
Split je najlipši i najluđi grad na svitu. No, ne bi mi bili mi da nekad ne grintamo, žugamo pa i nalazimo mane našem gradu. Onda se dogodi nešto ili upoznamo nekoga tko nas podsjeti zašto baš volimo tepat' Splitu. Netko tko nas podsjeti na sve ono lijepo što ponekad zaboravimo.
Jedna od njih je i Sara Dyson (38), rođena je u Teksasu, a 2012. godine, pomalo neplanski, doselila je u grad pod Marjanom. Živjela je dotad u New Yorku, Amsterdamu, na Floridi i u Kaliforniji:
- Istjecala mi je viza u Amsterdamu i plan mi je bio posjetiti Italiju. No, na internetu sam pronašla blog o Hrvatskoj, manjoj državi, s puno prirodnih ljepota i pohvalama o domaćim ljudima – priča nam Sara.
Posjetila je tada Split i evo je još uvijek tu, devet godina kasnije. Prava zaljubljenica u grad pod Marjanom koja će vam reći da joj je najdraže misto u gradu pazar i spiza vikendom te da svoj život ne može zamisliti nigdje drugo.
Kada se doselila te 2012. godine, nije bilo grupa na 'Fejsu' niti puno stranica na engleskom koje bi pomogle novopečenim Splićanima, ali i svima koji se dosele u Lijepu Našu da se snađu u državi koju su počeli zvati svojim domom. Osobito kada je riječ o birokraciji.
A svi mi znamo kakva zna biti birokracija u Hrvatskoj...
- Oslanjala sam se na savjete i pomoć dobrih ljudi. Onda sam počela snimati i bilježiti svoja iskustva tako da bi svakoj osobi koja dođe nakon mene bilo lakše – priča nam Sara.
Tako je i nastao njezin blog 'Expat in Croatia'. Sve je počelo kao hobi, a prije tri godine preraslo je u posao i to vrlo uspješan. Mi bismo ga nazvali svojevrsnim konzulatom s informacijama iz prve ruke.
- Shvatila sam da volim pričati o Hrvatskoj po cijele dane i promislila mogu li svoju ljubav pretvoriti u biznis i zaposliti još ljudi – rekla nam je Sara.
- Prvo sam pisala o onome kroz što sam i sama prolazila. Kasnije su objave postale o onome što ne znam, ali bih voljela naučiti.
Za pomoć joj se obraćaju tisuće stranaca, stranica se čita u čak 185 zemalja svijeta u kojima ima znatiželjnika koji razmišljaju o selidbi, ili su se već preselili u Lijepu Našu. Ima tu svega, od informacija o boravišnim dozvolama, zdravstvenom osiguranju pa sve do toga što pokloniti Hrvatima ovisno o prigodi. Javljaju se i domaći, i stari i mladi.
- Dobili smo i poruku 12- godišnjeg dječaka koji je htio obojati kosu, ali mu je mama rekla da je to u Hrvatskoj ilegalno. Zamolio nas je da provjerimo je li to zaista tako – priča kroz smijeh Sara o jednom od simpatičnih upita.
Bez Marije, Teri, Lucije i Mirele ništa ne bi bilo moguće, kaže nam. Riječ je o zaposlenicama koje zajedno s njom pomažu onima koji Hrvatsku žele nazvati svojim domom. One su, objašnjava, kotačići koji omogućuju da se cijeli stroj vrti.
- Što god da radimo, vrlo nam je važno da od toga ima koristi i država. Osim što pomažemo strancima u asimiliaciji kroz jezik i kulturu, iznimno se ponosimo time što podržavamo domaće stručnjake - priča Sara.
Najčešće, ističe, surađuju s odvjetnicima, agentima za nekretnine, poreznim savjetnicima i prevoditeljima.
- S obzirom na količinu posla koju imaju zbog naših klijenata, odvjetnici su zaposlili šest dodatnih djelatnika. Na to sam jako ponosna. Turizam je iznimno krhak i želimo podržati i drugu stranu ekonomije - ističe Sara.
Razmišlja, ova rodom Teksašanka, kao prava domaća. U razgovoru s nama ubaci i pokoju hrvatsku riječ. Iako, priznaje, jezik nije jednostavan:
- Jako je zahtijevan, ali volim ga učiti. Sjećam se kada sam prvi put na autobusnoj stanici 20-ak minuta razgovarala s jednom gospođom na hrvatskom. Bila je toliko strpljiva sa mnom, a ja sam bila jako ponosna. Pomogle su mi i gospođe s pazarića. Da nije bilo njihove podrške, tko zna bih li ovoliko napredovala - iskrena je.
Na putu je Sara do hrvatskog državljanstva. Ono što joj preostaje jest dokazati institucijama da doprinosi Lijepoj Našoj. S time zasigurno neće imati problema. A ono najvažnije ionako je već tu. Ljubav prema Splitu i Hrvatskoj.
I na kraju, ne možemo ne primijetiti da Split strancima sve češće, od usputnog stajališta dok čekaju trajekte za otok, postaje sigurna luka i dom.
Dok mnogi među nama sanjare o dalekim zemljama i traže sreću preko oceana, mnogo je i onih koji sanjaju o svemu što mi imamo. Tako nas je Sarina priča podsjetila na stihove Tončija Petrasova Marovića isklesane na štandaracu na Pjaci: 'Ne treba nikamo ići. Nigdje drugdje tražiti. Što jest i tu je'