Iza autobusne stanice na Pazaru je niknuo novi grafit. I, premda će vam možda to biti teško povjerovati, to je grafit od Torcide.
Nacrtan s tradicionalnom crveno-plavom pozadinom, po kojoj plutaju zaigrana slova iz linije comic fontova, ovaj pokušaj murala upozorava prolaznike da ne bi smjeli imati "ništa kontra Splita". Jer, u protivnom... Tko zna što bi se sve moglo desiti.
Uostalom, zar itko tko dolazi u Split ima išta protiv Splita? Dobro, osim možda protiv toga da je čitav grad postao poligon za iživljavanje dokone balavurdije koja se uči crtati na javnim površinama i terorizira lokalna pročelja i infrastrukturu općenito osmišljavanjem hvalospjeva samima sebi.
Takav poremećaj - osim što sadrži elemente kulturnog terorizma - ima i svoje ime; narcizam.
Riječ je o psihičkoj bolesti koja uzrokuje pojačan doživljaj samovažnosti i duboku želju za primanjem pažnje i divljenja. Oni koji boluju od ovoga vjeruju da su ”važniji” od drugih i imaju malo obzira za tuđe osjećaje. Dakle, prisutni su i elementi psihopatije.
Ipak, iza ove krinke samouvjerenosti krije se krhko samopouzdanje, hipersenzibilno na svaku pa i najmanju kritiku. A da bi se osoba - ili skupina - koja pati od ovakvog defekta mogla uspješno izliječiti potrebno ju je suočiti sa stvarnošću.
A stvarnost je sljedeća:
"Split ima problem. Uništili su ga turisti i gradski dužnosnici koji ne uspijevaju zaštititi svoje građane zbog nedostatka čistoće i grafita. Volim uličnu umjetnost, ali trebala bi biti uređena, kao u Melbourneu", nedavno je primjetio turist iz SAD-a Todd Raymond.
Razumljivo, Todd ne zna da je gradski dužnosnik Splita zadužen za komunalu veliki Torcidaš Bojan Ivošević, kojem ne da nije namjera "zaštititi svoje građane zbog nedostatka (čistoće i) grafita", već voljni moment dotičnog gura upravo u suprotnom pravcu.
Nažalost, Torcide se svi boje jer je riječ o grupi koju karakterizira čoporativni modus ponašanja, popraćen visokom stopom agresije prema onima koji se usude propitkivati dogme koje su samo tkivo njenog postojanja. Dobro, osim "poist, popit, našalit se"; to je lijepo.
Zato tiha većina građana ostaje tiha; one koji se odluče pobuniti se odgovara sa "ajde, pusti, šta ti to triba" ili upozorava "naje**t ćeš"; a oni kojima odgajatelji nikad nisu razvili higijenski refleks kritičnosti - barem prema Torcidi/Hajduku - mahinalno klikću i crtaju crvena i plava srca.
Čak i dok se ulice oslikavaju eksplicitnim prikazima teškog nasilja.
Konačno, i autoru ovog tekta, kada bi znao biti kritičan prema načinima "lude Torce", bi se dobronamjerno sugeriralo da se povuče, jer bi ga kad-tad netko mogao lišiti oblosti lubanje ili zdravih zubiju. Tko li samo zna odakle ljudima tako grafički dojam imidža splitske navijačke skupine... Vjerojatno ne iz torcidinih grafita prepunih ljubavi; za samo jednu stvar na svijetu.
Jasno, mladima - a i ljudima općenito - je potrebna pripadnost, zajedništvo i smisao. U izostanku svega ovoga u kapitalističkom društvu 21. stoljeća, Torcida nudi najpristupačnije supstitute na tržištu; plemensku određenost, sigurnost mase i zaluđenost. Dobro, i malo nogometa tu i tamo.
I puno, puno odvratnih grafita.