StoryEditor
SplitKOMENTAR

Saša Ljubičić: Ivošević je svojedobno zvonio Škoriću na parlafon, a Puljku zvone protivnici cijepljenja. Kako se osjećaju njihova djeca? To je prostakluk kojem nema mjesta ni u nas ni drugdje!

Piše Saša Ljubičić
25. studenog 2021. - 15:00

To dolaženje "pod ponistru", taj politički prostakluk, počeo se prakticirati za vrijeme Jadranke Kosor. Ne, Ivan Pernar i društvo nisu joj pjevali serenade, vrijeđalo ju se tako da to čuje i njezina obitelj. Poslije je to, kao, postalo normalno?! Galamila je svjetina i ispred "Milanovića dvora", a nedavno se na udaru antivaksera našao i ministar Davor Božinović. I njemu je gnjev narodnih masa, brzinom Bolta, isporučen na adresi stanovanja.

Iz splitskog HDZ-a upozoravaju da je zamjenik gradonačelnika Bojan Ivošević svojedobno zvonio Petru Škoriću na parlafon, a Ivici Puljku protivnici cijepljenja nisu pod prozorom pjevali slatku "Marijanu", nego zagorčali život uznemirujući mu obitelj i susjedstvo. Krasno. I jedno i drugo.

Naravno da su oni koji se bave javnim poslom izloženi kritici. Tako i treba. I sam to svakodnevno osjećam na vlastitoj koži. Što smo tražili, to smo i dobili. Kao što nije moguće virtualno voditi ljubav, tako nema politike ni novinarstva bez konflikta. Ali i tu se moraju znati granice. Ne možeš mi se, kume, dirati u ženu i djecu. Roditelje. To je već tema iz sektora "devet dva". Policija takve stvari ne smije dopustiti.    

Pred Banovinu, Županiju, Vladu, Sabor možeš doći; traži svoja prava, zahtijevaj i huli vlast. Ne boj je se. Udari po njoj žestoko. U glavu. No, to prosvjedovanje, taj revolt, ne bi se smio prelijevati u nečiji privatni prostor, stići mu praktički pred kućni prag pa tu urlati, uznemiravati njegove ili njezine roditelje, malene, invalide i starce u susjedstvu. Što oni, pobogu, imaju s tim?  

Znam, reći ćete, pa što, je li demokracija ili nije? U Francuskoj se stalno valjaju ulice, a narod kad god ga se pritisne više nego što može podnijeti – juriša na barikade. Zato ih svijet oduvijek zna kao ponosnu naciju koja se na ulicama i trgovima izborila za najveće stečevine čovječanstva: slobodu i ravnopravnost.

Ali gdje je tu sloboda Škorićeve ili Puljkove djece, supruga, supružnika, ne znam kojeg političara ili političarke? Što oni imaju s javnim djelovanjem svojih životnih partnera? Zašto se remeti nečija privatnost pod krinkom demonstracija, jasno usmjerenih prema onome pod čiji si pendžer došao? 

Jasno je da je javni i privatni život onih koji nastupaju u medijima, a tu su političari daleko najviše izloženi, teško razgraničiti. I ne kažem da je barufa koju demonstranti znaju raditi političarima pred njihovom kućom ili stanom naš izum, ali jest pitanje ozbiljnosti jednog društva i njegova demokratskog razvoja.

Zna se, brate, gdje stoluju Puljak, Škorić, Milanović i tko li još već, pa ako ti je stalo dignuti glas protiv nepravde, jablane, kreni. Problemi se ionako stvaraju u institucijama, a ne u mom ili vašem dnevnom boravku. Budi borac, a ne jadnik. Zviždi institucijama, čeljad pusti na miru. Nije svakome do politike.

item - id = 1145999
related id = 0 -> 1145966
related id = 1 -> 1145749
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. studeni 2021 15:10