Svečano je bilo u Centru za kulturu i cjeloživotno obrazovanje “Zlatna vrata”. Dodjeljeno je 40 uvjerenja o uspješno završenom početnom tečaju hrvatskoga jezika raseljenim osobama iz Ukrajine. Ljudima koji su savili gnijezdo u našem gradu, bježeći od užasa rata.
Tečaj se inače uspješno organizira još od ožujka 2022. u suradnji sa Splitsko-dalmatinskom županijom i od ove godine s gradskim društvom Crvenog križa. Do sada ga je pohađalo više od 180 polaznika. A sve je počelo kako obično i biva kada nekome treba pomoći.
– Nije lako ljudima koji se nađu u tuđem svijetu, nakon što su spasili živu glavu, a da pritom još i ne poznaju jezik zemlje u koju su stigli. To je bio povod, a uspjeli smo prvi u Hrvatskoj pokrenuti model učenja koji se sada provodi u cijeloj državi – otkrila nam je ravnateljica Centra Danijela Ćukušić.
Župan Splitsko-dalmatinske županije Blaženko Boban nije dvojio ni trenutka kada su Ukrajinci zatražili pomoć. Županija financira projekt i nastaviti će ga financirati koliko god bude trebalo, koliko god ljudi zatraži pomoć.
– Znamo kako je biti raseljen, ali i znamo kako je biti dočekan toplo. Najbolje druge razumije onaj koji je i ne tako davno prošao istu patnju – emotivan je bio župan, zaželjevši prisutnima da se što prije vrate u svoju domovinu, slobodnu domovinu.
Puno emocija
Sedamdeset sati učenja hrvatskog jezika sa svojim je Ukrajincima prošao i prof. dr. sc. Ilija Protuđer, stoga je bio pun emocija prilikom dodjele uvjerenje o poznavanju jezika. Za svakog je našao posebnu riječ, za svakog toplu riječ, za svakog drugačiju riječ, složivši se sa Tatianom Pavliuk, predsjednicom Udruga za ukrajinsku kulturu u Dalmaciji “Cvit”, koja je ponovila staru narodu kako “koliko jezika znaš, toliko si puta čovjek”.
A Tatiana, najzaposlenija volonterka u gradu, već prvog dana ruske invazije na njezinu domovinu zakucala je na vrata Županije.
– Pitala sam što raditi, nisam znala elementarne odgovore, bio je petak. Župan je nazvao sve i već u subotu, na neradni dan došli su svi, i Crveni križ i civilna zaštita i policija i Danijela iz “Zlatnih vrata”. Samo su pitali što nam treba i odmah je sve počelo – nahvalila je Tatiana sve dionike ovog procesa.
Ona sama je naučila hrvatski bez (službenoga) učenja, slušajući radio. A i njezina je priča potpuno drugačija...
– Prije deset godina, moje tek rođene blizanke vodim u kolicima i vidim crni dim na Majdanu... Tada je žena posebno osjetljiva, kada postane majka.
Otišli smo na odmor u Hrvatsku, a kada je odmor završio i kada smo trebali krenuti natrag, rekla sam suprugu da se ne vraćam. Tako smo ostali – simpatičnom mješavinom ukrajinskog i hrvatskog jezika nam i priznaje da je djeca, a sada je već majka četiriju kćeri, popravljaju i ispravljaju u govoru. Sve su to male Dalmatinke s tipičnim “eeee” u govoru. Uz još 27 Ukrajinaca pohađaju Split International School.
Glatko je išlo
Tomislav Gojo, ravnatelj splitskog Crvenoga križa, uz svoje djelatnike i volontere i dalje stoji uz sve koji su u potrebi. I dalje će pomagati, trudeći se da jezik ne bude nikome barijera. A tu je radila svom forcom mlada Mia Uzinić, studentica pete godine Filozofskog fakulteta, koju je profesorica Ivana Bojčić uputila gdje može raditi i učiti u isto vrijeme.
– Neki su imali dobro predznanje, ali morali smo balansirati da zadovoljimo i one koji nisu znali dovoljno. Izvođenje nastave je išlo glatko jer je sreća u tome što je ukrajinski slavenski jezik, imamo sličnosti, pa im je lakše bilo svladati padeže, negoli nekom drugom kojem je, primjerice, materinji jezik engleski – objasnila nam je vrijedna volonterka Mia, kazavši kako Ukrajinci imaju većinom naglasak na zadnjem i predzadnjem slogu, a i nemaju slova “ć” i “š”... Kako bilo – sve su to nadvladali i s radošću su preuzeli svoja uvjerenja o poznavanju naše riječi, to bi im uvelike trebalo olakšati nalaženje posla...
Olena Lauškina je napustila u ožujku rodni, ranjeni Harkov. U potrazi za mirom nekako je došla do Crne Gore, tako se, pazite sad, zaljubila i ljubav ju je dovela u Split.
– Hrvatski nisam poznavala, ali slavenski su jezici slični. Oprostite moj hrvatski jezik, sporazumjeti se mogu, možem skazati što trebam, ali from time to time is difficult to cope – tako smo, doslovno, razgovarali, ali u smijehu.
Nitko ništa ne zamjera. Tako je. A i lakše je, slažu se Ukrajinci, kada im govorimo – polako. Dalmatinci, to svi znaju, govore ko mašinom, brzo, da brže ne može...