SplitŽIVOT PIŠE ROMANE

Susret u splitskoj lučici: 'Prije vjenčanja srušio mi se cijeli svijet, ostao sam paraliziran, ali izvukao sam se iz mraka i postao medicinsko čudo'

Piše Saša Jadrijević Tomas

Sigurno znate onaj osjećaj kada vam je cijeli dan nikakav, svi vas ljute, baš ništa ne ide od ruke, a onda sretnete neku dobru dušu i otvori vam se cijeli novi svemir; na valu te energije plovite još nekoliko dana. I razmišljate kako vas je jedan jednosatni razgovor, i to na malenoj jedrilici uz čašu piva, obogatio.

I sami znate da ima vampira koji vam pocucaju i zadnju kap energije, osjećate se kao mašina puna robe kojoj je struja ištekana, a onda opet s druge strane ima onih koji tu struju - uključe.

Baš to mi se dogodilo kada sam na prijedlog splitskog liječnika koji radi u Švedskoj, dr. Ivana Sunare, upoznao švedskog anesteziologa i neurologa, jednog od najboljih stručnjaka u svijetu za ozljede kralježnice, prof. dr. Claesa Hultlinga, koji u mnogim svojim pacijentima "uključi struju", ali i u ljudima koje slučajno sretne.

Hultling je izvršni direktor klinike "Spinalis "(koja tretira ozljede kralježnične moždine) pri uglednoj "Karolinska" sveučilišnoj bolnici u Stockholmu, čovjek impresivne profesionalne biografije i još impresivnijeg života. No, život se s Hultlingom itekako poigrao.

Jedan dan je bio liječnik, anesteziolog na jedinici intenzivne njege, a već drugi dan postao je pacijent. Nikad neće zaboraviti taj 31. svibnja 1984. godine: skočio je u more i slomio vrat, samo nekoliko tjedana prije ženidbe s odabranicom Barbro Fogström.
Ta ozljeda mu je kasnije definirala život, i u lošem, ali i u dobrom smislu.

Ako ste pomisli da ga je zaručnica ostavila, varate se; oženili su se i dobili dijete koje je čudo medicine. Njihov sin Emil, navode švedski mediji, prvo je dijete na svijetu začeto "in vitro", dakle umjetnom oplodnjom, sa spermijem muškarca koji je imao ozljedu leđne moždine koja je rezultirala tetraplegijom.

Profesor Hultling svoju profesionalnu karijeru nakon ozljede posvetio je neurologiji i brizi za one koji su nakon padova, kobnih skokova u vodu, prometnih nesreća... završili u kolicima. Nakon nesreće, koja ga je zadesila prije nekih 30 godina, koristi se desnom te nešto manje lijevom rukom, a u ostalim (donjim) udovima i trupu nema osjeta, niti pokretljivosti. No, Hultling nije odustao od života, štoviše, nakon nesreće je postao toliko aktivan da su mu kolege liječnici govorili da uspori, ali ne, Claes se nije dao.

Osnovao je kliniku "Spinalis" za ozljede leđne moždine, jednu od najboljih u svijetu, a za svoj rad je odlikovan i kraljevim ordenom. Putuje po svijetu, otvara klinike u kojima se liječe unesrećeni, obrazuje liječnike po Africi, Americi, Europi, a njegovi suradnici kažu da je Claes najvrjedniji po tome što ljudima vraća izgubljenu nadu.

Svojim pacijentima je zlata vrijedan, jer ih on najbolje razumije pošto i sam pati od istih ili sličnih ozljeda.

Claes je zaljubljen i u Hrvatsku, poglavito u naše more, pa je tako došao u Split sa sinom i prijateljem u svojoj malenoj jedrilici. Kaže, ne želi jahte i luksuz, želi sam osjetiti more, sol i jedrilicu koju baca nevera.

Claesa smo dočekali u splitskoj lučici Špinut. Skromna jedrilica jednog od najboljih švedskih liječnika je, kako je i sam Claes rekao, dokaz da najbolje stvari dolaze u malim pakiranjima.

Kako ste se ozlijedili?

- Bio sam s prijateljima. Skočio sam i udario glavom o kamen u moru. Bio sam minutu u vodi, dok nisu shvatili da nešto nije u redu pa su mi priskočili u pomoć. Cijelo vrijeme sam bio svjestan, ali u toj minuti kao da vam cijeli život prođe kroz glavu. Sa mnom su bili liječnici i shvatili su da sam slomio vrat. Došao je spasilački helikopter, završio sam u bolnici. Tada nismo znali ništa o prognozama.

Jedan dan ste bili liječnik koji je pomagao drugima, a odjednom ste postali pacijent?

- Bilo je to jako teško. Morao sam naći način da se pokrenem i vratim svoj život. Cilj mi je bio naći smisao u novoj stvarnosti koja me zadesila. To je bila moja misija, izazov i borba. Borba sa samim sobom, s liječnicima i sestrama. Bio sam i težak pacijent, priznajem, ali imao sam tu žeđ za životom. Dio moje želje za življenjem je i ovaj dolazak u Hrvatsku, jedrenje u maloj jedrilici od Splita do Dubrovnika.

Tretraplegičari, paraplegičari često nakon nesreće odustanu od života...

- Najteži dio mog sadašnjeg posla je motivacija tih pacijenata. Motivacija da prigrle život. Vi možete stvoriti okružje za rehabilitaciju, ali ljudi moraju sami odlučiti da se žele rehabilitirati i učiniti najbolje od sebe. Bez toga nema oporavka.

Koja je vaša poruka za ljude s ozljedama kralježnice Hrvatskoj?

- Poruka mojoj braći i sestrama u Hrvatskoj je da se potrude vratiti u život, među ljude, ne smiju se zatvoriti u kuću i sebe. Naravno, ne moraju raditi osam sati, ali neka rade nekoliko sati, najgore je kad ste doma sami, onda razmišljate o sebi, svom stanju, postajete depresivni... Trebaju prigrliti život, neka budu dio društva, iziđu iz kuće. Jako je važna stvar da se vrate na posao ili da im se ponudi neka vrsta zanimacije. Svi ljudi žele biti realizirani, korisni, dio zajednice. Osobe koje imaju ozljedu kralježnice, a rade, imaju puno bolji život, jači im je imunitet, imaju manje infekcija, zadovoljni su i psihički zdraviji.

U vašim brojnim nastupima često se dotičete seksa kod ljudi nakon što su imali teške ozljede kralježnične moždine.

- To je za neke tabu, ali ne i za mene. Ljudi moraju nastaviti živjeti najbolje što mogu i u seksualnom smislu, pa ne vidim zašto bi to bio tabu. Tetraplegičari i paraplegičari mogu imati dobar seksualni život. Uz pomoć medikamenata postiže se stabilna erekcija, ali ne možete doživjeti orgazam. I sad se neki pitaju vrijedi li seks i ima li on smisao bez orgazma?

I, vrijedi li..?

- O, itekako vrijedi. Intimnost i taj čin u ovoj situaciji je jedinstven, drukčiji, naučite se otkrivati druge aspekte seksualnosti i uživati u njima. Iako čovjek ne može imati orgazam, postoje brojna druga osjetila koja vam to nadoknade pa iskusite nešto što prije niste. Ja sam u seksualnom smislu postao daleko osjetljiviji, senzualniji i više posvećen ženama nego je to bilo prije ozljede. Seks se kod većine zdravih ljudi sastoji oko toga da kratko imaju odnos, postignu orgazam, okrenu se i zaspu, a kod onih koji imaju slične ozljede kao i ja taj čin traje duže.

A što kažu žene?

- Mnoge žene mojih pacijenata kažu mi da su imale bolji seks s muškarcima koji su imali ozljede leđne moždine, nego sa zdravima. Ti muškarci su im pristupali drukčije, bili su posvećeniji, nježniji.

Hoće li se jednog dana doći do lijeka, tj. regeneracije živaca?

- Vidio sam najbolje stručnjake na svijetu koji su tražili novac za istraživanja i govorili su da je lijek iza ugla. A moj komentar na to je da je taj ugao jako, jako daleko. I prije 30 godina su govorili da je lijek iza ugla, a nikako da do to toga ugla stignemo. Jako je teško postići regeneraciju živaca. Pokušava se premostiti ta rupa, ali kod ljudi to teško ide, iako su bila neka uspješna istraživanja na psima, glodavcima... Postoje ljudi koji imaju elektrode u mišićima i mozgu, ali ti pokreti nisu fini, nego kruti. Još je dalek put pred nama.

Koliko je važan karakter osobe?

- Važno je prije svega odtugovati kada vam se dogodi takva ozljeda. Međutim, Šveđani su drukčiji od vas Hrvata. Mi smo kao nacija više introvertirani, zatvoreni u sebe, uvjereni smo da je sramota pokazati slabost. Mislim da je to loše, treba izbaciti svoju tugu i krenuti dalje.

Kolike su liste čekanja u Švedskoj?

- Primjerice, ako imate rak prostate, u roku od devet dana se za vas moraju kompletno pobrinuti, dakle od prvog dana ste na obradi, nema čekanja. A ako imate rak dojke, u roku od dva tjedna se za vas sve mora napraviti, sve se radi odmah i nema odgađanja, povlačenja veza ili ne znam čega. Nema povlaštenih tretmana, svi su jednaki.

U Hrvatskoj se na CT zna čekati i po šest mjeseci do godine dana, a u nekim ustanovama opće nema termina pa su ljudi prisiljeni plaćati goleme iznose.

- Stvarno?! Godina je zaista predugo. Tuga me uhvati kad čujem takve priče. Država se treba pobrinuti za ljude i zdravstvo mora biti u domeni države. Kad se zdravstvo prepusti privatnicima, onda to ne završava dobro. U Americi sam vidio da im je na prvomu mjestu novac, a ne čovjek. U SAD-u je prva i jedina stvar koju vas pitaju kakvo osiguranje imate i s koliko novca raspolažete. To je okrutno i ne želim da se to događa u europskim državama jer taj model jednostavno nije dobar.

Pa i u Švedskoj ima privatnih klinika?

- Naravno, ali 99 posto svih usluga plaća država, a usluge su brze i za prioritetne slučajeve nema čekanja. U Švedskoj nema VIP tretmana za jedne i lošijeg za druge, trudimo se da svi imaju jednako dostupnu zdravstvenu zaštitu.

Kako vam se sviđa Hrvatska?

- Moja priča s Hrvatskom krenula je s mojom sestrom, novinarkom Katarinom. Ona je prije 20 godina kupila kuću od jedne Srpkinje koja u Stockholmu ima pizzeriju. Kuća je u Labinu, ali ju je trebalo obnoviti. Restaurirali su je, ali je bio problem za Hrvate što je moja sestra za sve tražila račun i sve je htjela po propisu. Ako netko nije htio dati račun, ona nije htjela da se taj čovjek angažira. Primjerice, u to vrijeme rekli su da telefonsku liniju treba čekati godinu dana, ali ako bi se dalo nešto ispod stola onda bi moglo i za tri mjeseca. Moja je sestra rekla nema problema, mi ćemo čekati godinu dana. Išli su od majstora do majstora i rekli su da žele sve čisto, tražili su za svaku sitnicu račune i ništa nisu željeli plaćati preko ruku gotovinom, nego samo preko bankovnog računa. U Labinu si ih zvali bezobraznim, drskim Šveđanima koji žele sve po propisu. No, i moja sestra, a i ja, jako smo zavoljeli Hrvatsku i njezine ljude.

Kako se snalazite na jedrilici?

- Jako dobro. Imam mali WC, krevet. Ne volim luksuz, niti velike jahte, poslugu. Volim se sam pobrinuti za sebe. Moj osobni zakon je skromnost. Ovo mi je prvi put u Splitu, ali ne i posljednji. Iz Splita ćemo jedrilicom do Dubrovnika, a onda ću avionom do Stockholma. Evo, nekidan sam iz Splita letio za Stockholm, pa sam se vratio. Morao sam biti na sastanku u Vladi jer želim još više poboljšati skrb liječenja ozljeda leđne moždine. I onda sam se opet vratio u Hrvatsku da nastavim planirani put. Kolege mi kažu da sam lud i preaktivan, ali ja im kažem da sam lud za životom... Volim more, a ova jedrilica i more su moj način punjenja baterija.

Vjernici se brže oporavljaju od ateista

- Primijetio sam da se vjernici puno brže oporavljaju, rehabilitiraju i prihvate svoje stanje nego ateisti. Oni se ne pitaju konstantno zašto su baš oni pali s konja ili motocikla, misle da je to volja Božja i da tu ne mogu ništa. Kasnije lakše pronalaze utjehu i lakše nastavljaju sa životom, za razliku od ljudi koji su ateisti.

Kad sam bio u Bocvani, upoznao sam ozlijeđenog momka koji je bio otpušten iz bolnice te je prije odlaska doma htio svratiti u crkvu, a isto sam vidio i kod muslimana u Istanbulu. Kod vjernika nisam vidio tu vrstu depresije kao kod nekih drugih ljudi - kaže nam švedski stručnjak kojega smo upitali je li on ateist. 

- Ne molim se, ali nisam ni ateist. Više sam agnostik, vjerujem da nešto postoji. A ono što je meni konkretno pomoglo je filozofija, a koristim je i za pacijente. Filozofija se bavi pozitivnim zdravljem i usmjerava vas k nečemu dobrome.

Bilo vjera, bilo filozofija, bilo nešto drugo, trebamo se potruditi upaliti svjetlo u tim ljudima kako bi ponovno prigrlili život. To je puno važnije nego da im samo propisujem tablete.

 

#JEDRENJE#CLAES HULTLING#IVAN SUNARA #PARAPLEGIJA#TETRAPLEGIJA#PARALIZA