Prosječni digitalni nomad je - neće vjerovati - bijeli heteroseksualni muškarac od 33 godine, koji zarađuje oko 50.000 kuna mjesečno radeći kao programer. Osim toga je progresivan, nereligiozan, visokoobrazovan, nerijetko vegetarijanac, nema djevojku te je cijepljen (96 posto) protiv covida. Također uživa u kavi i planinarenju.
I jako želi doći u Hrvatsku.
Naime, na web stranici Nomad list, koja se specijalizirala za otkrivanje demografije i preferencija ove populacije, Hrvatska je najomiljenija destinacija, s ocjenom 4,9, a posjećuje je 19 posto više žena nego osoba suprotnog spola.
Ali, kada pitate muške nomade koji im je omiljeni grad, Split se pojavljuje veoma visoko. Konkretno, zauzima četvrto mjesto koje dijeli s Bečom, s ocjenom 4.74. Odmah ispod, na šestoj poziciji, je Beograd, dok je Zagreb 14.
Još 2020. godine je "samo" 10,9 milijuna ljudi sebe opisivalo kao digitalne nomade, a do kraja 2022. je taj broj narastao na 35 milijuna. I taj trend će se, očito je, samo nastaviti. Stoga, nameće se pitanje, kako će sve češći višemjesečni posjeti vegeterijanaca ateista s čudnim progresivnim idejama utjecati na konzervativne strukture mlade hrvatske države?
- Oni ne dolaze za stalno pa se nemaju ni interes infiltrirati u društveni život niti mijenjati tradicionalne društvene vrijednosti koje su zatekli. Njima je u fokusu dobra internetska veza za posao te aktivnosti koje mogu provoditi u slobodnom vremenu, kao što su gastronomija, shopping ili razgledavanje.
Tako da, na taj način su slični turistima. Inače, digitalni nomadi se definiraju kao lifestyle putnici, koje sam taj način života čini odvojenom grupacijom, ali svakako imaju mnogo obilježja klasičnih turista. Može se reći i da su to turisti na duži period, s nešto većim stupnjem želje za integracijom u zajednicu - izlaže nam profesor marketinga na splitskom Fakultetu ekonomije, Dario Miočević.
Naš sugovornik je 2021. dobio Državnu nagradu za znanost, a jedan od razloga za to najviše prizanje je bilo i njegovo inovativno istraživanje o expatima koje je proveo 2015. godine dok je bio u Azerbajdžanu na postdoktorskom usavršavanju.
- Uvijek su me interesirali backpackeri i priče u kojima pojedinci pokušavaju otkriti sebe kroz putovanja. Kad dođeš u neku zemlju, sve ti je novo, ali nađeš puno ljudi koji su u istom statusu i nastoje otkriti što njih zanima na toj lokaciji. ili, ako ćemo ekonomskim rječnikom, koje su njihove potrošačke preferencije.
Tamo nemaš omiljeni dućan niti proizvode, pa se nađeš u određenom vakuumu donošenja odluka. Hoćeš li odabrati McDonald‘s, koji će ti negdje biti nešto najbliže domu, ili ćeš krenuti otkrivati autohtone proizvode. Upravo sa željom da dobijem odgovore na ta pitanja sam započeo i svoj istraživački projekt o potrošačkim navikama expata.
U toj studiji se pitanjima poput koliko privremenih migranata prihvaća kulturološke norme nove sredine, koliko ih se trudi učiti jezik ili koliko ih se trudi infiltrirati u društvene krugove lokalaca, otkrilo da je prilagođavanje onih koji na destinaciji ostanu samo ograničeno vrijeme fragilnije nego kod stalno naseljenih pridošlica.
Detektirano je i da se serijski iseljenici - oni koji već godinama putuju i mijenjaju destinacije - jako brzo prilagođavaju svakoj novoj sredini. Međutim, zanimljivo je da su takvi, u odnosu na mlađe kolege u "branši", manje zainteresirani za aktivnosti lokalizacije, jer su već izgradili identitet nomada i postali dio tog "plemena".
Miočević sada radi na novom istraživačkom projektu o turističkom potencijalu digitalnih nomada, prvenstveno u segmentu prolongiranja sezone i veće fluktuacije stranog stanovništva u zimskom periodu. Za ovo je uspoređivao Hrvatsku s najpopularnijim svjetskim destinacijama, kao što su Bali, Tajland, Šri Lanka i Meksiko.
I, premda se nomadi kreću uglavnom u tradicionalno popularnim turističkim zemljama, također se znaju intenzivnije grupirati i u nekim sredinama koje nisu toliko razvikane među svjetskim putnicima, kao što je, recimo, kontinentalna Bugarska. Takva žarišta se pojavljuju na mjestima koje nude, barem po kriterijima samih nomada, idealan balans privatnog i poslovnog života tj. visoku kvalitetu života.
A to da ovom tipu putnika nije uvijek najvažnije sunce i more, pokazuje i to što je Forbes Norvešku rangirao na vrhu kao najbolje mjesto za digitalne nomade, na temelju prihvaćanja, sreće i brzine interneta. Dodatno, Njemačka se po nekim istraživanjima smatra najboljom zemljom za pristup radu na daljinu.
- Digitalni nomadi su, u nekom smislu, backpackeri s većim budžetom. Ipak, kako takav životni stil košta više nego onaj stacionarni, i oni moraju gledati kako što efikasnije rasporediti sredstva koja imaju na raspolaganju. Zato dobar dio njih izbjegava boravak u periodima visoke potražnje, kada su i cijene više. Što se tiče wi-fija i uvjeta za daljinski rad, tu neloše kotiramo.
Doduše, čini mi se da bi coworking ureda moglo biti više, iako velik dio nomada voli raditi iz stana. No, svakako su mjesta za socijalizaciju poželjna, jer su upravo prijatelji, koje možda tamo stekneš, razlog zašto će se netko htjeti u budućnosti vratiti u to mjesto - sugerira Miočević.
Zanima nas: Gdje se nastane nomadi nakon što prestanu biti nomadi; u matičnoj zemlji ili u inozemstvu?
- Jedno istraživanje, provedeno među nomadima na Kanarskim otocima, koji su popularna destinacija za tu skupinu, je pokazalo da je dobar dio njih tamo kupilo nekretninu i ostalo trajno živjeti. To ne znači da su stali s nomadskim stilom života, ali su našli idealno mjesto za bazu.
Na kraju krajeva, dođe taj trenutak u životu kada se čovjek treba skrasiti. A kako serijski putnici, u nekom trenutku, izgube onaj tradicionalni osjećaj doma, tako on može niknuti gdjegod u toj fazi požele. Na takve primjere sam naišao i u vlastitom istraživanju, gdje su se česti povratnici u Split i Hrvatsku konačno odlučili i skućiti ovdje. Mislim da nas to sve češće čeka i u budućnosti te kako ćemo, uz neminovan dolazak i prekarne radne snage u vidu Nepalaca i Filipinaca, uskoro zadobiti sva obilježja multikulturalnog društva - predviđa profesor.
Nomade u Hrvatsku privlače vremenske prilike i kvaliteta života. Međutim, poznato je da masovni turizam ruši kvalitetu života lokalne zajednice, a pošto je to naša jedina gospodarska grana, kako možemo održati životni stil privlačnom za one koji bi se ovdje možda htjeli nastaniti? Konačno, je li to uopće poanta, da dovlačimo što više (visoko platežnih) ljudi na naše prostore?
- Postoji hipoteza da što više nomad ulazi u konflikte s lokalcima će imati manju namjeru povratku na tu destinaciju. To se, a kako se pokazalo i u mom istraživanju, može izbjeći raznim kooperativnim aktivnostima s lokalcima. U Splitu čak postoji inicijativa, koju nisam često nailazio drugdje, "Nomadi i lokalci".
Ta platforma se, uz pomoć Udruge digitalnih nomada, dosta uspješno provodi. Lokalci obično smatraju da im turistifikacija ruši kvalitetu života i podiže cijene nekretnina. I, zaista, ne može se opovrgnuti da nomadi svojom kupovnom moći podižu cijenu kvadrata, prvenstveno dugoročnog najma, i tako smanjuju mogućnosti potrage za stanom primjerice mladim obiteljima. To su, općenito, negativni aspekti turizma, ne samo nomada. Ali to se neće riješiti smanjivanjem dolazaka, nego adekvatnim javnim politikama - tvrdi Miočević.
A javne politike su - doduše na nagovor pridošlica u Hrvatsku - prepoznale potencijal digitalnih nomada, čime smo postali jedna od 46 zemalja koja ima posebne vize za ovakve putnike, od kojih se pola nalazi u Europi. Od toga, 28 država nudi vize koje vrijede do šest mjeseci, dok one hrvatske traju duplo duže. Njemačka nudi najduži rok, i to do tri godine.
Ukoliko se nomadima svidi u Hrvatskoj i požele u tom svojstvu ostati duže od dozvoljenog, moraju izaći iz zemlje na najmanje pola godine, kako bi se mogli ponovno prijaviti za vizu. U drugim europskim zemljama vizu je uglavnom moguće produljiti. Recimo, u Češkoj se može tražiti ekstenziju od ukupno tri godine.
Također, od nomada se traži dokaz da rade na daljinu ili su samozaposleni te da imaju određenu minimalnu visinu mjesečnog primanja. U nas je to 2.300 eura mjesečno, a na Islandu i preko 6.000 eura. A još jedna pogodnost koju je Hrvatska odlučila podariti digitalnim nomadima je to da, dok su na prigodnoj vizi, ne trebaju plaćati porez na dohodak. Još svega desetak država im nudi takvu pogodnost.
U Hrvatskoj je krajem siječnja bilo 595 važećih viza za digitalne nomade, ali to nije ni približno stvarnom broju prisutnih, pošto se odnosi samo na državljane trećih zemalja koji tu ostaju više od tri mjeseca. Za nešto kompletniju sliku, trebalo bi uzeti u obzir i državljane EU-a koji mogu slobodno i vremenski neograničeno boraviti u čitavoj Uniji, ali i dodati veliki broj nomada iz trećih zemalja koji na odredištu ostaju manje od tri mjeseca. Po nekim procjenama, u Hrvatsku otprilike dolazi 5.000 digitalnih nomada mjesečno. Ako se računa da svaki od njih tu ostaje u prosjeku 69 dana - što sugeriraju određena mjerenja - može se reći da ih je na mjesečnoj bazi u našoj zemlji oko 10 tisuća.
Miočević kaže da sigurno samo manji broj nomada dolazi preko spomenutog viznog programa, a više ih ulazi klasično turistički.
- Oni s jakim putovnicama, što većina nomada jesu, ionako imaju mogućnost boravka od tri do šest mjeseci. Većini njih ni ne treba više... Jesu li povlašteni jer ne plaćaju porez? Jesu. To je blagodat tog stila života.
Država ih gleda kao turiste koji mogu osigurati blagodati veće potrošnje, pogotovo van sezone. Zato im se rade takvi ustupci. Tome unatoč, mnogi od njih su mi rekli da prolazne raznorazne komplikacije pri dobivanju viza. Znate, mi imamo tendenciju sve izbirokratizirati kako bismo opravdali postojanje glomaznog javnog sektora, a bojim se da će ta institucijska rigidnost teško izaći iz našeg sustava... - smatra Miočević.
Pričajući o vizama, simptomatično je i to što je Ministarstvo unutarnjih poslova objasnilo da cilj tog programa nije bio ništa drugo nego “turistička promocija Republike Hrvatske”. Pitamo sugovornika kako, kao stručnjak za promociju, on na to vidi.
- Gledati čisto turistički je greška. Postoje i brojni drugi pozitivni efekti takvog tipa gostiju. Naime, digitalni nomadi mahom rade u najnaprednijim industrijama, poput IT-ja, umjetne inteligencije i strojnog učenja. Stoga, kroz njihovu interakciju s lokalcima dolazi do transfera know-howa, u smislu da imaju prilike učiti od najboljih u tim tehnologijama. Kroz ta povezivanja i stvaranje kontakata se otvara prostor za uključivanje u elitni sektor tržišta rada i nalazak boljih poslova.
A kako uopće sami nomadi gledaju na Hrvatsku?
- Miješano. Dojmovi sežu od izrazito negativnih do oduševljenja. Najčešća kritika je da je Hrvatska postala preskupa. Sada se u nomadskim krugovima sve više priča o BiH, kao destinaciji kakva je Hrvatska bila prije 10 godina. I Albanija i Crna Gora su im, zbog cijena, sada postale mnogo primamljivije. S druge strane, postoje ljudi koji su fascinirani omjerom kvalitete živote kod nas. I oni žele sat vremena pijuckati kavu, pa se okupati, pa pojesti nešto autentično... - nabraja profesor.
Imajući u vidu da je turizam, posebno u Istri i Dalmaciji, svakako uzrokovao podizanje cijena i rekonstrukciju demografske arhitekture, logično je zapitati se kolike bi to uopće mogle biti dodatne koristi od nomada za domaće stanovništvo?
- Mi smo još uvijek orijentirani klasičnom sezonskom turizmu, ali prihvat nomada ne mora to poremetiti. Dapače, oni su jako korisni za ostvarivanje ideala cjelogodišnjeg aktivnog turizma. Međutim, ovdje i dalje vlada pomama za masovnim turizmom, na koji se gleda kao alat za maksimalnu oplodnju kapitala.
Što je i razumljivo, pošto je to većini osnovni dohodak. Ipak, vidio sam da u posebnoj Facebook grupi, u kojoj nomadi traže smještaj u Splitu, iznajmljivači sve više nude svoje jedinice, pritom ističući njihove prednosti za takve korisnike. To znači da su prepoznali priliku i to tržište će samo rasti - siguran je naš sugovornik.
Poznato je da smo mi Hrvati, a posebno Dalmatinci, poznati po grintanju. Ipak, može li nas to šta je naša država na nekim popisima - konkretno onima vezanim za digitalne nomade - istaknuta kao najprivlačnija destinacija podsjetiti na sve prednosti i ljepote mjesta na kojem živimo, kao i to da ih možda trebamo očuvati, u određenom obliku?
- Mislim da mi još uvijek nismo u potpunosti svjesni što imamo ovdje. Vječni problem turizma je prilagodba potražnji, što onda rezultira betonizacijom i devastacijom obale. Praktički, prilagodbom čitave infrastrukture, koja rezultira negativnim reperkusijama. Stara jezgra Splita se pretvorila u tematski park koji vonja na fritezu.
Svakako, žalosno je što moramo čuti od drugih koliko nam je lijepa zemlja i da bi možda trebalo zaštititi prirodne i povijesne znamenitosti. Mi, nažalost, po tom pitanju ne radimo ništa i sve smo manje orijentirani na našeg čovjeka. Sve ga se više istiskuje i postaje samo pasivni promatrač.
Ako se takav trend nastavi, imat ćemo negodovanje te se neće ni to dobro završiti. Bit će sve više konflikata s turistima i nomadima, koji će se onda i manje vraćati. Rekao bih da još nismo sasvim načisto s onime što želimo. Možda deklarativno, ali političke odluke redovito ne reflektiraju ono što se propagira u na panelima turističkih zajednica.
A propagira se "održivost", koja je sama antiteza modelu masovnog turizma. Naravno, taj pojam je potpuno nedokučiv stanovništvu ovisnome o pobožnoj eksploataciji prirode i prostora. Jedino tko bi ga eventualno mogao razumjeti su vegeterijanaci ateisti s čudnim progresivnim idejama.