Na pitanje je li prije bilo bolje, kao iz topa odgovaram - nije! A kad govorimo o tome "prije", nužno se vraćamo u osamdesete, u desetljeće prije rušenja Berlinskog zida, u sumrak Jugoslavije. U Split koji muče velika nezaposlenost, strašna narkomanija i još strašnije - beznađe.
Drugo mišljenje pročitajte ovdje:
Može li se biti nostalgičan za takvim vremenima? Da; jer je i potpisnik ovih redaka u dvije knjige priča o odrastanju osamdesetih, pokušao sačuvati boje i okuse godina u kojima se živjelo mirnije, ljudskije, opuštenije i skromnije nego danas, ali ne i bolje. Nostalgičar, dakle, jesam, i danas sanjam Split moje mladosti i zbog njega mi ponekad dođu suze od milinja, ali pasatist - nikako. Split u Europskoj uniji kudikamo je bolje mjesto za život, negoli je to bio u Jugoslaviji nakon Titove smrti. I to za tri koplja!
Dijete sam Bačvica, Toća, Radunice, Geta, Varoša i Rive... U tom krugu sam proveo formativne godine i bio bih nepošten, ma koliko mi je tada bilo lijepo, tvrditi da je grad izgledao bolje nego danas i da se u njemu imalo i moglo više. Tamo gdje su nekad bile zapuštene šupe i portuni, sada su luksuzni apartmani, restorani, trgovine, muzeji... Po kantunima Varoša i Geta moglo se onda vidjeti ovisnike o heroinu ili ljepilu gdje leže na cesti, a da im nitko ne priskače upomoć, nesreća golema. U Splitu se, naročito u drugoj polovici osamdesetih, zamjetnije osjetilo i siromaštvo koje je pogodilo radničke obitelji. Nije slutilo na dobro.
Anketu među poznatim Splićanima pročitajte ovdje:
Bilo je dana kad se na Bačama niste smjeli kupati zbog zagađenog mora u koje se ulijevala kanalizacija miješajući se sa prljavštinom koja je prekrivala gradsku luku "pod normalno", a grad nije bio ni izbliza zelen i čist kao što je danas, ma koliko bili zgroženi škovacama koje strše iz otvorenih kontejnera. Vjerovali ili ne; tada je bilo gore, Split je bio prošaran divljim depoima, a kartušine na sve strane.
Restorani su se osamdesetih mogli pobrojiti na prste jedne ruke, u kafićima interijeri nisu bili mijenjani desetljećima, a i ponuda im je nerijetko bila takva: kakvi mirisi i arome iz krhkih, okruglih čaša, tuga s juga ili veselje, zalijevala se najčešće bocom "Jure" ili pivom po zidićima.
O zapuštenosti fasada, krovovima s kojih padaju kupe i pročeljima s kojih vise gnjile škure, da ne govorim. Kroz stari dio Splita za većeg juga ili bure bilo je pogibeljno prolaziti, sve dok se dvijetisućitih nije počeo događati turizam zbog kojeg privatni investitori, često mali ljudi koji su u to uložili svu ušteđevinu, nisu počeli obnavljati kuću po kuću. Vremenom bi tako uredili cijelu kalu, dvije, tri.., da bi zapuštena pučka naselja u posljednjih dvadeset godina pretvorili u najslikovitije gradske četvrti u kojima se stambeni kvadrati iznajmljuju ili prodaju po astronomskim cijenama.
Mali, izolirani, prilično zatvoreni Split iz osamdesetih, danas se prometnuo u grad koji ljeti ima dvostruko više ljudi i u kojem se čuju svi jezici svijeta. I koji zbog toga odustaje od predrasuda kojima je bio zarobljen: tolerantniji je prema gay populaciji, primio je raširenih ruku i strane radnike iz dalekih zemalja: Pakistance, Indijce, Nepalce..., a do kulturne baštine se drži više no ikada, jer su svi postali svjesni činjenice da ćemo, uništimo li Palaču, kao što smo u pljačkaškoj privatizaciji dokrajčili industriju, sutra biti kruha gladni. I da nam onda više neće dolaziti gosti sa svih kontinenata zbog kojih danas jedan dio Splićana pristojno živi, i zbog kojih na ama baš svakom koraku stoji natpis: "Tražimo radnike!"
Turizam Splitu nije, dakle, donio samo probleme: divlju gradnju, prometne gužve, buku, vandale koji do kasno u noć maltretiraju stanovnike u povijesnoj jezgri i mokre u Piriju. Turizam je dao priliku mladima, pa se poslodavci otimaju ne samo za studente, nego i srednjoškolce da bi izvukli sezonu, a oni nerijetko donose kući više novca od svojih roditelja. Takvo što u Splitu propalih ili posrnulih poduzeća koji je ljeti služio strancima samo za tranzit prema otocima, pa se često za njim ne bi ni ošervali, jednostavno nije bilo moguće. Taj je Split, ponavljam, imao svoj šarm, zajebanciju, ludi ritam kojeg je najbolje oslikao Smoje, međutim, nije usporediv s onim što imamo danas. Ipak nas dijeli četrdesetak godina.
U gradu magnetske privlačnosti s kraja stoljeća, bilo je tada Mediterana više nego ga ima sada i nego će ga više ikada biti, ali pošteno gledajući, razlike u kvaliteti života, što je bilo i za očekivati zbog proteka vremena, na strani su današnjeg, modernog i u svijetu poznatog Splita. Neka tako i ostane.