Već neko vrijeme - otprilike desetak godina - građani bivaju veoma zabrinuti kada moraju ići u splitsku bolnicu. Svakako, rijetko tko je oduševljen posjetom toj ustanovi. Međutim, Splićane, osim zdravstvenih, muče i neke druge tegobe. Naime, svi oni imaju jednu te istu neuralgičnu točku. Riječ je, jasno, o parkingu.
Klinički bolnički centar Firule je smješten na obroncima (šireg) centra grada. Štoviše, nalazi se u elitnom kvartu, a pod njim se prostiru neke od najpopularnijih lokalnih plaža. Uostalom, okolne novogradnje dosežu cijenu kvadrata i do 5.000 eura. Tolika je potražnja za kvadratima Bačvica.
I sad, u takvoj situaciji, tamo treba organizirati parkirna mjesta. Puno parkirnih mjesta. Stotine parkirnih mjesta. Tisuće metara kvadratnih parkinga. Perimetar parkirnog prostora veličine manjeg kvarta - na preizgrađenom poluotoku.
Ili, "jednostavno", smanjiti broj automobila, ograničiti kretanju u centru, organizirati efikasni javni prijevoz i prilagoditi infrastrukturu biciklama i romobilima. I, naravno, osposobiti mrežu Rimčevih samovozećih taksija, najavljenih za 2024. godinu. To je - teoretski - brzo.
Naravno, uvijek je opcija nastaviti trenutnu praksu; koja se, svakim danom, pokazuje sve katastrofalnijom, impotentnijom i besmislenijom.
Ona uključuje izgradnju garaža (koje svi vole izbjegavati i koje su, ako se uzme u obzir buduće prometne trendove, infrastrukturni suicid), širenje naplatne mreže parking mjesta (što je dodatni troškovni udar na standard građana) i ustrojavanje strožeg kaznenog aparata za parkirno-nevaljalo građanstvo.
A kao bonus, nalivanje javnih površina betonskim hangarima oduzima prostor parkovima, igralištima i ostalim sadržajima koji povećavaju kvalitetu života. Također, smanjenje urbane ponude kvadrata, povećava cijene tih kvadrata što je, s obzirom na trenutne cifre u nekretninskim kupoprodajnim transakcijama, vrst socioekonomskog terorizma.
No, vratimo se na prometni kolaps oko bolnice. Prošle godine je, od bolničke kapije pa do rodilišta, s lijeve strane kolnika, iscrtana žuta linija čija poruka je jasna i nedvosmislena - tu se ne smije parkirati. Ona se danas, eto, više ni ne vidi; ne zato što je izblijedjela, nego jer na njoj stoji glista automobila.
- Svaki dan tu dolaze pauci, i to njih tri odjednom. Grabe, dižu, nose. I, kako odu, tako se ta mjesta odmah napune - priča nam osoblje "Biberona", čiji šank ima predivan pogled na te svakodnevne (ne)mile scene.
Komentiramo kako će do kraja godine prometovanje kroz krug bolnice biti zabranjeno. Obavljat će se kontrola ulaska, mjesta će biti označena, a pacijentima i posjetiteljima će se dozvoliti "zaustavljanje" od pola sata, nakon čega bi išla naplata parkiranja. Pritom bi zaposlenici, a KBC ih ima najviše u gradu, najvjerojatnije dobili svojevrsnu pretplatu na parkirno mjesto.
- Gdje ćete onda vi parkirati? - pitamo konobare.
- Nigdi. Dolazit ćemo s biciklama - odgovaraju, svjesni da je to jedini "izbor".
Pokraj "Biberona" je frizerski salon. Unutra smo zatekli dvije žene u poslovnom odnosu. Jedna šiša, a druga je šišana. Gdje parkiraju, zanima nas.
- Ja dođem ujutro, pa nema problema - govori ona koja šiša. Ali, zar nije ujutro najveća gužva? Je, kaže. Ali, to kreće tek poslije sedam, kada ona otvara.
- Ja stanem na parking od zdravstvene škole - govori ona koja je šišana. Ali, zar to nije malo daleko? Je, kaže. Ali, ona i onako dolazi ovdje iz Kaštel Štafilića, pa je "daleko" relativan pojam.
Čudimo se gospođinoj ustrajnosti; da ima volje putovati 25 kilometara i onda gubiti dodatno vrijeme na traženje parkinga.
- Šta ću kad mi je najbolja frizerka - objašnjava.
Penjemo se uzbrdo, put onkologije. Vozila odmaraju na zelenim površinama, vise s korniža i leže na cesti. Samo još fali da počnu rasti iz pitara. Jedno je istovremeno u tri prekršaja: zaustavljeno je na cesti, ispod znaka za zabranu parkiranja, na žutim crtama. Zaista, na Firulama se svaki dan iznova održava pravi "mali" festival dnevne doze nereda.
- Dis ti dosad? - nervozno će jedan momak drugom koji mu se priključuje.
- Pa, čoviče, jel vidiš ti šta je ovo? Teški kaos! - još nervoznije će drugi.
Na parkingu plućnog odjela se smjestio jedan od bolničkih krkljanaca. Jedan je automobil naslonjen na pravilno parkirane, ali sam zauzima jednu cestovnu traku. Žena iz auta moli prolaznika da joj ga pomogne premjestiti jer ona sama nije vozačica. Muž, koji to jest, je na pregledu.
- Ma maka bi van ja, al nemate di stat - odgovara dugonja s naočalama. On je Vrgorčanin i jedan od milijun Hrvata koji gravitiraju splitskoj bolnici. Kako se pak takvi snalaze?
- A prijo moj, to ti je sve skupa veliki problem. Ne mogu oni napravit mista koliko ih mi možemo zauzest. Al, snalazimo se. Gledaš jel još ko ide za Split taj dan, vataš nekog poznatog, pa na smjene čuvate auto. Jedan ga gleda iz kafića, dok drugi obavlja šta triba - otkriva nam.
Završili smo u slijepom crijevu Zajčeve. To je ono kad od "Pina" produžite prema franjevačkom klerikatu pa završite - nigdje. Kažu da bi ovo trebala biti ulica. Nama više sliči na parking.
Auti su ostavljeni s jedne i druge strane ceste, kao i u njenoj sredini. Na jednom dijelu su čak i parkirani u dva reda. Gledamo i ne vjerujemo. Kako izađu?
- To su naši - izlazi automehaničar iz obližnje radnje. Eto, ne čekaju samo ljudi na obradu na relaciji Firule - Križine. Meštar nam govori da je ovakva gužva svakodnevna. Nedavno su ocrtali sredinu ceste, samo da svećenstvo može neometano napuštati svoje odaje (ispred kojih je, nota bene, prazan parking za petnaestak auta).
Serviser se čudi kako je dozvoljena izgradnja hotela "Marvie" - koji je dozvole dobio na svojevrsnu prijevaru - umjesto da je taj prostor iskorišten za uzdizanje parkirališne infrastrukture. Konačno, zaključujemo kako, da se na ovom mrtvom kraku Zajčeve naplaćivao parking zadnjih osam-devet godina, ta cesta već mogla spojiti s ulicom Bruna Bušića, i to - mostom!
Na odlasku, uočivši kolegin fotoaparat, zaustavlja nas djevojka s rozom medicinskom maskom na licu.
- Jel vi slikajete krivo parkirane aute? - pita, misleći da smo tu za kažnjavanje. Objašnjavamo da smo samo novinari.
- Ma loše san parkirala... Vidite onu sivu Vitaru, tamo na okuci? To je moja. Ne znan di s njon, stvarno nigdi nema mista... - govori cura, držeći ruke na kukovima.
- Naš auto je parkiran 200 metara niže, doli isprid staračkog. Taman idemo ća, pa akoš stat na to misto... - nudimo.
- Ma... Daleko mi je to... - nezainteresirana je Splićanka.
Navika je đava. A što će tek biti kad se zabrani parking u bolničkom dvorištu i napokon pusti u promet Zajčeva?
Tek onda ćemo svi podemonit.