Premda većina Splićana doživljava ulične mačke kao prirodnu komponentu lokalnog urbanog životinjskog carstva, izgleda da je takvo viđenje ipak kulturološki uvjetovano; barem ako pitate Kanađane i Amerikance.
Naime, grupica od njih četvero, s privremenom splitskom adresom, je, primijetivši koloniju mačaka na vrhu Marmontove, koju nazivaju "Mačje brdo", ostala zatečena izostankom organizirane brige za njih.
Kako bi, u kratkom vremenu dok su ovdje, učinili što se učiniti može i poboljšali kvalitetu života tih slatkih beskućnika, organizirali su crowdfunding (link OVDJE) tj. online donacije, pomoću kojih su (dosad) uspili prikupiti čak 1000 dolara. Donatori su, uglavnom, stranci koji živu u Splitu, ali i stanovnici SAD-a. Osnovna namjena tih sredstava je, kažu, da se iskoriste za sterilizaciju, jer je to najefikasniji način za minimizaciju problema loših okolnih uvjeta koje te životinje imaju.
Lee Ragsdale, koja je pokrenula ovu inicijativu na Facebooku, zaposlenica je "Education Justice Project-a", koji pomaže zatvorenicima pri reintegraciji u društvo, te rukovoditeljica neprofitne organizacije "Mexipets", koja spašava pse lutalice u Meksiku. Zvuči pomalo nevjerojatno, ali zbog nestašice usvojivih štenaca u okrugu San Francisco, Mexipets tamo šalje one meksičke.
- Naravno, i u SAD-u i brojnim drugim državama postoje ulične mačke, ali osobno dosad nisam doživjela da vidim toliku njihovu koncentraciju u tako malom gradu - čudi se Lee.
Nešto manje iznenađen je David Ferraro, koji je brojnost splitske mačje zajednice usporedio s onom u Portoriku. Iako ovaj softverski inženjer, koji naprosto uživa u dalmatinskom suncu, smatra kako blaga klima često pogoduje širenju mačje populacije, mišljenja je da takva realnost sadrži potencijal za stvaranje dodatne patnje sebi prepuštenih jedinki. Rješenje, kao i ostali sugovornici, vidi u kastraciji, koja bi omogućila održivost i bolju brigu za preostale "uličarke".
- Nije da nemamo slilne probleme u Americi, ali je utjecaj koji se ovdje može postići s malo novca i truda, uvelike značajniji nego kod nas. Kada sam vidio koliko je mačaka sterilizirano s mojom donacijom, bio sam oduševljen - sjeća se David.
- Puno je pristupačnije nego u Kanadi. Imam osjećaj da s pravom organizacijom možemo zaista napraviti promjenu. Naravno, nećemo spasiti sve mačke u Splitu, ali negdje treba početi... - predlaže Maria Aguilar, programerka koja planira biti naša sugrađanka idućih godinu dana.
Na sličnoj liniji razmišljanja je i Clara Glassman, analitičarka podataka, koja se odlučila posjetiti Split nakon što je vidjela da je visoko rangiran na listi poželjnih gradova za digitalne nomade.
- U Sjedinjenim Državama, kada vidite životinju na ulici, odmah se možete javiti vladinim ili drugim lokalnim organizacijama, koji se onda pobrinu za nju. To saznanje, da će one biti nahranjene i dobiti odgovarajući medicinski tretman, mi pruža sigurnost i utjehu.
Ovdje, kada pronađete bolesnu, ranjenu ili napuštenu životinju, imate osjećaj kao da je ona vaša osobna odgovornost, a ne bi trebalo biti tako... - ukazuje djevojka, a Maria dodaje da bi, uz adekvatno ustrojene institucije, sigurno više ljudi pomagalo napuštenim životinjama, znajući da postoji sistem koji će preuzesti brigu o njima.
Pitamo ih: Što ako steriliziramo sve mačke? Bi li voljeli šetati gradom totalno lišenim ovih čupavih bića? Društvo expata nam sugerira da takav rasplet nije realan, jer mačke imaju iznimno visoku stopu reprodukcije. Osim toga, ukazuju nam na model Istanbula, u kojem se Grad brine za njih, što uključuje i sterilizaciju, te su postale svojevrsna turistička atrakcija; kao i "Mačji otok" iza HNK. A opet - i dalje su na ulicama.
- Pričamo o komunalnoj problematici te bi se o njoj, kao takvoj, trebala brinuti lokalna uprava. Primila sam mnogo slika splitskih uličnih mačaka u vrlo lošem stanju, a nedavno sam i osobno spasila mačkicu Pinto, koja je stajala pokraj mrtve braće i sestara.
To nije nešto što bi prosječni građanin Splita trebao proživljavati... Koliko čujem, Grad Hvar pokriva sterilizaciju tamošnjih mačaka, a ni u Dubrovniku nisam vidjela zapuštenih grupica kao ovdje - čudi se Lee.
David, otkad je u Splitu, svakodnevno izlazi iz kuće s kesicom mačje hrane, pošto uvijek naiđe na mačke koje su vidno gladne. Pritom mu se čini da je dobar dio njih nekoć imao dom, jer su vrlo pitome i navikle na ljude. Naši sugovornici su čuli i da je proljetos na Mačjem brdu ostavljena skotna ženka, što je dodatno pogoršalo tamošnju situaciju. A, dokle god Split nema životinjski azil, ova situacija će samo eskalirati.
- Na ulici sam spazila dvije Splićanke s mačkama u transportnim kavezima i obratila im se, znajući da će one biti upućene. Rekle su mi da tjedno odvode dvije mačke na sterilizaciju, jer samo toliko mogu isfinancirati. Upoznala sam i mnogo dragih ljudi, dobrih namjera, koji odnose hranu lokalnim mačkama i na taj način, nažalost, dodatno ubrzavaju dinamiku razmnožavanja.
Također, na Mačjem brdu je postojalo i par improviziranih kućica, koje je netko izrazbijao čekičem, a čujem ni da namjerno trovanje ovdje nije rijetkost - govori Lee, pokazujući nam dubrovački model mačje nastambe, (donekle) uklopljen u ambijent grada.
Zanima nas jesu li, po njihovom mišljenju, dalmatinske mačke prijateljski nastrojene. Uglas se slažu da jesu pa počinju nabrajati neke od takvih "poznanika". David ističe jednu koja ga svaki put čeka pred teretanom, a Clara se često podruži s ljubimcima nekih restorana u centru.
No, neke su i ozbiljne, poput bijelog mačka koja čuva jednu prodavaonice Ribole. Taj je čak i poduzetnički raspoložen, pošto kraj njega stoji natpis: "Dajte mi hrane i slikat ću se s vama".
Konačno, ekipa je zamolila za jednu poruku za kraj. Naime, nije poanta u tome da bi građai trebali - kao što su to oni radili na našim fotografijama - hraniti slatke male mace, već apelirati na lokalne vlasti da se adekvatno pobrinu za njih; prvenstveno sterilizacijom.
A svi oni koji bi se htjeli uključiti u ovu akciju, mogu se javiti na mail: mexipetsanimalrescue@gmail.com