Nakon Drugog svjetskog rata Split je “eksplodirao” intenzivnom izgradnjom stanova. U poslijeratnom razdoblju postao je grad doseljenika koji su stizali s otoka, iz Dalmatinske zagore, Bosne i Hercegovine i gradova bivše Jugoslavije. Bila je to posljedica pretvaranja seljaka u radničku klasu.
Split je na kraju Drugog svjetskog rata bio dijelom razrušen i stambeni fond mu je smanjen zbog oštećenih ili potpuno uništenih građevina. Godine 1945. u gradu službeno ima 10.339 stanova, ali samo trećina zadovoljava moderne zahtjeve za stanovanje. Na kraju razdoblja socijalizma 1991. na popisu stanovništva izbrojeno je 56.620 stanova, što znači da se u 46 godina broj stanova povećao više od četiri puta. No u istom razdoblju Split je čak pet puta povećao broj stanovnika, pa ih je tako 1991. imao već 200 tisuća.
Najintenzivnija je bila gradnja takozvanoga Splita 2. Tako je u razdoblju od 1958. do 1970. izgrađeno 20.615 stanova, od toga u zgradama 14.497 stanova, a u obiteljskim kućama 6928.
U periodu od 1965. do 1970. gradilo se više od 2000 stanova godišnje. Usporedbe radi, često se govori da se u Splitu ne gradi dovoljno stanova i da mladi napuštaju grad zbog previsoke cijene stambenih kvadrata. Međutim, prema statistici koju nudi Državni zavod za statistiku, od 2011. do 2018. nakon Zagreba najviše se gradilo stanova u Splitu. U tih osam godina u Splitu je završeno 2386 stanova. Ali samo u 1968. godini u socijalističkom Splitu izgrađeno je 2268 stanova. Dakle, u toj jednoj godini bio je izgrađen gotovo isti broj stanova kao u osam godina kad je Split bio drugi grad po stanogradnji u neovisnoj Hrvatskoj.
U šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća Split je bio veliko gradilište kakvo je danas teško zamisliti: predjeli Splita 2, koji danas čine šire središte grada, a onda je većina toga bila neosvojena periferija, gradili su se velikom brzinom zbog tipskog projektiranja zgrada i stanova. Iako su zgrade nastajale gotovo preko noći na splitskim poljima, to je samo donekle uspijevalo zadovoljiti enormnu potražnju doseljenika za stanovima.
Tenzije došljaka i fetivih
Počinje i gradnja nebodera. Godine 1962. izgrađen je prvi splitski neboder s trinaest katova po projektu Vuke Bombardellija za “Pomgrad”, a do 1969. Split je već imao 31 neboder.
Ispod površine partijskih parola o napretku socijalističkih gradova rastu tenzije između došljaka koji su ostavili svoje zavičaje, a nisu poznavali gradsku kulturu, i “fetivih “starosjedilaca, osobito onih kojima je nacionalizirana imovina, a nisu se smjeli glasno buniti. Izgleda da nesnalaženja nisu bila baš rijetka, jer su za Split 3 bila organizirana predavanja na kojima su arhitekti novim stanarima objašnjavali kako da se koriste zgradama i stanovima u koje su se doselili.
Do intenzivne gradnje došlo je nakon što su demografski problemi postali neizdrživi. Naime, Split dobiva ulogu značajnog gospodarskog i prometnog središta (a kasnije će dobiti velebnu sportsku infrastrukturu s MIS-om 1979.), što sve govori kako mu je u Titovoj Jugoslaviji bila namijenjena uloga lokomotive Dalmacije, kao što ju je imao i u Kraljevini Jugoslaviji kad je Zadar bio pod Italijom.
Od 1945. do 1950. u Splitu je osnovano pet građevinskih poduzeća koja će imati velikog utjecaja: “Lavčević”, “Melioracija”, “Konstruktor”, “Pomgrad” i “Tehnogradnja”. U Kaštel Sućurcu gradi se “Jugovinil”. Proširit će se kapaciteti za Gradsku luku, Sjevernu luku i škver. Međutim, ovaj industrijski razvoj, koji privlači znatnu radnu snagu, ne prate stanogradnja i izgradnja društvenih sadržaja.
Naime, tvornice, prometna infrastruktura i poljoprivreda smatraju se kapitalnim investicijama i na njih se usmjeravaju glavna sredstva, što dovodi do velikog nedostatka stanova koji ne uspijeva nadoknaditi niti nacionalizacija privatnih stanova.
Godine 1958. zabilježeno je 81.000 stanovnika, što znači da se zbog velike industrijalizacije udvostručio broj građana u odnosu na 1945. No samo je 16.000 stanova. Ali postojali su uvjeti za eksploziju stambenog fonda. Zahvaljujući političkim okolnostima, zemljište se moglo eksproprijacijom jeftino uzeti od vlasnika. Time gradnja postaje jeftina, a urbano se planiranje olakšava. Također, centralizira se proces planiranja i gradnje. Osnivaju se Urbanistički zavod Dalmacije i Poduzeće za izgradnju Splita, koji će biti glavni partneri u programiranju i planiranju izgradnje i prostornog uređenja.
Radničke kolonije
Odmah nakon rata išlo se na gradnju radničkih kolonija s prizemnicama i jednokatnicama po Bačvicama, Poljudu, Mitničkoj..., koje su došljacima bile bliže kao rješenje, ali ubrzo se od toga odustalo jer su zauzimale više prostora nego višekatnice. Koncem pedesetih krenulo se s urbanističkim i arhitektonskim modelom tipiziranih zgrada i stanova, što je također ubrzalo i pojeftinilo gradnju. Godine 1957. objavljen je natječaj za tipske višekatnice na kojem nitko od kandidata nije zadovoljio, ali nakon toga je arhitekt Vuko Bombardelli pokrenuo medijsku kampanju kakva do tada nije bila viđena. Za svoj projekt jeftine tipske stanogradnje “Eksperiment 57” (E-57) objavio je u Slobodnoj Dalmaciji da može izgraditi stanove koji će koštati 800.000 dinara, što je bilo upola jeftinije od tadašnjih cijena. Struka je bila protiv gradnje takvih stanova, čija je visina bila 2,40 metara, ali javnost se počela raspitivati o jeftinim stanovima od “800.000 dinara”.
Na koncu su izvedene neke zgrade E-57 po Splitu, čak i po Kaštel Sućurcu, Dugom Ratu, Pločama te u Čapljini i Mostaru. Ali naknadno se pokazalo da postoje problemi s tako jeftinom gradnjom, koja se nije pokazala solidnom pa se moralo raditi popravke. Ovi stanovi uveli su vrlo male kuhinje, spavaća soba isto nije bila velika, dok je najveći dio zauzimao dnevni boravak s terasom. Mali prostor kuhinje bio je uvjetovan vizijom da će u socijalističkom društvu žene biti ravnopravne, a kuhanje i čuvanje djece preuzet će društveni servisi.
Nešto solidniji model gradnje koji je uzeo više maha bio je URBS-1, URBS-4 i URBS-5 Josipa Vojnovića i Lovre Perkovića. Takva su rješenja bila najčešća po takozvanim koncentričnim gradilištima, a riječ je također o serijskom ponavljanju zgrada s uglavnom istim tipskim stanovima. Izgradnja u prostoru bila je rahla sa zgradama pravokutnog ili kvadratnog tlocrta. Prvo masovno gradilište bilo je na području oko Osječke ulice, gdje je od 1959. do 1962. izgrađeno 525 stanova.
Ovakvim tipom gradnje mijenja se dotadašnji splitski urbanizam. Zgrade više ne prate smjer ulice, ne grade se zatvoreni stambeni blokovi s dvorištima niti uglovnice. Zgrade su samostojeće i raspoređene su po terenu tako da dobiju što više sunca i budu okružene zelenilom. No izgradnju stanova nije pratila socijalna infrastruktura društvenih i kulturnih sadržaja.
Ti su kvartovi s vremenom dobivali škole, vrtiće, ambulante i ljekarne. No zapravo su ostali spavaonice vezane uz povijesno središte grada, kamo se moralo ići ako se htjelo kupiti cipele, poslušati koncert ili uzeti neki formular.
’Klonirani’ kvartovi
U takvim “kloniranim” kvartovima nedostajali su osmišljeni prostori za socijalne kontakte, poput trgova, ili simbolička obilježja, poput javnih skulptura ili specifične arhitekture, s kojima bi se novi stanovnici mogli identificirati i doživjeti sebe kao pripadnike tog dijela grada. Danas ti prostori ostavljaju nešto drugačiji dojam. Na zidovima su murali i grafiti, u prizemljima lokalni kafići i dućani, izraslo je drveće koje gotovo zaklanja neke zgrade, uređuju se dječja igrališta pa se čini da tim kvartovima najviše nedostaju parkirna mjesta. Ali u ono vrijeme, kad se radnička klasa uselila u nove zgrade, vidjeli su samo svježe anonimne fasade, hortikultura još nije izrasla, pa su takav urbanizam i gradnja još više izgledali kao preslikani iz jednog kvarta u drugi.
Svođenje arhitekture na unificiranu proizvodnju “presjeklo” je za neko vrijeme kreativniji angažman u oblikovanju. Naime, u poslijeratnom periodu od 1955. do 1957. građene su interpolacije Stanka Fabrisa na Trgu Mihovila Pavlinovića, Berislava Kalogjere na Dobrome i Lovre Perkovića na Pazaru, te njegova samostojeća zgrada uz Park Emanuela Vidovića, kao i zgrade Dinka Vesanovića na Bačvicama i Gripama. Njih je odlikovao modernistički pristup koji je donosio kvalitetnije stanovanje, kako upotrebom materijala, tako i oblikovnim rješenjima. Ali od konca pedesetih takva su djela kritizirana kao preskupa i svojevrsno zastranjivanje koje nije u duhu socijalističkog društva jednakosti. Na taj stav možda ne treba gledati samo kao na ideološko ograničavanje umjetničke slobode arhitekata, nego se može shvatiti i kao posljedica situacije u kojoj je jedno siromašno društvo trebalo reagirati na stambene potrebe u gradu koji je rastao neprirodnom brzinom.
Ovakvo shvaćanje gradnje i rješavanje stambenog pitanja u to vrijeme nije bilo vezano isključivo uz komunizam. Zapravo, kod nas takve ideje dolaze od europskog pokreta u arhitekturi nazvanog CIAM, koji je okupljao progresivne arhitekte koji su smatrali da je zadaća arhitekture da unaprjeđuje društvo. U Dubrovniku je 1956. bio održan kongres CIAM-a. No to je već period kad su oni na zalazu, jer se koju godinu kasnije gase i više neće biti njihovih kongresa. Naime, neki od zapadnih planera i arhitekata uviđaju nedostatke tih ideja koje datiraju još iz dvadesetih godina prošlog stoljeća.
No i u Velikoj Britaniji u šezdesetima se, dok je vladao optimizam “države blagostanja”, grade kompleksi sa znatno više katova za masovno stanovanje nego na Splitu 2, kao Park Hill u Sheffieldu ili Robin Hood Gardens u Londonu. U Splitu će se neke kvartove-spavaonice pokušati “oživiti” gradnjama socijalističkih trgovačkih centara.
Vojna gradnja
Još u pedesetima postojala je urbanistička ideja da se nakon probijanja Marmontove ulice “provuče” transverzala sve do današnjeg Trga Hrvatske bratske zajednice, koji je trebao biti kružni trg za koji je natječaj proveden tek 1981. godine.
Na toj su osi s vremenom izgrađena čak četiri prodajna centra: dječja robna kuća “Maja”, “Prima Grad”, “Dalma” i “Prima Standa”. Postojao je plan da svaki kvart u Splitu ima svoju “robnu kuću”. To se nije dogodilo, ali Split je po njihovu broju bio najnapredniji od gradova na obali. Za projektiranje se pozivalo prvorazredne arhitekte jer su zgrade trebale biti upečatljivi land-mark u prostoru. S prodajnim centrom “Koteks” Split je dobio prvi trgovački centar u Jugoslaviji.
Nakon što je na Plokitama završila faza Splita 2 sa sustavom “koncentričnih gradilišta”, posve drugačiji model primijenjen je na Splitu 3. Ali i financijska su sredstva bila veća. Investitor je bila JNA, koja je financirala i kvalitetnu gradnju nebodera na Spinutu što ih je projektirao Lovre Perković, a poslije i “Kineski zid” Frane Gotovca.
Godine 1968. planirano je da se izgradi “treći gradski rajon” (Split 3) za 37.600 stanovnika, za koje je trebalo izgraditi 9100 stanova. Izgrađeni su Smrdečac, Trstenik i Mertojak. Osim stanova i ulica, tamo je sagrađena osnovna škola, dječji vrtići, robna kuća Prima 3 i FESB. A još ranije izgrađene su bolnica na Firulama Zoje Dumengjić i Vojna bolnica na Križinama Antona Urlicha.
Unatoč svemu, Split 3 nije uspio postati sekundarni gradski centar, kako su slovenski urbanisti planirali, koji bi nadomjestio ondašnju ulogu povijesne gradske jezgre.
Kao koncept, Split 3 postao je jedno od najcjenjenijih urbanističkih ostvarenja ne samo u Hrvatskoj. Toliko se o njemu pisalo da ćemo ga predstaviti u kratkim crtama. Split 3 je po svemu suprotan Splitu 2, koji je nastao na nasljeđu “internacionalnog stila”. Split 3 uvažava i interpretira memoriju grada u koji arhitektura intervenira. Također, ponovno se zgrade orijentiraju u smjeru ulica, ali ovdje je riječ o pješačkim ulicama koje se odvajaju od kolnih. Neke su ulice raspoređene u smjeru zatečene rimske centurijacije, dok je Boškovićeva ulica orijentirana paralelno s Cardom u Palači, što je “posvajanje” jednog od simbola identiteta grada, od čega je prethodno razdoblje “bježalo”.
Pješačke ulice inspirirane su starim dijelom grada, Varošem, kako bi se dobio efekt susjedstva. Arhitektura više nije anonimna, mladi arhitekti stvaraju djela s autorskim pečatom upravo radi socijalne funkcije.
Projektant nagrađenih ulica, Ljubićeve i Šimunovićeve, Dinko Kovačić poslije je objašnjavao kako je nakon neambiciozne arhitekture “kranskog urbanizma” bilo potrebno stvoriti arhitekturu koja će biti događaj, ali i graditi “odnose u obitelji i odnose u gradu”. Također, rekao je kako su njih arhitekte vodili na studijska putovanja po Engleskoj, Škotskoj, Danskoj, Švedskoj, Finskoj, Nizozemskoj i Belgiji. Neke od zgrada Splita 3 podsjećaju na rješenja kvalitetnog javnog najamnog stanovanja kakvo se moglo naći u zapadnoj Europi iz perioda brutalističke arhitekture, dok se za neka djela Splita 3 može reći da spadaju u sam vrh tog perioda u svjetskim razmjerima, poput Ljubićeve i Papandopulove ulice.
Split 3 i MIS
No bilo je i nedostataka. Zgrade su masivne, roditelji nisu mogli s visokih katova paziti na djecu koja su se igrala na pješačkim ulicama. Nema dovoljno zelenila jer su okolni prostori pretvoreni u parkirališta. Također, veliki gabariti zgrada koje dosežu do 17 katova značajno su izmijenili doživljaj Splita gledano s mora, ali ne baš nabolje.
Split 3 nikad nije dovršen jer su investicije otišle na kapitalne sportske objekte i infrastrukturne zahvate kojima Split može zahvaliti što je bio domaćin Mediteranskih igara 1979. Na tim se projektima nije štedjelo pa je Split dobio spektakularnu arhitekturu sportsko-trgovačkog centra na Gripama Slavena Rožića i Živorada Jankovića, “Poljudsku ljepoticu”, kako je prozvan olimpijski stadion Borisa Magaša, i poljudski bazen Ivana Antića.
Za potrebe MIS-a izgrađen je veliki putnički terminal na aerodromu u Resniku, pomorsko-putnički terminal u Gradskoj luci, zgrada RTV centra, kao i Dom mladih (koji do danas nije dovršen). Probijen je tunel kroz Marjan, a zahvati na cestovnim i željezničkim pravcima olakšali su rješavanje prometnih problema u Splitu i njegovoj okolici. Osim toga, unaprijeđena je elektrodistribucijska mreža, kao i vodovodno-kanalizacijski sustav i telekomunikacijske veze. Hotelu “Marjan”, Lovre Perkovića, kapacitet je povećan s 400 na 610 kreveta. Štoviše, hotel je dobio i kongresnu dvoranu za 600 uzvanika. Rekonstruirani su hotel “Bellevue” i restorani “Adriana” i “Luxor”. Svi ovi zahvati koštali su 2,6 milijardi ondašnjih dinara, što je bila ogromna cifra za ono vrijeme.
No već se sredinom 70-ih, kao reakcija na skupoću gradnje Splita 3, na Ravnim njivama vraća tipizirana ekonomična gradnja iz 60-ih, koja donosi više zelenila i nižu katnost. U osamdesetim godinama stanogradnja se usporava. Politička i ekonomska kriza, zbog koje dolazi do inflacije, uzrokuje da urbanistički planovi ostaju na papiru, nerealizirani ili samo djelomično izvedeni. U 80-ima se “popunjavaju” neki kvartovi, ali jedino novoizgrađeno stambeno naselje bile su Pujanke, koje su zbog uniformnih visokogradnji i nedostatka sadržaja nalikovale na jeftiniju varijantu Splita 3. Naselje na Pujankama izgrađeno je na sjeveroistoku grada kao zadnji urbani dio Splita prije takozvane obilaznice, koja je dio neizgrađene brze ceste Trogir – Omiš.
Iza “obilaznice” počinje područje bespravne gradnje koja je u SFRJ bila legalizirana 1968. godine, što je samo potaknulo njezino bujanje. Jedan od razloga je taj što su u bivšoj državi svi uplaćivali u stambeni fond iz kojega su poduzeća investirala u gradnju stanova za svoje radnike (najveći investitor bilo je splitsko brodogradilište). No nisu svi dobili stanove, osobito smanjenjem gradnje društvenih stanova u osamdesetima, a kako se u socijalizmu nije moglo dopustiti da ljudi ostanu bez krova nad glavom jer bi to značilo priznanje da postoje socijalne razlike, tako se prešutno tolerirala gradnja bez “papira” (za koju su ti ljudi sami financirali infrastrukturu). Ova neplanska gradnja obiteljskih kuća izvodila se na područjima gdje su urbanistički planovi predviđali posve druge sadržaje za razvoj grada.
Zadnji pokušaj
Zadnji značajniji pokušaj urbaniziranja je izgradnja stambenog naselja na Žnjanu po projektu Marijana Hržića. Projekt je zamišljen kao višeslojna postmoderna interpretacija nasljeđa Splita, od Rive, Varoša, Palače... Ali od planiranog su izgrađena samo tri stambena bloka, kojima se odstupilo od izvorne ideje Splita 3.
Jedna čitava generacija doseljenika i starosjedilaca živjela je u gradu koji je skoro pola stoljeća bio veliko gradilište i narastao je za dvije trećine. Koncem osamdesetih već su bili urbanizirani značajni dijelovi s infrastrukturom, društvenim, kulturnim i sportskim objektima. Stasala su djeca onih koji su još plugom orali splitska polja dok su se gradili novi kvartovi; stasala su i djeca došljaka koji su bacali smeće s balkona kad su se uselili u stanove; stasala su i djeca starosjedilaca u čije su stanove ušli “zaštićeni najmoprimci”; stasala su djeca bespravih graditelja koji su podizali kuće na neuređenim dijelovima grada. Nakon što su djeca jednih, drugih, trećih i četvrtih narasla da bi mogli postati urbani građani, taj je proces grubo prekinut. Došao je novi rat i nova seoba stanovništva.