Ivo Veber, hrvatski branitelj i ratni vojni invalid o kojem smo pisali nije dočekao izgradnju invalidske rampe koja bi mu omogućila izlazak iz stana. Preminuo je sinoć, ‘zarobljen‘ u svome stanu u Jeretovoj ulici na Splitu 3. Ivi Veberu je amputirana desna noga prije tri i pol godine. Ni jedna institucija mu nije pomogla. Bio je prepušten susjedima, prijateljima i sestri.
Kao predstavnik stanara desetak je godina, govorio nam je, zbog susjeda umirovljenika, a kasnije i zbog sebe tražio ugradnju rampe na stepeništu zgrade za osobe s invaliditetom. Rampa koja se trebala ugraditi obuhvaćala bi dio javne površine za što Grad nikad nije imao sluha.
Zato je jedino rješenje bila ugradnja kose rampe na čestici zgrade koju bi stanari morali sami platiti. Kako nam je odgovorio Toni Šoljan direktor Sektora upravljanja tvrtke Tehnoplast, novca iz pričuve za tako nešto nije bilo pa je njegov prijatelj Andrija Lipanović u rujnu pokrenuo donacijsku akciju prikupljanja novca.
Na hodalicu je čekao deset mjeseci, na protezu koja mu ne odgovara godinu i pol dana, fizioterapeut mu je prestao dolaziti nakon što je „ispucao” dolaske. Na lijekove je trošio oko 1000 kuna, a od Ministarstva branitelja je dobivao oko 600 kuna socijalne pomoći uz mirovinu. Ujutro bi ga posjetila patronaža.
Ministarstvo branitelja tek je od nas doznalo da Veberu treba pomoć i odgovorili su nam da da su spremni pomoći u izgradnji rampe kad dobiju zahtjev. Spreman za pomoć je bio i zamjenik pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Darijo Jurišić koji je za slučaj također saznao od novinara. Grad Split nam je odgovorio da nema ingerenciju za izgradnju rampe na privatnoj parceli u vlasništvu stanara.
- Financiranje su gospodinu Weberu obećavale Udruge, Crkva, Grad Split, međutim do danas to pitanje nije riješeno – kazao nam je Toni Šoljan na naš medijski upit koji dobro zaokružuje ovu tužnu priču.
Podsjetimo, prije dvije godine razgovarali smo s Weberom i tada nam je rekao kako se, kao predstavnik stanara u Jeretovoj ulici 11 u Splitu 3, za ugradnju rampe pokušava izboriti deset godina. Problem je bio što je za ugradnju rampe malo kvadrata te bi dio rampe zbog toga bio na javnoj površini. Dopuštenje Grada, prema njegovim riječima, nisu dobili. Potom smo opet razgovarali s njim prije desetak dana. Tada nam je govorio da se od objave naše prve priče ništa nije promijenilo.
Tri i pol godine su prošle, kao i prethodnih deset, no od rampe i dalje ništa.
”Ako krepam, nazovi” natpis je na papiru zalijepljenom pokraj kreveta u kojem većinu vremena provodi Ivo.
No, rampu nije dočekao. Umro je...
