StoryEditor
Splitzaluđeni maškarama

Slavni dani splitskog krnjevala: sa sumrakom su se s ulica povlačili pučani i izlazili pripadnici višeg sloja, cijeli je grad odjekivao od požuda

23. veljače 2020. - 14:10
Čitav Dioklecijanov grad odjekuje od uživanja i požuda, a u zraku podrhtava jedna nesavladiva snaga koja traži i zahtijeva, pisao je njemački književnik Herman BahrArhiv Muzeja Grada Splita

Splitski krnjevali, kao najluđi i najraskošniji na našoj strani Jadrana, stoljećima su predstavljali tradiciju koju je naše vrijeme uspjelo dovesti skoro do izumiranja. Kroničari su bilježili kako su samo dva dana u godini sve Splićanke i svi Splićani na Rivi; na fjeru gradskog zaštitnika svetoga Duje i na Pokladni utorak, kad je ludesanje trajalo od jutra do ponoći u koju bi veliko zvono - Bumbal s kampanela katedrale oglasilo kraj pokladne mahnitosti i početak korizmenog posta i pokore.

Usprkos prividnom kaosu, splitski je krnjeval imao točno određene dijelove programa, protokola, kojih se strogo držao na radost puka: umjetnička izrada velikog Krnje, kao alegorije svega zla koje je zadesilo grad u prošloj godini, procesija gradskim ulicama s figurom Krnje, oplakivanje, čitanje presude - šentence, te spaljivanje uz opće veselje.

Koliko je Split bio zaluđen svojim maškarama svjedoči i činjenica kako je uz gradsku intelektualnu elitu koja je stajala iz Krnjevala i njegovu poetiku, koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća maškarade organizirao, pisao šentence i izvodio ih, bio i sam gradonačelnik; ugledni pravnik i političar, prijatelj redikula i sirotinje, pjesnik i satiričar dr. Vicko Mihaljević (1861. - 1911.), popularni i do danas nezaboravljeni Dotur Vice!

Listajući monografiju povjesničara umjetnosti Gorana Borčića ‘Splitski krnjevali’, nalazimo kako su redovito krnjevalske pozornice bile na Pjaci, Rivi i pred kavanom ‘Na novoj obali’, ali i u zgradi kazališta, salonima plemićkih palača, plesnim salama, prostorijama različitih društava, čitaonicama, te kavanama i restauracijama, čak i u Biskupskom sjemeništu! Druženja pod maskama trajala su tjednima, a vrhunac je bio na Pokladni utorak kad bi se sve živo sjatilo na gradske ulice.

Sudjelovali svi staleži

U maškaradama po ulicama početkom devetnaestog stoljeća sudjelovali su svi staleži, a povorke krabulja šetale su ulicama, trgovima i obalom već od dva sata poslijepodne. Obrtnici, vješti u izradi kostima i scenografije prikazivali bi neki povijesni događaj ili alegoriju, tvoreći tako pučki teatar pod vedrim nebom. Sa sumrakom su se s ulica povlačili pučani, a s prvim mrakom izlazili maskirani pripadnici višeg sloja koji su se sastajali na plesovima i zabavama po palačama. I tako je bilo svakog dana poklada osim petkom.

image
Arhiv Muzeja Grada Splita

Cesarsko-kraljevsko okružno povjerenstvo 1835. godine objavilo je ‘prava i dužnosti maškara’ s obzirom na nerede koji su se događali u danima Krnjevala. Maškare su se na blagdane mogle pojaviti tek iza večernjeg zvona i bilo im je zabranjeno ulaziti u crkve i na posvećena mjesta.

- Uz prijetnju uhićenjem zabranjivalo se nositi oružje ili ‘rokete’, a izazivače nereda, one koji upotrebljavaju nepristojne izraze, te govornike protiv vjere, vlasti, morala i državnih ustanova čekala je ista kazna. Bilo je još ograničenja; nisu se smjele koristiti obrazine čudovišta, životinja i nakaza, već samo maske koje pobuđuju radost i veselje - navodi prof. Frano Baras u ‘Splitskim prigovaranjima’, a zbog svega možemo pretpostaviti kako su zabrane i kazne propisane jer su Splićani - pretjerivali u pokladnom veselju.

U takvome Splitu odrastao je u Velome Varošu i Mali Vice, kasniji Dotur Vice Mihaljević, koji je još je kao mladić - premda obrazovan, ugledan i imućan - bio na glasu kao veliki ljubitelj maškarada, okupljao bi oko sebe redikule koji su ‘glumili svaku ulogu, bez pokusa i šaptača’. Redikuli su sa svojim karakterima ionako bili smiješni Splićanima, a u maškarama još i više.

Cukuni u krčmi Tona Rotonda

- Govorilo se nekada da je splitski krnjeval bio odmah poslije onog u Nici, koji je tada bio najpoznatiji u Europi. Danima prije krnjevala neki bi muškarci puštali kose da mogu preodjeveni u kokete s ‘kaiser bičvama’ paradirati Rivom i zamagljivati glave svojih poznanika. Figuru Krnje radili su krajem devetnaestog stoljeća pirotehničari, umjetnici, inženjeri, postolari, obrtnici različitih struka, a profesori Maćezoto i Radiš davali su pečat svečanostima zaduženi za pirotehniku. Prve je šentence pisao odvjetnik Andre Krušević Špice, a poslije njega gradonačelnik Vice Mihaljević. Na Pjaci bi Krnju palio neki Pinter, a Cukuni su bili glavna krnjevalska zanimljivost; tu osobnu Krnjinu gardu osnovali su picigamorti, ribari, fakini, konopari, derači, bikari, lučki radnici... Prema podacima iz humorističnih listova utemeljeni su 1889. godine, a ubrzo im se na čelo, kao zaštitnik i mecena, stavio dr. Vice Mihaljević – navodi Goran Borčić, dodajući kako su se Cukuni sastajali po konobama u Getu i Velome Varošu pripremajući program nastupa, u čemu su im pomagali splitski umjetnici i humoristi.

Posebno im je bila omiljena krčma Tona Rotonda u kojoj bi im se pridružile i ‘cukunice’, iz reda dama kojima nije bilo ‘mrsko popit’. Kostime su izrađivali sami ili ih posuđivali u kazalištu, imali su cukunsku glazbu, a u kavani ‘Na novoj obali’ priređivali su plesove.

Među istaknutim Cukunima tog vremena spominju se Duje Pompadur i bikar Zermo, a s njima su ludovali i Toni Bafar, Bigulin, Mate Joska, Tenjožo, Ćenća, Gamaut, Bačići, Trifunta, Gobo Augustin, Admiral Rapeta, Muzgavac, Štraculera i drugi. Na čelu njihove povorke nosili su zastavu s natpisom ‘Zdravo Cukunu’, a s druge strane je pisalo ‘Opol-bilo-crno’.
Pored pokladnih običaja i šentenci koje je 1901. godine dr. Mihaljević objavio pod pseudonimom Neurastenicus u knjizi ‘Iz splitskih krnjevalada: Zbirka osmrtnica i osuda proti spliskomu Krnji’, Dotur Vice je o krnjevalu, ali i njegovim bitnim sudionicima - redikulima pisao i u knjizi ‘Pregršt sušnja’ objavljenoj godinu ranije, a ilustrirali su je splitki slikari Ante Katunarić Domilija i Vigril Meneghello Dinčić. Njegovi libri tako su nasmijavali Splićane tog doba da bi je liječnici davali u ruke pacijentima za vrijeme izvođenja manjih, ali ipak bolnih operacijskih zahvata!

Mihaljević je u ‘Krnjevaladama’ tiskao tekstove Krnjinih procesa na Novoj obali u razdoblju od 1895. do 1901. koje je sam sastavio, a izvodio s Cukunskom družinom. Šentence pisane na splitskoj čakavici sadrže različita Krnjina imena, zlodjela i konačne presude Krnjevalskog suda. Tako je 1895. zapaljen ‘Trbujica Krnje, sin Krnjevala iz podan Marjana od godina 35, skitalica, bez zanata i zanimanja, po osmi put udovac s bezbrojnim porodom zakonitim i nezakonitim svakoga spola, višeput pedipsan radi različitih opačina u kojima su se izticali osobito njegovi dugi prsti...’

image
Dotur Vice Mihaljević, gradonačelnik Splita i splitski krnjevali
Arhiv Muzeja Grada Splita

Krnjina osuda donesena je u ime Njegove Pretilosti Svinjka Kulinovića, plemića od nadjevenih kobasica, makaruna i pašticade, a pučki sud sakupljen je pod upravom gosp. Glada kao predsjednika i u prisutnosti Žeđe, Nevolje i Golotinja kao sudaca i Nesreće kao protokolište. Tužitelj je nosio ime Bakalar, branitelj je bio debeli i masni Tukac, a oštećenice gospođe Slanina, Pečenica i Muštarda, te gospoda Maslo, Sir i Kiseli kupus.

Sljedeće 1896. Krnje je nazvan Každraf Karanpa rečeni Belomo, vitez della Bella Mutrija, nezakoniti sin Imbrojuna Zavajunka, ulizavac, privrtivac i licumirac. A kriv je bio što je ‘zamamio, pomamio, namamio i izmamio pun leut svojih i tuđih žena, što je pokušao zavesti i osramotiti pod obećanjem sigurne ženidbe šjoru Gorgonu povrh Grota (sfingu - op.a.) uz veliku sablazan starinara, noncula i poštovane Mularije od Portaure...’. Visoki sud Mudrih Tikvenjaka zabranio je nazočnima plakati pod glas i podušeno naricati za Krnjom; dopustio je nasuprot tome derat se i drečit do mile volje. Tko ‘pukne pri izvršenju ove žalosne cerimonije, primit će sutradan na dar libricu rancavih škoranaca’.

I sljedećih godina Krnje je suđen zbog različitih zlodjela, ponajviše bluda, žderanja i lokanja, krađa, pa i ‘što se jarao i bombizavao dicu od malih skul, pa ih na sami blizu Spalacjuna kacotavao bez milosrdja u fjanke, lumbule i ostale delikane strane tila, silujuć da mu dadu dvi, tri tirade iz španjuleta i prežu duhana...’

Mihaljević je vješto u Krnjinu optužnicu prenosio događaje poznate Splićanima iz prethodne godine uplićući u njih različite osobe, što je prilikom javnih skazanja izazivalo salve smijeha.

Iz šentence je očito kako su se Krnjini suci obilato služili dijalektom, splitskim govorom, miješavši ga s književnim ‘fijenim’ jezikom kako bi pojačali efekt duhovitosti, pa su takvu praksu preuzeli i krnjevalski časopisi ‘Duje Balavac’ i ‘Štandarac’ ali i cukunske družine sve do novog doba - jezik splitskog krnjevala ostao je pučki govor.

U knjizi putopisa po Dalmaciji njemački književnik Herman Bahr oduševljava se splitskim Krnjevalom kojeg je doživio 1909. godine. Sjedi u kavani ‘Troccoli’ na Pjaci, začuđen eksplozijom radosti maškarane mase svijeta, kreativnim kostimima i maskama.

Grad odjekuje od požuda

- Čitav Dioklecijanov grad odjekuje od uživanja i požuda, a u zraku podrhtava jedna nesavladiva snaga koja traži i zahtijeva - piše Bahr.

Duša onodobnih Krnjevala bio je Dotur Vice, čiji je poteštatski mandat (1907. - 1911.) obilježio niz važnih događaja u malome Splitu tog vremena: osnovan je Hajduk, dovezao je prvi automobil u Split, uvedena je plinska rasvjeta, otkupljivana zemlja za uređenje Marjana, uređen pristup kupalištu na Bačvicama, dovršena obnova zvonika sv. Dujma i izgrađen Hrvatski dom. Pored toga Mihaljević je bio i vrlo zaposlen kao odvjetnik, upravitelj nekoliko poduzeća i zastupnik u Dalmatinskom saboru.

Splitski kroničar dr. Anatolij Kudrjavcev pisao je svojevremeno u ‘Slobodnoj’ kako je veseljak, spadalo, zanesenjak i čudak dr. Vicko Mihaljević u brbljavu bujicu svojih šarenih stihova utočio gomilu aktualnosti viđenih iz svog kuta gledanja.

- U njegovoj zajedljivosti koja se nekome može činiti dobroćudnom, ali koja nije bez zloće, moguće je naslutiti žestinu strasti lokalnih sukoba i sitnih trvenja što su predstavljala klimu austrougarskog Splita na koncu devetnaestog stoljeća, a u gradaciji prigovora – od bezazlenih, dvosmislenih bockanja do izravnih i bijesnih optužbi i goropadnih uvreda može se naslutiti cijeli jedan osebujni svijet napučen zlobom, greškama, glupošću i predrasudama u specifičnoj formi koju Mihaljević krsti imenom spalatinistika – smatra dr. Kudrjavcev.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

28. studeni 2020 05:15