StoryEditor
SplitSILOM DOMAĆICA

Sprovodi na splitskom Lovrincu od podne do tri!? Pa jesu li oni normalni? Po najvećem zvizdanu, na plus pedeset, sa Zakonitim sam se našla u redu za žalovanje

24. kolovoza 2021. - 20:12

Nije meni toliko šta nema kiše, nego, brate mili, vruće je prekomjerno! Toliko mi je vruće da ni godišnji odmor koji je, hvala na pitanju, sretno priveden kraju, nisam iskoristila ni za jednu jedinu pametnu aktivnost. Ajde, pročitala sam tri debela krimića švedskog bračnog para Ahndoril, kojem nije dovoljno što se podjednako zovu – Alexander i Alexandra – nego su se integrirali i u jedinstveni pseudonim Lars Kepler.

Držala sam kućnu temperaturu na 25 kad je Zakoniti bio u blizini, a čim bi se on maknuo, žegnula bih je na 19, obula čarapice i predavala se bludu i nemoralu, prateći dogodovštine detektiva Joona Linna. Onda bi se Zakoniti vratio, ja bih mu čula korake na skalama pa brže-bolje izula čarape i vratila temperaturu na 25, a on bi se momentalno strovalio na kauč od šoka. Onda bi pogledao daljinski od klime, vidio da piše 25, vrtio glavom pa digao temperaturu na 27. Onda bih ja ronjala.

Stezanje u prsima

– Mislim, zbilja si čudan – rekla bih. – Pa 25 stupnjeva nije malo. Uvijek držimo na 25.

– A je – rekao bi on zbunjeno. – Ali ledeno je, ženo božja. Evo me u prsima steže od leda.

– To su takva prsa – rekla bih ja. – Mene, bogme, ništa ne steže.

Onda bismo nakon deset minuta vratili temperaturu na 25. I nije nikog ništa nigdje stezalo. Ali, rekla bi moja pokojna baba, đavo niti ore, niti kopa... Dakle, i po tropskim vrućinama život pravi svoje krugove, i lijepe i ružne, a najružniji je zadnji krug, onaj kad nekoga treba ispratiti na zadnje putovanje s Lovrinca. Točno u podne! Na plus pedeset. Šta obući za sprovod u tim okolnostima? Šarene i lepršave kreacije ne dolaze u obzir, pokojnik nam je bio drag, obitelj nam je bliska i draga, poštujemo običaje i tako to. Ali šta obući? Lako za njega, on ima jedne modre lanene hlače i laganu lanenu košulju i to je to. Ali šta ću ja obući? Šta? Tužno zavirim u ormar... U ormaru svega blaga kojeg se moram riješiti pod mus ako mislim izbjeći gušenje u viškovima robe. Bila sam planirala operaciju oslobađanja ormara od viškova izvesti tijekom godišnjeg odmora, ali... Ali sam pogled na dva kaputa koje su načeli moljci izazvao je kod mene alergijsku reakciju i fibru. Tko može premetati kapute, jakete i rumbane džempere po ovoj vrućini? Nema šanse!

– Da obučem crnu suknju na točke i svilenu košuljicu? – upitam svoga modnog mačka. – Crno-bijelo je okej, jelda?

– Je – odgovara on.

– I šešir?

– I šešir!

– Crni ili...

– Crni – kaže on proučavajući daljinski od klime, još uvijek ne shvaćajući temperaturne oscilacije. – Skuvat ćeš se, ali štaš... Nemoš na sprovod u šarenom šeširu. Ni u crvenome.

– Amen!

Kaftan i burka

– Trebalo bi nabaviti neki kaftan od šifon svile. Do zemlje! Baš za sprovode – rekla sam zamišljeno. – Lagano, prozračno, tamnomodro ili crno...

– Je – kazao je Zakoniti. – Kupi i burku u kompletu pa moš i u Kabul!

Samo sam ga otmjeno pogledala, opremljena crno-bijelom opravicom i Gucci očalima za sunce koje mi je donijela rodica Ada iz Belgije. Nema šanse da me itko prepozna, tolike su te očale! Na stranu što kroz njih vidim samo maglovite sjene, toliko su tamna stakla, ali bože moj... Gucci je Gucci, neće mene od Guccija odbiti tegobica tipa sljepoća.

Dakle, došli mi tamo. Žalovali se svima. Vanka! Jerbo unutra se poštuju korona-mjere pa cijela tužna obitelj na zvizdanu prima izraze sućuti. Ne pitam nikog ništa, ali se mislim – zašto je sprovod u podne? Mislim, ne razumijem... To je fakat opasno po život.

– Znaš šta? – šapne Zakoniti. – Na Lovrincu sprovode čine samo od podne do tri.

– Molim?! – odšapućem ja šokirano. – Ma lažeš!

– Šta ti je – mrzovoljno šapne on. – Kad sam ja lagao?

– Nikad! – odgovorim ja s dozom nepriličnog sarkazma. Nepriličnog za sprovode, tojest. – Stvarno samo od podne do tri? Pa jesu li oni normalni?

– Nisu!

– Amen!

Promočile mu hlače

Šta da kažem? Njegove lagane hlače promočile su se na strateškim mjestima u roku od pola ure pa je, božeprosti, izgledao nekako upišano, što, za divno čudo, nitko osim mene nije primijetio. Naime, svi muškarci u sprovodu izgledali su jednako s tim što su ćelavci izgledali još gore. Ali bože moj, nismo na modnoj pisti nego na sprovodu. Isto bi nam bilo i da smo na vjenčanju, ali u tom slučaju bi mu bile promočene hlače u bež varijanti, što je donekle manje gadno.

Žene, nevoljnice, pogotovo one u crnini, iz kruga ožalošćene obitelji, mahale su lepezama uzalud, a onim hrabrima šta su natakle štikle, potpetice su ostavljale vidljive tragove u asfaltu. Meni je pod šeširom crvrčalo, a kosa je postigla wet look Ivice Olića nakon drugog produžetka utakmice. S čela mi se cijedilo niz preskupe sunčane očale koje, kladim se, nisu dizajnirane za ekstremne sportove, ali štaš... Trpi i muči!

– Od podne do tri?! – prasnula sam kad smo konačno sjeli u auto. Auto, naravski, pogibeljno, volan užaren, sjedišta se rastapaju, unutarnja temperatura oko 80 stupnjeva. Pakao! – Od podne do tri?! Pa čovječe, to samo u ovom gradu može proći!

– Kad meni kucne smrtna ura – mračno je kazao Zakoniti navlačeći škverske rukavice za zavarivanje kako bi uopće mogao uhvatiti volan u ruke – dođe mi da se ukopam u selu! Em imamo grobnicu, em su sprovodi prilagođeni vremenskim uvjetima, em koga briga di sam kad sam i tako mrtav.

Svekar i svekrva

– Ljubavi – kazala sam oprezno. – To je preozbiljna tema. Osim toga, u toj grobnici je svekar. Ali i svekrva...

– E pa? – škljocnuo je zubima. – Pa šta?

– Pa ništa – rekoh nježno. – Samo kažem...

– A e – dodao je upućeno. – Oćeš reći da sa svekrvom nećeš ni nakon smrti dijeliti smještaj?

– Ne, dragi – rekla sam. – Ali ako moram birati sprovod na Lovrincu od podne do tri na plus 80 i smještaj sa svekrvom, onda... Onda, bogami, neću ni umirati.

– Amen! – rekao je on i nagario klimu u autu na minus deset.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. kolovoz 2021 20:12