Dr. Ante Trumbić vjerojatno je najveći političar kojeg je Split dao ikada. Prošao je odvjetnik Trumbić put od pravaša do uvjerenog Jugoslavena; od onoga kojeg su mase slavile jer je rodni grad spasio od talijanske okupacije nakon Prvog svjetskog rata, do toga da se našao pod strašnim optužbama zbog Rapalskog ugovora kojim su najljepši dijelovi Hrvatske prepušteni Kraljevini Italiji.
Političku karijeru počeo je Trumbić još u vrijeme Austro-Ugarske kao zastupnik u Dalmatinskom saboru i Carevinskome vijeću. Od 1915. do 1918. godine predsjednik je Jugoslavenskoga odbora, a 1917. potpisnik Krfske deklaracije kojom se praktički udaraju temelji novoj južnoslavenskoj državi koja će postati majka ili maćeha, kako i tko na nju gledao: Hrvatima, Srbima i Slovencima, kao i ostalima koji nisu pripadali "trojedinom plemenu".
Trumbić je taj koji je, jer su talijanski vojni brodovi već uplovili u splitsku luku, pohitao u Zagreb preklinjati predstavnike Države SHS da se odmah ujedine s Kraljevinom Srbijom, inače će najveći grad na istočnoj strani Jadrana pasti u ruke tuđina.
Stjepan Radić, čijoj se stranci, HSS-u, Trumbić pridružio 1928., upozorio ga je da se s ujedinjenjem ne žuri dok ne bude kristalno jasno na koji će način biti uređena buduća državna zajednica i kakav će u njoj položaj uživati Hrvati. Radić, dakle, nije bio protiv Jugoslavije kao rješenja koje će spasiti u prvom redu Dalmaciju od talijanskih teritorijalnih posizanja i Hrvatskoj omogućiti kakav-takav suverenitet, ali je mudro poručio da se "ne žuri kao guske u maglu", predmnijevajući da će Srbi kao pobjednici u Prvom svjetskom ratu, Hrvatima i Slovencima koji su se našli na poraženoj strani - nametnuti primat na političkom i ekonomskom planu.
Trumbić, koji je dugo zagovarao ujedinjenje Južnih Slavena izvan Austro-Ugarske Monarhije, bio je raspet između mudrog savjeta koji je njemu i ostalima sa saborske govornice udijelio Radić, i pritisaka iz njegove biračke baze, naročito iz Splita i s otoka Visa, na koje je Italija polagala pravo na temelju Londonskog ugovora.
Upravo su Splićani bili ti koji su preko Trumbića izlobirali odlazak delegacije Države SHS kralju Aleksandru Karađorđeviću na poklon, da bi tamo praktički prihvatili ujedinjenje pod uvjetima koje je nametnula srpska dinastija, a što će se već u prvim danima nakon oživotovorenja Kraljevine SHS pokazati kao nerješiv problem, zbog čega će, između ostalog, u samo jedanaest dana nestati u Travanjskom ratu.
Trumbić je kao najpoznatiji splitski političar svoga vremena završio kao tragičar jer se, zajedno s jugoslavenskim premijerom Milenkom Vesnićem i ministrom financija Kostom Stojanovićem, našao za pregovaračkim stolom s Talijanima, a da se rezultat tih pregovora, zbog međunarodnih silnica - već unaprijed znao.
Da Trumbić u svojstvu ministra vanjskih poslova Kraljevine SHS i kolege nisu prihvatili ultimatum talijanske strane, oni bi uspostavili granice predviđene Londonskim ugovorom kojim bi "pala" praktički cijela Dalmacija.
No, ni potpis na Rapalski ugovor nije bio bogzna što bolje rješenje: Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra, osim dijela općine Kastav, i Zadar. Zatim, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža. Stvorena je Slobodna Država Rijeka kao svojevrsna tampon-zona između Italije i Kraljevine SHS.
Od talijanske okupacije spašeni su Split i Šibenik te dio dalmatinskog zaleđa na koji su Talijani također polagali pravo. Manje-više sve ono što nisu uspjeli ostvariti potpisivanjem Rapalskog ugovora, kasnije im je prepustio poglavnik Ante Pavelić, a "oduzeo" Josip Broz Tito.
Slavljeni i od naroda poštovani Ante Trumbić tako je svoju političku karijeru završio kao tragičar. Potpisom na Rapalski ugovor optužen je za izdaju, pa je njegova ostavka prihvaćena kao moralan čin onoga koji je vjekovne hrvatske teritorije prepustio mrskim zavojevačima s druge strane Jadrana.
Jedan od znamenitih gradonačelnika Splita dr. Ante Trumbić, umro je 1938. Godinu dana poslije nadgrobni spomenik će mu izraditi veliki Ivan Meštrović.
