Mnogi splitski podstanari zbog apartmanizacije muku muče s pronalaskom dugoročne adrese stanovanja. Turistički najam vlasnicima nekretnina je, zbog mogućnosti bolje zarade, prioritet, a zakoni tržišta, nažalost, za one bez vlastitog doma - nemilosrdni.
S druge strane, poznata je činjenica kako je udio stanovništva Hrvatske, koji živi u unajmljenim stanovima, među najnižima u Europi i to zbog specifičnog razvoja tijekom socijalističkog razdoblja i dodatno masovne privatizacije društvenih stanova početkom devedesetih.
- Kad pogledamo udio osoba koje stanuju u vlastitoj nekretnini i onih koji su u najmu, očekivali bismo da je vlasništvo povezano s visokim standardom. Međutim, upravo suprotno - na čelu europskih zemalja uz Hrvate su Bugari i Rumunji, a na začelju s najvišim brojem ljudi koji žive u unajmljenim stanovima su bogate zemlje poput Švicarske, Njemačke i Austrije - kaže prof.dr.sc. Željko Mrnjavac, koji je s kolegicama, prof. dr. sc. Anom Rimac Smiljanić, izv. prof. dr. sc. Sandrom Pepur i izv. prof. dr. sc. Ivanom Bulog sa splitskog Ekonomskog fakulteta surađivao na znanstvenom projektu “Partnerstvo za sprječavanje prezaduženosti” - “Partnership for prevention of over-indebtedness - PPOI” kojega financira Europska komisija.
Za odgovore na pitanja kako su i zašto minulih desetljeća Hrvati u tolikoj mjeri ‘nabildali‘ broj stambenih kvadrata u privatnom vlasništvu valja se vratiti u doba ex Jugoslavije.
- U vrijeme socijalizma sustav je bio destimulirajući za razvoj komercijalnog najma, pružao je nedovoljan broj javnih stanova te je poticao ljude na vlasništvo. Dakle, nije bilo moguće da investitor izgradi cijelu stambenu zgradu s ciljem da stanove iznajmljuje po cijenama koje bi mu omogućile povrat investicije i razuman profit. Ali i oni koji su dobili na trajno korištenje društvene stanove višak novca nisu imali u što investirati.
U uvjetima inflacije i nepovjerenja u domaću valutu najbolje su čuvali vrijednost ulažući u vikendice ili dodatne stanove za povremenu upotrebu izvan mjesta prebivališta umjesto u stanove za komercijalni najam ili poslovne investicije. Sve kasnije državne politike potpore u rješavanju stambenog pitanja bile su također usmjerene na promicanje vlasništva, pa se doslovno mladim ljudima stvara pritisak da je jedini način osamostaljivanja taj da kupe stan, a dodatnim financiranjem one još potpiruju rast cijena stanova - objašnjava prof. Mrnjavac.
Podstanari
Koliko je, dodaje, kulturološki neprihvatljiv taj status života u unajmljenom stanu pokazuje i sam naziv koji se zadržao - "podstanar". Vlasnik i onaj koji je imao socijalističko stanarsko pravo bili su stanari koji su bili zaštićeni svojim statusom, a oni koji su živjeli u najmu imali su status podstanara kojeg nije štitio nitko. Stanarska prava su nestala, ali podstanari su ostali kao status kojeg se pomalo sramimo i izbjegavamo ga po svaku cijenu. Ako sam podstanar o sebi odašilje signal u stilu "nisam sposoban kupiti stan", onda bi to značilo "nisam sposoban kao svi ostali uspješni ljudi".
- To nitko ne želi, kao što ne želi da ga vide sa starim modelom mobitela ili da vozi zastarjeli automobil, pa se za takve stvari neracionalno zadužujemo iznad svojih mogućnosti. I to je jedan od čimbenika koji, stvarajući pritisak na kupnju svih koji su platežno sposobni, ostavlja na tržištu najma one koji zbog nečeg ne mogu dobiti financiranje banke, a onda su i za najmodavce rizični i imaju ograničenu platežnu moć. Takva ograničena platežna moć čini da se za najam traže jeftiniji stanovi i cijene najma koje se postižu nisu dovoljne da bi privukle prave investitore koji bi gradili zgrade sa stanovima za najam, jer s takvim stanarima ne mogu ostvariti povrat i profit – tumači prof. Mrnjavac.
S obzirom na (ne)funkcioniranje pravne države podstanari uistinu nisu nikako zaštićeni - niti od mogućnosti da se vlasnik stana u bilo kojem trenutku predomisli u vezi cijene, od toga hoće li ga, možda, u jednom trenutku početi iznajmljivati turistima ili ih izbaciti na ulicu ukoliko se u obitelji rodi još jedno dijete. Razvijene zemlje su takve potencijalne situacije odavno riješile zakonima, a država im daje pravnu sigurnost provedbe zakona. Zbog nesigurne situacije na tržištu stanova za najam nisu jednako tako nisu zaštićeni ni najmodavci, jer nemaju nikakve zaštite ukoliko najmoprimac ne bude sposoban plaćati stanarinu, pa tisuće stanova koji su kupljeni kao investicija stoje prazni umjesto da budu stavljeni na nesigurno tržište stanovanja.
- Tržište je u bogatijim zemljama dinamičnije... Iako siromašnije zemlje imaju puno veći udio vlasništva, upravo suprotno je kad se gleda koliki je udio vlasništva opterećen hipotekom, dok je kod nas u pitanju vrlo mali udio. Kod njih je to većina stanova koji su u vlasništvu onih koji u njima stanuju. Zato cijene stanova u tim zemljama puno brže reagiraju na promjene kamata stambenih kredita. Tamo se stan ne kupuje kao investicija, nego doista za stanovanje i kako se mijenjaju obiteljske potrebe prodaje se i kupuje upravo ono što nekome najbolje odgovara - kaže prof.dr.sc. Željko Mrnjavac.