StoryEditor
SplitUVIK KONTRA

Štandove ćemo zauvik gledat, a ne mo‘š ih od grubosti ni vidit

9. listopada 2020. - 12:00
Na istočni dio splitske luke, na trotoar, uguralo se četrdesetak štandova s nekon robon 'šete kolpi', između njih su trafike, sladoledare i štekati, plus milijun šarenih reklamaPaun Paunović/Cropix

Šta ćemo sa štandovima, zna li se šta? Već desetljećima se ne zna i neće se saznat. Kako je lipota u oku promatrača, tako se oko navikne i na gadne stvari, ka šta su ti štandovi s jeftinon robon po cilome gradskome središtu Splita.

Ali razmislite malo pa kažite iskreno: šta je ono?! Na šta ono sliči?! Nathodnik, Hrvojeva ulica, južni dil Pazara, Srebrena vrata i cesta do ferate okupirani su šatorima s jeftinon robon, šporkin ceradama, navarenin konstrukcijama i neredon svake vrste.

Gradske vlasti nemaju snage ne maknit ih, niti ih dizajnirat tako da izgledaju primjerenije mistu di se nalaze. A usrid su naše najveće dike – povijesne jezgre. Povremeno se na Rivu i kraj Đardina postave i manji šatori. I, primijetit ćete, to je jedina naša ulična ponuda veličanstvenome turizmu.

A može li bolje kad već ne more na drugome mistu? Kad bi ih odlučili potirat, iskočit će jedan snažan argument koji valja uvažit – socijalni. Na tim grubin mistima rade stotine naših sugrađanki i sugrađana za crkavicu, ali to in je jedini prihod. Gazde ovde ne spominjen.

Ali oni koji ton prodajon hrane svoje familije stvarno izazivaju sažaljenje i ne bismo tribali čak ni radi uzvišene estetike bit okrutni prema njima. A nekoga drugoga mista, budimo iskreni, za njih još i nema. Ti su "sadržaji" ipak vezani za centar grada, iako se, opet budimo realni, i to vrime minja. Jer naš je centar osta pust, Judina ledina, ispražnjen i od svih drugih sadržaja zbog kojih bi obični građani dolazili, šta bi se ono nekad reklo, u grad.

Turisti ka doma

Nestali su i bez posla ostali stari obrtnici svih mogućih struka. Samo se sitite kako je centar grada nekad sličija na jedan današnji veliki trgovački centar. Sve šta ima tamo na tri poda, nekad je u gradu bilo u parteru. Pa s noge na nogu obalaziš. Samo šta, za razliku od modernih trgovačkih hramova, nije bilo pokretnih skala, grijanja i lađenja i nisi ima di ostavit auto.

Gradskin butigan prisudija je komod građana i nezainteresiranost novih i jedinih korisnika stare gradske jezgre, turista. Oni gledaju šta bi mogli slikat, šta bi izili i popili, a butige su in i doma u trgovačkin centrima, pa je nama bilo lakše prilagodit se njima, nego oni nama.

Uz to, u velikin robnin kućama po cilome svitu sve su butige iste, možeš sad iz glave nabrojit svih dvadeset brendova. Neka se lipo furešti u nas osjećaju ka doma, a zauzvrat mi se u svome gradu osjećamo ka furešti. To ti je gostoljubivost!

E da je tako svemu, jer gledajući svu tu štandariju po gradu, teško je da će se osjetit ka doma. Imaju i oni slične robe, lagali bi da nemaju, ali je nekako sakrivena, nije baš nasrid sride ka ova naša.

Mi je sad nemamo di skrit, grad je nabiven do čepa, a to traži prostora, ali kako su partili građani koji su najviše i kupovali ovu robu, moguće je da banci i štandovi i prisele. Prin samo sedan, osan godina bilo je nezamislivo da iščeznu i građani sa svojih ulica, pa se dogodilo. Biznis ne bira misto ni vrime.

Nakon pustih godina, i kako Hipposu krajen godine curi koncesija za Pazar i Peškariju, u Banovini su se počeli mrdat, pa se najavljuje konačna reorganizacija i estetizacija pazarskih sadržaja. Koji iskorak: čak će ih se projektirat na arhitektonskome natječaju! Hvalevridna akcija, od koje će možda i bit nešto, valja se nadat jer je stvarno nužno.

Usrid svega toga kaosa ipak je crta od pothodnika do željezničke stanice privršila svaku miru. Tamo se na trotoar uguralo četrdesetak štandova s nekon robon "šete kolpi", između njih su trafike, sladoledare i štekati, plus milijun šarenih reklama za neke butige koje godinama i ne postoje.

A za to tužno stanje (prošetajte pa vidite) ovi put nisu krivi nesritnjaci koji tamo prodaju, čak ni grad, nego, iznenadit ćete se – država. Kako? Tako lipo. Rič je o državnoj cesti koja priko autobusnoga kolodvora (ajme opet onoga prizora) i ferate (krepaline) vodi u trajektnu luku.

Sve u zaborav

Početkon ove godine inspektori Ministarstva prometa su Hrvatskin cestama naredili da se sve makne s pločnika u roku od misec dana. Međutin (dobro)došla je korona, pa je sve palo u zaborav, a Hrvatske ceste su tražile odgodu, a onda – tužile svoje Ministarstvo prometa!

U sve se utoča i Grad Split jer se otkrilo kako su gradske službe godinama, čak desetljećima, naplaćivale najam na prostoru koji nije njihov – naplaćivali su doduše i kad nije bija državni – a iz Hrvatskih cesta se kunu da nikome ništa tamo nisu odobrili i ni lipe uzeli. Od kraja prošle godine najam se ne naplaćuje, sve je mukte.

Gradonačelnik Andro Krstulović Opara zatražija je od Hrvatskih cesta da šta prije očiste svoj prostor, ali državne "Ceste" traže odgodu od sto dana pa još jednu radi korone, a sad traže novi inspekcijski nalaz. Sve je završilo na sudu!

Znači nije samo da nered rade privatnici, ne samo da nered svojon sporošću stvaraju i gradske službe, nego sad nered usrid grada radi i državna ustanova! Oćemo li se ikad iz ovoga gropa iskobeljat ili će nas do kraja zadavit...

Zašto je tamo takav košmar, bit će van jasnije iz vlasničke strukture toga pojasa uz obalu širokoga tridesetak metri i jedno dvista metri dugoga: trakon uz more upravlja Lučka uprava, koja ga želi nasipat i širit bez ikakve javne rasprave (i pitanja građanima ili gradskim vlastima). Oni graniče s pojason od dvadeset metri spomenute državne ceste čiji su vlasnik Hrvatske ceste.

Na to se nadovezuje trotoar na kojemu su štandovi oko čega se spore Grad i Hrvatske ceste, na sve to prilipija se prostor u vlasništvu Hrvatskih željeznica. Plus nešto privatnoga terena. To je u tridesetak metri tri, četiri vlasnika. Ili možda pet, nije jasno.

U cilome ovome lancu nečinjenja opet gube samo građani, a profitira onaj ko bolje misto u zakonskome mraku uvati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

24. veljača 2021 08:13