prostora. Ljudi se knjiga rješavaju i sve je više digitale. Velik dio znanstvenih ili raritetnih knjiga danas se može naći na internetu. Generacija koja je kupovala knjige umire.
"Moderno doba" je sa sobom donijelo opću komodifikaciju i privatizaciju društvenih interesa. Može li današnji čovjek uopće zamisliti antikvarijat kojim upravlja – i čiji je vlasnik – gradsko tijelo; na dobroj lokaciji u centru, s primjerenim izlogom i fino uređenim interijerom, moguće gramofonom i mačkom, koji također funkcionira kao kavana malog kapaciteta i mjesto za intelektualnu socijalizaciju, a eventualno i tematske večeri?
Ne može, zauzet je potragom za – škrinjom s blagom.