Vriće sa stotinjak boca trpa u kariolu. Jedva sve stanu. Onda od Smokovika kreće laganini tempom 20-ak minuta do "Tommyja" na Brdima. I tako svaka dva tjedna ili jednom u mjesec dana. On je Petar Kovačić i ima 89. godina. Za te je godine vitalan i zdrav, osim što malo slabije čuje.
Prije 30 godina skoro je ostao bez obje noge, ali svoju 60 postotnu invalidnost odlično nosi. Otvoren, iskren i nasmijan pristao je na razgovor i fotografiranje našem kolegi Tomu Dubravcu.
- Ja sam Petar Kovačić i imam 89 godina. Živim na Smokoviku u kući na tri kata. Imam tri sina koji s obitelji žive sa mnom. Nevista skupi boce i ja ih dođem ovdje prodati. Najviše ih ima na Pazaru. Ma je, di je teško, pa Smokovik je 20 minuti odavde – uvodno će Petar.
U ratu izgubio kuću, ženu
Dok ubacuje boce u uređaj za povrat, Petar nam priča svoju životnu priču. Rodom je iz mjesta Dabar, kod Bitelića, na obali Perućkog jezera. U ”onoj državi” je čuvao stoku i brinuo se o roditeljima dok nisu preminuli. U Splitu je kupio zemlju 1980-ih i doselio se 1993. godine.
- U staroj državi nisam imao posla pa nisam stekao uvjete za mirovinu. Nagazio sam na ”paštetu” 1992. i završio u bolnici. Zahvaljujući doktoru Roji danas mogu šetati. Rekao mi je da su šanse 1:1000, ali sam jedan od sretnika. Godinu dana poslije, žena mi je ugazila na minu. Ubili je četnici! Nakon toga sam odlučio ostati u Splitu i više se na selo nisam vratio. Tamo je ostao samo okvir kuće, ostalo je zapaljeno, nema tamo nikoga više – govori Petar.
Nije se više ženio. Kao civilnoj žrtvi rata ustanovljen mu je 60 postotni invaliditet temeljem kojeg je stekao prava na 500-tinjak kuna (66-67 eura) mirovine. Radno sposoban više nije bio. Iako ga život nije mazio, iza sebe ima veliku obitelj na čemu bi mu većina mogla zaviditi.
- Imam tri sina, dva su blizanci. Jedan se nije nikad ženio. Iza sebe mi je ostalo šestero unučadi i devetero praunučadi. Ajme što je lijepo kad vidim malene. Odmah mi je ljepše! Ja sam zemlju kupio prije više od 40-tak godina i kasnije uložio novac u kuću. Lipše mi je u gradu nego na selu. Nemam se gdje ni vratiti – govori šjor Petar dok je marljivo ubacio jednu po jednu bocu, a za pomoć ne želi ni čut.
Dok pričamo, stvara se red. U karioli ima na stotine boca. U redu vidimo i osobu kojoj je možda 20 godina, a nakon nje i čovjeka u svojim šezdesetima. Iz dućana nam tvrde kako je uvijek red za povrat boca. "Tommy" radi do 10, a ljudi stižu kroz cijeli dan.
Oni bi ograničenja broja boca baš kako drugi ne bi morali čekati zbog Petra. Ali kada smo vidjeli račun nakon toliko boca ubačenih, bude nam krivo. Koliko je vremena potrošeno da se pronađu boce i donesu na Brda? Još pješke. A zarada je za kruh i jogurt. Što tek da ograniče broj vraćenih boca? S par eura u džepu?
Srećom šjor Petar ima djecu, a i primanja su malo bolja nego prije 30 godina pa se izgura mjesec uz koji euro sa strane od boca:
- Danas primam oko 106 -107 eura (800 kuna) mjesečno. Od žene dobivam 200 eura mjesečno. Sinovi rade, nije toliko loše. Od boca se zaradi štagod. Ovim se bavim od kada je krenula prodaja. Zdrav sam, dobro je, ne žalim se. Samo mi je krivo kada se sjetim svega, kuće na selu i kako nema više ničega – priznao nam je šjor Petar.
I tako, malo-pomalo, u sat vremena je ubacio sve boce iz kariole u aparat. Iako je pala i zezancija kako je "okrenuo" 100 eura, naš izračun je, prema onome što smo vidjeli, mnogo manji.
Koliko muke. Drago nam je da se ima gdje i kome vratiti što nije slučaj s velikim broj osoba u tim godinama. Zarada tu, sada kući svojoj obitelji. Kariola u ruci i idemo opet. Samo u drugom smjeru.
