StoryEditor
SplitPošto Palača?

Srce Splita sve teže kuca: siromašni Getani su jeftino prodali stanove, a kupovali su ih i sumnjivi tipovi iz narkomiljea. Dio ih je proširio djelatnost na turizam, a sad su na pomolu i i novi sukobi

Piše Sandi Vidulić
17. svibnja 2022. - 20:09
U godinama prije turističke najezde, ljudi iz Geta žalili su se novinarima da im gradske komunalne tvrtke nisu popravljale infrastrukturu, ali da bi se radovi odjednom obavili čim bi prodali stanove i kuće novim vlasnicimaNikola Vilić/Cropix

Švicarski novinar Georg Baumberger godine 1900. usporedio je Dioklecijanovu palaču s “kosturom diva u kojem je utočište našao narod patuljaka i sagradio kuće među ogoljenim rebrima u šupljini slabina, praznim očnim dupljama pa i u goloj koščatoj lubanji”.

Kroz vjekove život u Palači bio je težak, ali postojan. No danas su u njoj ostali posljednji “patuljci”.

Desetljećima se u gradskoj rubrici “Slobodne Dalmaciji” pisalo o komunalnim problemima u Getu, kako je nazvan nastanjeni dio Palače. Bivši šef splitskih konzervatora Joško Belamarić je prije 17 godina rekao kako, od ondašnjih 912 stanova unutar Palače, njih 400 nema elementarni sanitarni čvor. Duško Kečkemet je tvrdio da u Palači ima zgrada koje na prvom i drugom katu nemaju zahod. Ali teoretičarka umjetnosti Ana Peraica, rođena u Getu, kazala je da su tamošnje kuće imale zahod u prizemlju, no da je problem nastao nakon što su bile nacionalizirane i razdijeljene u samostalne stanove, pa su oni gornji stanovi ostali bez sanitarnog čvora.

Početkom ovog stoljeća, u godinama koje su prethodile turističkoj najezdi, ljudi iz Geta počeli su se žaliti novinarima da gradske komunalne tvrtke njima nisu popravljale infrastrukturu, ali da bi se ti radovi odjednom obavili čim bi prodali stanove i kuće novim vlasnicima.

image

U godinama prije turističke najezde, ljudi iz Geta žalili su se novinarima da im gradske komunalne tvrtke nisu popravljale infrastrukturu, ali da bi se radovi odjednom obavili čim bi prodali stanove i kuće novim vlasnicima

Nikola Vilić/Cropix

A u splitskom Getu žalili su se i na probleme s kulturnom elitom, odnosno sa “Splitskim ljetom”, koje bi za uzak krug uzvanika “okupiralo” Peristil i blokiralo pristupe okolnim ulicama. U prijašnja vremena Vestibul se pretvarao u skladište scenografskih rekvizita preko ljeta, a Peristil se scenografijama “maskirao” do neprepoznatljivosti. “Zatvaraju nam sve prilaze kućama oko šest uri. Siluju i maltretiraju Getane, samo zato da se njih sto pojavi na televiziji”, uzalud su se bunili ogorčeni stanari. Naravno da su se u takvoj situaciji lako rasprodale nekretnine onima koji su ih htjeli kupiti.

Propuštena zaštita

Povijesna jezgra dugo je vremena imala gotovo monopol na prodaju knjiga, cipela ili naočala. Takve su butige konkurenciju dočekale naspremne kad su se isti sadržaji pojavili u blještavilu šoping-centara, gdje je parkirati se puno lakše. Postoje prijedlozi da se gradnjom garaža po obodu jezgre privuče građane. No to bi prometno opteretilo središte grada, a druga stvar je koliko dugo Splitu uopće treba da izgradi garaže. To je žalosno pokazala zadnja sjednica Gradskog vijeća, nakon koje je direktor “Split parkinga” demonstrativno dao otkaz kad nije dobio kredit za nove garaže. A upitno je koliko bi to pomoglo jer su mnogi sadržaji u jezgri izgubili nekadašnji identitet.

Interijeri dućana u Palači posljednjih su se desetljeća mijenjali, a neke su konzervatori propustili zaštititi, poput “Bonačića” (kasnijeg “Izvora”) u Krešimirovoj. Bio je to slikovit interijer sa staklenim stupom, teglama sa šarenim bombonima, bačvama s fažolom i rižom, specijalitetima kao što je pašteta u karti... Ali nisu zaštićeni ni interijer ni namjena nakon što je 1999. propao “Jadrantekstil”. Kasnije je, 2005. godine, zapušteni prostor kupio “Diesel”. Njihov interijer je bio suvremen i lijep, ali mogao je nastati bilo gdje. S druge strane, rijedak slučaj gdje su konzervatori zaštitili namjenu prostora, kao s knjižarom “Morpurgo”, nije doveo do otvaranja knjižare jer vlasnik prostora za to nije zainteresiran.

S obzirom na to da su stanari Palače bili siromašni i da su živjeli u neuvjetnim stanovima, a da su mnoge tvrtke koje su imale poslovne prostore u jezgri propale, dok su politika i konzervatori postupali prilično kompromiserski, nerijetko i sramotno popustljivo, nije bilo većih problema da virus vulgarne turistifikacije preuzme ono što je nekad bilo srce Splita.

Nekretnine u jezgri jeftino su pokupovali ljudi s različitim porijeklom imovine, od nešto poznatijih poput Ricarda Mazzucellija, pa sve do off-shore tvrtki iza kojih možda stoje i neki ovdašnji ljudi. Getani će vam reći kako su i neki iz narkomiljea odlučili postati poduzetnici ili “proširiti djelatnost” pa su se dali u turizam.

image

Došao nam je kolonijalni turizam, u kojem je dovoljno da samo stranci budu u povijesnoj jezgri

Nikola Vilić/Cropix

U svakom slučaju, nekakav proces kojim bi se vratilo stanovanje u Palaču kao u stara vremena čini se nemogućim u ovom trenutku. Vlasnička struktura je temeljito izmijenjena. Riječ je o turističkoj zoni koja funkcionira u sezoni, a samo se u splitskom GUP-u ne vodi kao takva, nego kao zona koja je uglavnom namijenjena za stanovanje, što vlasnicima turističkih objekata omogućuje manji porez.

Konzervatori su jedni od onih koji smatraju da je ovaj proces dobar jer se obnovilo dosta kuća koje su do jučer propadale naočigled svih, a bile su u reprezentativnoj kulturno-povijesnoj cjelini. No konzervatori su dijelom odgovorni što ovaj proces nije išao u boljem smjeru.

Još prije udara turizma pojavilo se pitanje kako graditi u Palači i njezinu bliskom okružju koje se nalazi u granicama UNESCO-ove zaštite. Postojao je urbanistički plan za jezgru koji je omogućavao gradnju i rekonstrukcije na čak 21 lokaciji, ali je poništen odlukom Visokog upravnog suda. Sada se uglavnom ne mogu graditi novi objekti, što je dobro jer je namjera vladajućih i konzervatora da proguraju takve investicije izazvala velike polemike i prosvjede. Najpoznatija takva graditeljska ambicija je projekt Contarini, zbog kojeg su srušeni ostaci bedema Contarini, a godinama se usred grada nalazi velika neuređena površina.

Zapravo je PUP za jezgru oboren zbog ovog projekta. Naime, Društvo prijatelja kulturne baštine potegnulo je upravni spor dokazujući kako je taj plan suprotan GUP-u koji zabranjuje kolni promet u gradskoj jezgri (na osnovi čega je izdana dozvola za stambeno-poslovni objekt), a Sud je to prihvatio i 2014. poništio plan.

Estetika kičastog tradicionalizma

Drugi problem s gradnjom jest to što dio konzervatora ima estetiku kičastog tradicionalizma. Tradicionalisti misle da se sve izgrađeno prije Prvog svjetskog rata skladno slaže jedno s drugim. Ali kasna antika, srednji vijek i barok toliko su različiti kao stilovi da ih povezuje tek patina na fasadama. Razmislimo, što bi bilo da su se nakon srednjeg vijeka dogovorili kako više nema gradnji u novim stilovima? U Palači ne bi bilo renesansne crkvice sv. Roka, barokne palače Cindro, ni secesijske kuće Ivana Save.

Arhitekti kao problem iznose što u povijesnoj jezgri Dioklecijanova palača nije pojedinačno zaštićena, već se ona štiti istim mjerama kao Pazar ili zgrade na Marmontovoj. Zone zaštite bi trebalo bolje podijeliti, smatraju neki arhitekti, koji nezadovoljni tvrde da imaju problem sa konzervatorima čiji im šef navodno čak crta kako projekti u jezgri trebaju izgledati. Ne znamo koliko je to istina, ali vidimo da su zadnjih desetljeća otkad je krenula značajnija obnova uređeni mnogi spomenici i javni prostori, ali i da se u široj jezgri „štancaju” kvazi povijesni lažnjaci. Odnosno, neambiciozne rekonstrukcije ili sanacije koje imitiraju tradiciju, čime se na taj način, korak po korak, smanjuje autentična vrijednost cjeline u kojoj nastaju.

image

Proces kojim bi se vratilo stanovanje u Palaču kao u stara vremena čini se nemogućim u ovom trenutku. Vlasnička struktura je temeljito izmijenjena

Nikola Vilić/Cropix

Poseban problem jest što nije već 17 godina ispunjena obaveza iz GUP-a da se izradi konzervatorska podloga za povijesnu jezgru. Tako bi se točno znalo što se, gdje i na koji način može raditi, ovako projektanti ovise o posebnim uvjetima i suglasnostima konzervatora, što nije uvijek dosljedno. Ipak, Ministarstvo kulture uvrstilo je 2021. Split među 60 gradova za čije se kulturno povijesne cjeline do 2026. moraju napraviti konzervatorske podloge, za što je osiguralo 100 milijuna kuna.

Što se tiče zadržavanja preostalog stanovništva u jezgri, nije točno poznato koliko ga ima, ali na tome se malo radi. U nekim slučajevima mogu se naslutiti budući sukobi, kao oko najavljene obnove šetnice na istočnom zidu Palače i obnove prolaza preko Srebrnih vrata. Naime, neke kuće prislonile su se još u srednjem vijeku na zidine Palače, a iz Službe za povijesnu jezgru rečeno je za “Slobodnu” da su zidovi gradska imovina koju privatni vlasnici prisvajaju. Voditeljica Službe Jasna Jerkov kazala je za “Slobodnu” kako se “neće ljudima ukinuti pristupi na zidine iz njihovih kuća, no nema šanse da ostanu nedostupne svima osim njima i njihovim gostima”.

 

Nakon što je prošle godine intervenirala policija protiv stanara koji su, ne plativši Gradu, postavili skele da bi obnovili trošni krov u Dominisovoj ulici, ironično zvuči da je bivša vlast pokazala brigu da pomogne obnovu krovišta stanarima u gradskoj jezgri. No, doista, provedeno je javno savjetovanje za “Nacrt Prijedloga pravilnika o dodjeli sredstava za provođenje sanacije i obnove pročelja i krovova građevina na području stare gradske jezgre grada Splita”.

Po tome Prijedlogu, Grad bi sudjelovao s 50 posto od ukupnih troškova u sanaciji i obnovi pročelja i krovova građevina na području stare gradske jezgre. Sredstva bi se dodjeljivala iz spomeničke rente.

Važno je da građevina mora biti stambene namjene, “što znači da je 50 posto ili više ukupne korisne podne površine zgrade namijenjeno za stambene svrhe”. Također, ističe se kako “dio građevine čija površina je u stambenoj namjeni ne smije biti prenamijenjen za turističku djelatnost u roku od pet godina”. Ako su na građevini bili izvedeni bespravni radovi, onda je podnositelj prijave mora o svom trošku dovesti u prvobitno satnje da bi mogao konkurirati za ovaj novac.

Projekt obnove mora biti cjelovit te obuhvaćati sanaciju i obnovu svih uličnih pročelja i krova građevine, a samo iznimno, ako postoji opravdanje, onda se može obnoviti samo jedno od to dvoje.

Udruga stanovnika povijesne jezgre grada Splita dostavila je neke primjedbe, a među njima se vidjelo da se neki od njih bave iznajmljivanjem.

’Iskrena’ namjera

– Treba precizirati kako utvrditi što je stambena jedinica, a što ne, da naknadno službenik po nekom svom nahođenju ne bi globio stanare, naročito se bojimo eventualnih sudskih procesa radi “slobodnog nahođenja”, a onda i difamacija i stigmi. Primjerice, imamo stanare koji dio stana iznajme, a u drugom dijelu žive. Imamo i primjer smještaja u domaćinstvu gdje stanar osam-devet mjeseci živi, a ostatak godine iznajmljuje. Sam pojam domaćinstva govori da je to dom, a ne apartman, hotel ili hostel. Takav bi vlasnik vjerojatno bez tog prihoda prodao stan, a time bismo izgubili još jednog stanara, obitelj i dobili još jedan apartman u najboljem slučaju ili off-shore object. Molimo da se ove aspekte uzme u obzir! Treba shvatiti i da ljudi naprosto radi svoga mira, pa i egzistencije, par mjeseci odu na vikendicu – glasila je primjedba Udruge ovih stanara.

image
Paun Paunović/Cropix

Međutim, iz Grada su glatko odbili tu primjedbu s obrazloženjem da je cilj Pravilnika pomoći u financiranju obnove nekretnina koje nisu komercijalne namjene te zadržati stanovnike unutar stare gradske jezgre tijekom cijele godine.

No pitanje je koliko je iskrena namjera da se stanare, ali i općenito građane, zadrži u povijesnoj jezgri. Grad je poskupio najam ugostiteljima sto posto, što je kod njih izazvalo revolt, a zatim i revolt kod građana zbog astronomskih cijena koje su ih dočekale u kafićima. Zapravo se dogodio jedan paradoks, iz Grada su odluku pravdali time da nisu odavno povisivali cijene štekata, a ugostitelji su na to reagirali paprenim cijenama i poručivali preko novina da nemaju izbora i da ljudi “mogu kuvat kavu doma”. Na koncu je ispalo da interesi Grada za punjenjem proračuna i građana koji guštaju popiti kavu na Rivi nisu istovjetni.

image

Nitko u Europi nema ‘Ultru’ usred grada kao Split. Kad su u Hyde parku zajedno zapjevali Paul McCartney i Bruce Springsteen, organizator im je usred posljednje pjesme isključio struju - prekoračili su dopušteno trajanje koncerta

Nikola Vilic/Cropix

Ili, jednostavnije, došao je kolonijalni turizam, u kojem je dovoljno da samo stranci budu u povijesnoj jezgri. Mogu domaći stručnjaci govoriti da takav vid masovnog turizma nije dobar i da s autentičnom ponudom trebamo nuditi nešto drugo, te da turisti žele vidjeti lokalne ljude, i da će gostima biti zanimljivo ono što je zanimljivo domaćem stanovništvu... Ali, to nije istina. Ili ne sasvim. Ovamo uglavnom ne dolaze takvi turisti. Što ne mora značiti da im se okus nečeg autentičnog ne bi svidio. No turisti svejedno dolaze, a gradski i državni proračun se puni i uz pizza cut, burgere i konfekcijsku ponudu koja se može vidjeti na raznim krajevima zemljine kugle.

I nema naznaka da će se to promijeniti. Nekad davno postojali su mitovi o našim momcima “galebovima” koji su hvatali Njemice ili Čehinje. Danas miješanja između lokalaca i turista može biti, ali to nije nužno, jer stranih ima dovoljno da mogu biti zauzeti sobom. Prije su mladi ljudi koji su kod nas dolazili bez roditelja putovali uglavnom s malo novca po jeftinim smještajima, a danas nije rijetko da dolazi mladost koja ima dovoljno novca za maratonsko tulumarenje.

Očito je zarada razlog što nadležni popuštaju turizmu ekstatičkog doživljaja, alkohola, opijata i razuzdanog ponašanja, a iza toga stoji već uhodan biznis organizatora manifestacija, iznajmljivača i ugostitelja. Na samom početku krenulo se drukčije, od 2006. do 2009. dovodilo se world i pop-rock glazbu, Cesariju Evoru, Roberta Planta i Artic Monkeyse. A onda je došla “Discotheque Riva”, kad se splitska Riva pretvarala u veliku diskoteku, od 2010. do 2012. Zatim je krenula “Ultra” s većim brojkama posjetitelja. Logika uspjeha techno fešta bila je jednostavna. Daš organizatorima što vani teško dobiju – da u samome gradu naprave dernek.

image

Postoje prijedlozi da se gradnjom garaža po obodu jezgre privuče građane. No to bi prometno opteretilo središte grada, a druga stvar je koliko dugo Splitu uopće treba da izgradi garaže

Tom Dubravec/cropix

Ovisnost o turizmu

Nitko u Europi nema “Ultru” usred grada kao Split. Kad su u Hyde parku zajedno zapjevali Paul McCartney i Bruce Springsteen, organizator im je usred posljednje pjesme isključio struju. Razlog? Prekoračili su dopušteno trajanje koncerta, nakon kojeg više nije dozvoljena galama u jednom Londonu koji ima puno više turista od Splita.

image

Nitko u Europi nema ‘Ultru’ usred grada kao Split. Kad su u Hyde parku zajedno zapjevali Paul McCartney i Bruce Springsteen, organizator im je usred posljednje pjesme isključio struju - prekoračili su dopušteno trajanje koncerta

Nikola Vilic/Cropix

Nakon što su se maknuli elektronički ritmovi s Rive, na red je došla eksploatacija Đardina, kojeg je na uređenje dobio 1997. arhitekt Boris Podrecca, a od tada se temeljito uništava. S vanjske strane to čine skejteri, a iznutra organizatori manifestacija s odobrenjem gradskih vlasti. Toliko su uspješni u tome da gotovo pa nema razloga da se Strossmayerov park naziva Đardin, jer ispod stabala ima malo zelenila. Unutar toga prostora održavaju se bučne manifestacije koje redovito iznerviraju lokalne stanovnike, a tek treba vidjeti što će biti s najavljenim preseljenjem takvih događanja na Pazar.

Međutim, pitanje je hoće li stvari ići nabolje. Najveću dobit među splitskim poduzetnicima, prema izvješću Fine, u 2020. imala je Brodograđevna industrija Split sa 146,2 milijuna kuna (9,4 posto od ukupne dobiti splitskih poduzetnika u toj godini). Ako propadne i ta grana proizvodnje, Split će još dublje potonuti u nezaposleost i ovisnost o turizmu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. lipanj 2022 23:22